...iliti Hrvatski nacionalni obrazovni standard.
Na svim roditeljskim sastancima, vidim, razrednici su u kratkim crtama pokušali objasniti što to u stvari jest.Neki su nas uputili na internetske stranice :)) Stariji profesori i učitelji će možda imati malo problema,kako sami kažu, obzirom na to da je to nešto sasvim drugo od onoga što su provodili zadnjih 25 - 30 godina, osim, ako, po skrivećki nisu samoinicijativno, silom samog tempa života i razvoja djece, već do sada na neki način provodili takav sistem obrazovanja.
Osim toga, djeca koja su išla u vrtiće, navikla su na ovakav način "učenja", dakle kroz igru i razgovor, barem u vrtićima koje ja poznajem.Nakon tri, četiri godine takvoga rada, dođu u školu - u klupu! I onda nastaju problemi.
Jer : kažu nastavnici i profesori, djeca imaju problema sa koncentracijom, nemirna su na satu, i tome slično. No, sad, ako i malo pratiš tempo življenja, koji danas i djeca i te kako osjete, način bombardiranja hrpom informacija, pristup svim mogućim medijima, a zna se da su klinci kao rođeni sa čipovima za informatiku, onda je posve logično da 45 minuta sjedenja na jednom mjestu sa osobom ispred sebe koja im prezentira činjenice, a zatim traži od njih da isto tako sjede doma, bulje u knjigu i bubaju, kasnije reproduciraju te iste činjenice, i ne može izazvati ništa drugo do dosadu - čitaj "dekoncentraciju".
Dakle, jednostavnije, vani je sve brzo-brzo, a kad sjednu u klupu, onda su primorani na nešto staro i polako.Normalno je da se klinci baš i ne mogu tek tako "prešaltavati" u te ritmove.
Pa se netko konačno dosjetio jadu, Primorac, valjda, i ekipa.
Sada će djeca raditi onako kako je to njima primjerenije i kako bi sa njima trebalo i doma raditi. Slušati ih, poticati na razmišljanje, dakle, prvo i osnovno razvijati misaone procese.Da ne zakreče zarana. Da nauče misliti svojom, a ne tuđom glavom.Da nauče kako treba znati pričati, ali i uvažavati tuđe mišljenje. Metodom indukcije i dedukcije dolaziti do pravih zaključaka, biti će tada i pohvaljeni, a kad se njih pohvali, ah, i sami znate da nema većeg zadovoljstva. Samim tim razvija se i samopouzdanje.
Klupe će biti postavljene onako kako to odgovara nastavi, neće gledati u ploču, a suučenicima okretati leđa, osim kad se to mora. Normalno, kad si s nekim u grupi, onda je logično da ga gledaš u oči dok razgovaraš s njime, a ne da se dovikuješ preko ramena, jel'?
Nastava će se puno, puno odvijati na terenu. Odlično! Moći će prikriti svoju želju za kretanjem, dapače, moći će se kretati do mile volje, samim tim neće biti prevelike potrebe za ispravljanjem položaja dok sjede.
Stariji razredi imati će nastavu u blok-satovima, jer je, naravno, pametnije da dnevno šestosatno izbezumljivanje sa šest predmeta zamijene sa tri...ne treba niti tegliti toliko knjiga sa sobom, a i zadaće i učenje će se moći lakše podnijeti.
Jer unatoč svemu, naša djeca i dalje imaju hrpu predmeta, hrpu činjenica koje im baš i neće trebati pretjerano u životu.Bar ne svima.
To sve pričam zato jer je to sistem dijelom preuzet očito iz njemačkog nacionalnog obrazovnog standarda.Eto, igrom slučaja, moji nećaci idu tamo u školu od početka, nećakinja je u osmom, a nećak u petom osnovne.Sestra mi potanko objašnjava već par godina taj sistem, ponekad je jako dobar, naročito u starijim razredima, ponekad nešto i ne štima pretjerano. Ali i kod njih je to još uvijek u fazi uhodavanja.
Ipak, neki dan na tom istom sastanku, razrednica je rekla jednu stvar koja me malo začudila. Kaže ona, pa ta djeca ništa ne uče u školi, sve ostavljaju za kući, za svaku stvar koja se piše ili ispituje, pitaju da li je za ocjenu, a ako nije, onda se pretjerano ne trude.
Čekaj malo. Još prije par mjeseci, učitelj istog tog razreda naprosto je vapio za time da sjedimo sa djecom doma da ih natjeramo da uče, jer od petog razreda kreću sa višepredmetnom nastavom. To mi je bilo malo čudno, jer se već lani znalo da je HNOS eksperimentalno uveden u neke škole, a da ove godine kreću svi sa istim. Vjerovatno su i učitelji bili upoznati sa osnovama tog programa, pa su u skladu s time mogli i djecu na to polako pripremati, no, kao i tiskanje knjiga, izgleda da je i ovo malo zakasnilo.
Ima još nešto, a za to će trebati malo vremena. Knjige. Kako se radi na tome da se veći dio gradiva uči i nauči u školi, obzirom na to da su programi skraćeni, sasvim je nepotrebno da djeca svaki dan nose u školu i iz škole svu onu silu udžbenika, radnih bilježnica, etc.etc. Već su dobili naputak od nekih profesora da ostvljaju knjige u školi, međutim, ako bi to i činili, još uvijek nema za to uvjeta, nema mjesta, a bit će strke dok se na to i naviknu.Dakle, tebali bi nositi doma samo knjige koje su im potrebne za zadaću, za ponavljanje ili utvrđivanje nečega što nisu uspjeli u školi. Intencija je da se nastava i učenje odvija isključivo, ili koliko god je to moguće, u školi. Vidjet ćemo kako će to ovaj moj lumen, ljubi ga majka, na primjer usvojiti. Jer on je lik kojemu treba malo više, jel' ...
No, dobro. Živi bili pa vidjeli. Meni se koncept sviđa, nekako, bez obzira na to što inače mislim o Primorcu (malo mi zastrašujuće djeluje!), ovo bi moglo biti dobro. Nadam se da će biti dobro.
Samo, trebalo bi u to dodati, po meni, još nešto.
Trebalo bi djeci reći da loša ocjena nije kraj svijeta. Jer, vjerujte, ima jako puno djece koja sa strahom, želučanim grčevima i ostalim psihosomatskim reakcijama, reagiraju na lošu ocjenu. Ima roditelja, opet kažem - vjerujte mi - koji inzistiraju isključivo na tome da se donose dobre ocjene, ne pitajući da li je dijete stvarno takav lumen da iz svih predmeta može imati 5,0. Ima roditelja koji i prije polaska djece u prvi razred sistematski straše djecu jedinicama, kao neki policijom i psima, pa ta djeca i ne znaju drugo nego tu jedinicu gledati kao bauka.
Naravno da se treba truditi da do loše ocjene ne dođe, ali ako se dogodi, Bože moj, idemo dalje.Recimo tom djetetu da je to sada tako, da se potrudi to ispraviti, pomoći mu ako ima nekih problema, i nastaviti dalje.
Samim tim trebalo bi konačno skinuti famu oko uspjeha u 7. i 8. razredu, kada već počinje ludilo skupljanja petica za upis u željenu srednju školu.Na žalost, djece ima sve manje i manje, upisni pragovi su sve niži i niži, i nakon svakog rujna, ipak se sva djeca više-manje upišu tamo gdje su željela. Koji put to baš i nije želja djeteta, pravimo mu lavlju uslugu. Pustimo neka se kod njih iskristalizira talent, želja za nečim što vole. To što smo mi završili ekonomiju,pravo, medicinu, ne znači da je to "najbolje" i za našeg nasljednika. Možda ga zanima baš hortikultura, recimo.
Dajmo im da razvijaju ono što ih veseli i u čemu uživaju.
Jer nema gore stvari kad cijeli život moraš raditi nešto što ne voliš, to znamo, jel'?
Eto, sad imamo i mogućnost da budemo roditelji-predvači. Ako imamo nekakvu temu za koju mislimo da bi bilo dobro prezentirati je djeci, vrata su nam otvorena.Samim tim spajamo onaj famozni didaktički trokut, a to je zbilja jako potrebno, danas više nego ikada, dakle suradnja između učenika, nastavnika i roditelja. Nastavnik ga može podučavati, ali odgajati ga može ipak samo roditelj. Nastavnik može pripomoći.
Bilo bi dobro kad bi ljudi stvarno shvatili da je ta suradnja prijeko potrebna. Možda da krenemo odgajati generaciju koja će biti osvještenija od nas?Možda da se počnemo družiti, bar radi djece, ako već ne drugačije.
Na koncu, imamo zajednički zadatak.
