...Eto, održavam se budnom, skribomanija me ćopila...a i nemam s kim pričati...malo me Gajo uznemirio....
Dakle, prije par dana doznah da se ubrzo sprema još jedno vjenčanje tu u mojoj okolini...dečko ima 21, cura 19, dakle kao moja kći, sada brucošica...Naravno, cura je trudna...Hodali su oni par mjeseci, svađali se, začinjali to gajbama pive, ljetom i pokojim jointom...i eto, taman kad su mislili prekinuti, op! beba na putu...ali pazi kako : cura je skužila da nešto nije u redu, ali se bojala ići liječniku, kao, strah ju je bilo što će reći...jer ako ne misli na to valjda toga neće ni biti...e, da ne bi...o, mila majko..
Ja sam valjda još i više osjetljiva na te stvari jer sam upravo u toj dobi ostala trudna i udala se...i danas tvrdim, dijete je moglo i moralo ostati, ali udavati se radi trbuha i to samo radi trbuha, tako mlad, sa totalno nezrelim stavovima o životu, bez predodžbe o tome što će i kako biti, bez posla, bez stana, bez neke perspektive...bez prave ljubavi, što je najgore...jer "desilo" se...
Ma meni nije jasno nešto. KAKO SE DANAS MLADIM LJUDIMA MOŽE DESITI?? Kako se može desiti kad na sve strane pored žvaki i čokolada postoje i kondomi, svih vrsta, boja, mirisa, postoje oni skuplji i malo manje skupi, k vragu pet kuna možeš odvojit za tri komada...Osim toga, postoje toliki časopisi, tolike priče i gnjavljenja po svim medijima o trudnoćama, neželjenim trudnoćama, o spolno prenosivim bolestima, HPV- u, klamidiji i ostalim zamkama današnjeg svijeta mladih...Pa zar je moguće da sa svom tehnologijom, informiranošću, medijima, netko danas može slučajno ostati trudan? Pa, na koncu, i ti roditelji, te mame koje ne vode baš, očito, računa o svojim kćerima...jedno je pustiti ih da idu i rade što ih je volja, ali drugo je njihova budućnost...
Opet kažem, ja se ježim pri samoj pomisli da se sklapaju brakovi u toj dobi, sa trbuhom do zuba, osjetila sam na vlastitoj koži što to znači, ni danas se nisam toga još riješila...i nije da svaki takav brak propadne, ali ima ih puno, vidim ih oko sebe, koji nisu potrajali...i lako za te ljude, oni i onako nisu svjesni svoje situacije, ali što je sa djecom? Odgajaju ih bake, jer mame su u većini slučajeva ili još u školi, ili rade ili jednostavno još nemaju razvijen osjećaj odgovornosti...kasnije, što će to dijete imati od roditelja?
U svakom slučaju, nisam za AB. Nisam ni za što nasilno. Za to sam da se ljude educira, da se roditelje educira kako će educirati svoju djecu, jer, vjerujte mi, i danas ima toliko mladih, od mene i te kako mlađih ljudi, koji od seksa i posljedica tog čina prave tabu-temu.
Sa starijim sam curama oprobala način iskrenoti i doziranih odgovora. Upalilo je. Nikada se nisu smijuljile i potiho pričale o seksu, nije im to bila zabranjena tema da bi od nje radile bauka.Čak su i relativno kasno u odnosu na svoje vršnjakinje stupile u kontakte sa dečkima. I posjetile ginekologa. ali sve je to išlo kao nešto normalno, bez snebivanja i nelagode....
Istu,već oprobanu metodu, primijenila sam i na ovo dvoje. Vidim da funkcionira...dok se njegovi dečki crvene pri prvim spominjanjima golih teta, mišićima koji nekontrolirano skakuću ujutro prije WC-a, ovaj moj se time baš previše ne zamara jer je dobio objašnjenje...zna da će ga to pratiti cijeli život...malena zna koliko treba znati, što pita to joj objasnim, kako dosta naglo sazrijeva, morala sam joj objasniti i mjesečnicu, da se ne šokira ako je uhvati prije vremena...I to tako funkcionira, jer uvijek nekako mislim da je bolje da dobiju pravu informaciju, nego da je traže negdje vani, pa dobiju nešto što nema veze s mozgom, pa sami izvode nekakve zaključke...i na kraju, eto ti djece...niotkuda...
Tako...šteta...žao mi je i djece i djeteta koje će doći...na koncu, budućih baka i djedova...
A čedomorstva? Pa, koliko god ljudi i oni od struke govorili o postnatalnim depresijama, nekako mi se čini da nikad nisam naišla na to da je čedomorstvo napravila žena koja ima običan status, socijalni i društveni, koja nije premlada, problematična ili sa nekakvom lošijom prošlošću. O psihički bolesnima ne bih sudila...
Ubiti dijete, ne znam...recimo, strpati ga u vrećicu i još živo baciti u smeće, za mene je ipak drugačiji čin, ishitreniji, nego dijete dovesti na obalu, staviti ga u vreću i još k tome i kamen ubaciti...tu je trebalo vremena proći, to je trebalo isplanirati, smisliti, ne odustati putem...dakle...Za Boga dragoga, postoje domovi, postoje ljudi koji bi i te kako rado adoptirali malene neželjene, koji jedva čekaju da im Bog podari takvu priliku...postoje rodilišta gdje se može, na koncu, beba ostaviti...postoje Crkve, postoji bilo što...ne mogu zamisliti da nekoj ženi devet mjeseci kuca srce pod grudima, da pet mjeseci sluša ritanje i kretanje bebe, a da na kraju učini to što učini...ne znam...tu nema kazne, nema dovoljne kazne za učinjeno...
Usput, ne znam kako danas reagiraju na čudna raspoloženja rodilja...znam da sam, kad sam rodila Luku, ima tome 11 godina, dva dana non-stop nezadrživo plakala, strašno, jecala, bez nekog razloga...e, sad, nisam ja kužila što je to, ali nisu izgleda ni stručni ljudi oko mene...zaobilazili su me u širokom luku, pravili se da ne vide, jedino mi je jedna sestra usput dobacila da prestanem jer ću bez mlijeka ostati...i to je bilo sve...dobro je prošlo...valjda je danas drugačije...
Ah, sva sreća da nema posla pa mogu ovako piskarati...i s vama razgovarati...jer bih inače mogla poblesaviti...
