Jednom su se neke tete u Francuskoj, sufražetkinje, sjetile da bi htjele biti jednake sa muškarcima, imati pravo glasa.
Onda je došao Prvi svjetski rat, pa su tete morale raditi u tvornicama i na ostalim mjestima kao njihovi im jači pripadnici iste vrste, pa je netko, gle čuda, shvatio da i žensko može isto što i muško.
I još k tome rađati djecu.
Pa su tete dobile pravo glasa. Sa pravom glasa dobile su i još puno toga.
I kako to danas, nakon stotinjak godina izgleda?
Eto, ovako:
dizanje svako jutro u najkasnije 6 sati, a naročito otkad je počela škola, jer, eto, mora se nešto i pojesti, pa se mora pačurliju probuditi, pa im se mora gablec iliti marenda spremiti. O natezanju, prvim jutarnjim stresovima, nema smisla...ajde, požuri, pokreni se, zakasnit ćeš...Onda majka zatvori vrata, duboko udahne, još dublje izdahne, baci pogled na okoliš i krene...
...a kuda, otkuda, ne zna ni sama...Sa jedinom mišlju da mora biti na poslu u 15:00, a da u međuvremenu mora sve, ali sve što stigne napraviti...
U kuhinji krš, na balkonu posljedice zadnjih kupanja, treninga ljubimca, ljubi ga majka, brdo ruksaka iz kojih svašta izvire...dječja soba nalikuje na ratište, knjige po stolu, po policama, na stolici, čarape kojekuda, kreveti isprevrtani...roba koja je čekala za peglanje i bila posložena, više to nije, a izmiješana je sa nekom drugom robom, skinutom i bačenom...na hodniku prizor iz reklame za ormariće za cipele, po ne znam koji put, k'o da se natječu tko će više šlapa i tenisica ostavit vani...kupaona vapi za čišćenjem, u košaru za veš više ni končić ne bi stao...
A treba i ručak skuhati...i suđe oprati, i sebe srediti...ne mo'š ić k'o kaktus okolo, sa sijedim izrastkom...
U 14:00 ručak je bio na stolu, dva menua, da ne bi kome bilo malo, došla je i nećakinja na objed...oprale se tri veš-mašine robe, obješene...roba pospremljena, tone prašine usisane, pod opran, balkon sređen, sve složeno na mjesto...kupaona izribana i dezinficirana...suđe oprano, pospremljeno, knjige sortirane, a da me ubiju ne mogu skontat šta je čije, sve mi se ispremiješalo...Lukine od prijašnjih godina, njegove nove, njene nove, bilježnice, pisanke, ništa više ne razumijem...posljedice tolikih godina osnovne škole su sljedeće: sve mi se zbrkalo, ne znam što i kada se uči,a sve mi je poznato,valjda od dvije starije cure, a tako je brzo prošlo, pa mi se čini da je lani bilo; ponekad, neka mi Bog oprosti, moram razmisliti prije nego izreknem tko u koji razred ide...
U 14:00 ulijećem u kupaonu, u 14:20 već je sve gotovo, dlake su nestale, prljavština isto, prije toga je i kosa ofarbana...jede se salata i dvije žlice pirea, samoj sebi govorim - uspori - smiri se...ljubimac, umoran, već lagano hrče na kauču, malena se spremila kod prijateljice i čeka da je majka usput odveze...polumokre kose sa acetonom i vaticom u torbi, jabukom i nektarinom, puna volje krećem na posao...Još nisam za ozbiljno zagledala kako je ispalo to farbanje kose...
14:58, prijava obavljena. Primopredaja sređena, sve je pod kontrolom. Hvatam se metle, jer mlađi naraštaji ne zamaraju time svoje okice i ručice, a i zašto bi, kad ima i pametnijih stvari u životu.
Sjedam i shvaćam da će mi se do večeras, do deset sati, barem dva puta dobro zamagliti pred očima...ako sjednem i probam čitati, bilo novine,bio nešto na kompu, kapci mi se počnu sklapati kao nekad u školi kad mi je bilo naporno...ni čačkalice ne pomažu...
...a kad dođem doma, malci još neće biti u krevetu, jer ne mogu spavati dok mame nema, pa onda treba napraviti rezime dana, vidjeti jesu li zadaće napisane, jesu li trbuščići puni, zubi oprani...a oni bi baš još malo televiziju gledali, malo pokraj mene legli, jer tako nam je bolje...onda ćemo opet svo troje zaspati jedno na drugome, pa ćemo se razvlačiti svatko u svoj krevet...I eto jutra...
Utrke s preponama, jer mama danas radi ujutro...dok dođe doma, pa dok ubaci pačadi nešto u kljun, pa treninzi, pa vjeronauci, pa pjevanje...pa opet isto...
Zimi, kad nesretnica lijena ne radi, jer traži posao, a moli Boga da ga ne nađe, daleko je lakše...jer onda djecu ima tko otpratiti i dočekati, ručak je uvijek na vrijeme na stolu, ujutro se može odvojiti i vrijeme za brzinsku šetnju i kljuckanje po kompu...veći zahvati tipa pohađanja tečaja pri Narodnom sveučilištu u Rijeci, ili nekakvih ne daj Bože aerobika, gimnastika ili zborova, nema. Jer onda sve drugo pati.
I tako. Sa emancipacijom, htjela - ne htjela, moraš se pomiriti. To je ipak jedna dobra stvar za žene.
Jer imaju pravo glasa.
Pa mogu izabrati muškarce koji će se i dalje prema njima ponašati kao prema malo manje vrijednim pripadnicima iste vrste...jer muško je ipak muško...
Ili izabrati jednog takvog za cijeli život, koji će sav važan na kraju balade reći - ništa ne radiš, stalno si doma i trošiš moje pare...
