I tako.
Vrijeme je sjedanja osobnog dohotka na vječito crveni tekući račun PBZ-a.
Bankomat i ja.
Uredno otipkam PIN, fino tražim listić sa stanjem, pa onda polako gledam,jer kad mi prikaže stanje na ekranu, malo mi je zlo...
I vidim ja da je plaća fino nalegla, ali isto kao i prošli mjesec - šipak!
Malo bi bilo reć da sam se ohladila, jednom će me nać hladnu ispred bankomata...
Prošli mjesec ukinuli su mi dozvoljeni minus radi pišljivih parsto kuna nedozvoljenog, ček je stigao dva dana prije plaće...iskamčila sam 200 kuna...Dođem lijepo u banku, a moja teta N kaže...pa da, prošli mjesec vam je odobreno, ali automatika, znate, jer ste prije dva mjeseca bili u minusu, opet je obustavila dozvoljeni minus...pa, fino, kažem ja , onda mi vratite plaću i kamate koje ste mi maznuli...di vam je šef ( inače bivši kolega, sva sreća, mada mi ni to puno ne pomaže...)
E, ne'š ti vraga, šef je, eto, u Zagrebu, polaže državni ispit, nema ga do drugog tjedna...a vi mi ne možete...ma,ne, nema šanse, a njega ne smijem smetati, zabranio mi je...a šta da ja radim do drugog tjedna? E, pa, znate...ma, nasluša se ona takvih priča, znam ja, a ženica je sasvim OK, znam da bi mi napravila da može, ali eto...
No, dobro...opet snalaženje ravno onome guvernera NBH kad mora zadrijeti u državne rezerve...a oni polažu državne ispite i pohađaju seminare..
Usput, bila sam u školi, prije banke, naravno.
Uhvatila sam ravnatelja, odnosno voditelja škole, ispričala mu priču o tome kako mi šikaniraju ljubimca, ljubi ga majka blentavoga - Isuse, uzeo je klik-klak u školu, sad sam se sjetila!!! - zamolila ga da nešto poduzme, naravno u suradnji sa mnom, jel', kao roditeljem, a ako ne bude rezultata, ili se to ponovi, ispisat ću ga i preseliti u drugu školu, ili ga, još bolje jednostavno neću puštati u školu dok se stvari ne riješe...ma, baš...
U međuvremenu, voditelj se obratio domaru, nekada smo mi to zvali podvornikom, sa zamolbom da ode po ključ od dvorane i odnese tamo neke stvari...a ovaj, onako važan i velik, "od koje dvorane?" provocira voditelja - sve mi je jasno! - pa od jedne jedine koju imamo...molim te da to napraviš...domar njurga i viče, kao, zašto baš on to mora raditi kad su tu čistaćice - a voditelj odgovara- pa neću valjda ja! - već dobro zajapuren...a, siroče, najprije ja, pa onda domar, a nije ni u školu ušao...lijepo mu je dan počeo...
I pitam ja kakvi su im to razgovori, mislim, kakvo je to međusobno "poštivanje", kaže čovjek da to traje već dugo, da se ne podnose, da si domar svašta dozvoljava...malo si je dao krila...sudjeluje čak i u "odgoju" djece nekakvim čudnim metodama, lani ga je jedan roditelj prijavio jer mu je udario kćer, u razredu (što taj radi u razredu?), jer mu je navodno podmetnula nogu...curu znam, tiha, plaha, odlikašica..ne mogu vjerovat...i ne znam kako je to završilo, to su ipak stvari o kojima se "ne priča", jel' ?
I taman dok smo nas troje razgovarali, upada domar bez kucanja u kancelariju i sa vrata baca ključ na stol...psihologica ga opominje, a ovaj onako s visoka odgovara kako on samo radi svoj posao...divota, baš to lijepo pred djecom izgleda, ako se tako i pred njima ponaša...imaju malci štošta za naučiti...
Dogovorile smo se, dakle, kako ćemo raditi, one će s jedincem, ljubi ga majka, razgovarati...i sa dečkima iz suprotnog tabora...živi bili pa vidjeli...
Elem, doznala sm nešto što me iznenadilo, jer ni to se ne zna, a ne znam zašto, jer je hvalevrijedno...
Dakle, u Omišlju, odnosno u romskom naselju, već cijelo ljeto provodi se program socijalizacije, radi se sa djecom predškolskog i školskog uzrasta...Školska psihologica radi sa starijima, a teta iz vrtića, inače mentorica na nivou Hrvatske, sa predškolcima...odlaze u naselje redovito i rade s njima..... i to mi je stvarno drago, jer ipak se nešto pomiče, iako se, naravno, rezultati ne mogu očekivati preko noći...to je rad na duge staze...
Inače, moj jedinac, ljubi ga majka, ni ove godine baš ne kuži da ide u školu, i to u peti razred...ja ne znam...ide i vraća se, usput pokupi batina, živi za male i velike odmore...i to je to....jutros me pitao kad idu autobusi za školu...malo je reći da mi se kosa digla na glavi...
Idu, sine idu...svaki dan, već godinama, kao i uvijek...a ti vezuj tenisice još petnaestak minuta pa ćeš sigurno stići...
