jedna nova mama

srijeda, 30.08.2006.

JEL' TO ŠKOLA POČINJE?

Ma, nisam ja neki paničar što se početka školske godine tiče. Malo mi je i muka što oni kažu da im je ljeto VEĆ prošlo...nama je nekako vrijeme sporije, bolje prolazilo, na kraju bi se već onako, sa nekim iščekivanjem, baš zaželjeli škole i klupa....čisto radi društva...a ovi, ne znam, čudna neka generacija.

Nego, knjige smo kupili.Imamo jedan mali dućančić u Malinskoj koji se svake godine lati nezahvalnog posla naručivanja i pakiranja knjiga...za područne škole Omišalj, Malinska, Dobrinj, etc.etc.....Pa toga ima na hrpe, svi rade, i žena i muž i djeca....i sve uvijek bude OK, stvarno.Lijepo dođeš sa spiskom negdje u lipnju, srpnju, upadneš u prvu ili drugu grupu, platiš sitno akontaciju i onda te teta zove kad knjige dođu. I nema onih natezanja po velegradskim knjižarama, gaženja, nervoze, ničega.

I, tako, čekam ja u redu, kad čujem, teta prilikom računanja kaže :"Da, to je toliko, manje 50%, koje plaća Općina, je toliko..."????No, što je sad?

Pa, eto, lijepo.Općina Malinska, koja ima školu sa po dva razreda od svakog, i to pune razrede, ove godine plaća svima pola obaveznih udžbenika. Ako su neki roditelji uspjeli nabaviti neke knjige, dogodi se čak i da dobiju novce natrag, u preplati su...Povela se za Malinskom i općina Dobrinj, mislim, malo mjestašce u sredini Bodulije, koje stvarno nema čime puniti proračun...nema nekog turizma, niti je baš veliko...

I pitam ja što je s Omišljem?
Morate znati da Općina Omišalj-Njivice, dakle to su dva mjesta, već četvrtu godinu za redom upisuje jako mali broj učenika, jer djece jednostavno nema. I ove godine prvi razred broji jedva 16 učenika, s tim da je 6-oro od njih iz Romskog naselja, a oni u pravilu odustanu nakon nekog vremena.
Ove godine, kao i lani, Općina se isprsila kupovinom udžbenika za CIJELI PRVI RAZRED.

Ostalima - šipak.

Dobro.Neću polemizirati, niti pričati o tome kako su napravili sranje sa tim kupovanjem udžbenika, meni je nešto drugo trn u oku.

Prvo, cijela škola, u koju, ponavljam, idu djeca iz DVA MJESTA, Omišlja i Njivica, ima samo jedan razred sa dva odjeljenja, i ta dva su tako malena da stalno prijeti opasnot da i njih spoje u jedan, dakle na čarobnoj su granici od 34 učenika. Što mislim da ne bi bilo dobro, pogotovo ne sad kad prelaze u peti razred, ali o tom po tom...


Nadalje, proračun Općine Njivice-Omišalj za razliku od drugih mjesta, puni se od komunalne naknade velikih firmi kao što su Zračna luka, Dina, Janaf... da ne pričamo o boravišnim pristobama i inim turističkim dadžbinama...u odnosu ma druge, kapacitetima hotela i privatnog smještaja, manje jakim mjestima na Krku, naša općina je najjača po prihodima, jednom je negdje izašao podatak da je odmah iza općine Kostrena koja ima najjače prihode, zbog INA_e naravno...

I sad ta je**** općina, društvo koje je za Dan škole pjevalo djeci hvalospjeve, kao malim ljudima na kojima je budućnost otoka i ostatka svijeta, obećavalo brda i doline pričajući o tome kako "mi uvijek stojimo na raspolaganju za pomoć bilo koje vrste, uvijek nam se s povjerenjem obratite...", uopće ne trza na zbivanja, niti uopće razmišlja o potezima drugih koji će nju dovesti u aut poziciju...blablablabla...pričam ti priču...

Ma, je** se njima živo za djecu, za Rome, za socijalu i za to što prosječna obitelj ima dvoje školaraca ili bar jednog školarca i jednog srednjoškolca...boli ih patak što će masa ljudi sad ostaviti knjige u knjižarama do 10.rujna, kad polako dolaze nekakvi osobi dohotci...boli njih džon-obraz što prolaze svaki dan pokraj iste te djece kojoj su pričali pi******, a zaboravljaju da se djeca SADA uče povjerenju i međuljudskim odnosima....ma sranje živo, kažem ja...

Tako. Iskeširah ja 1.100 kuna za knjižurine, s tim da sam uspjela uštedjeti jedno 250,00 zahvaljujući prijateljima, ali Lukine knjige nisu više dobre i za Doru, mada idu u ISTU školu, on u 5. ona u 3. razred.....

Tako.I nije mi lakše, jer sam ljuta k'o pas....

Sad slijede iznenađenja kad počnemo na silu navlačit tenisice i traperice...pa natezat rukave razmišljajući gdje su te ruke prije izrasle, a do prije mjesec dva još je sve bilo sasvim OK....


Pa kad se ovi u školi počnu domišljati kojekakvim pizdarijama, pa treba još ovo, pa kupite ono, pa treba ova vrsta olovaka, pa posebne tenisice za dvoranu, pa gaće za tjelesni sa slonićima....a, bemti sistem!!!

Zašto u jednom Singapuru djeca mogu učiti bez kupovanja knjiga??

Čemu po četiri, pet knjiga iz pojedinih predmeta?

Zašto radna bilježnica iz JE***** TEHNIČKOG ZA PETI RAZRED KOŠTA 65,00 , dakle manje od udžbenika??

Znam zašto su radne bilježnice skuplje! Jer ih MORAŠ kupiti, a knjige,ako imaš sreće, možeš i nabaviti....

I sad mi seronja stoji iznad glave jer hoće baš ovaj pc, onaj drugi mu se ne sviđa...pa, mislim stvarno....

- 15:10 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.08.2006.

"..JOJ ANOOO, JOJ ANICEEE, NE NA PIŠU, NE NA PIŠU BEZ KABANICEEEE..."

Napomena: ovo nije moja dosjetka, to je slušano sinoć na fešti....eto, takav nam je sklop...


Jedno specijalno izvješće o turizmu.

Moja slobodna procjena - ova sezona je pukla. Sigurno. Ljudi je bilo, ali gostiju - ne.

Lipanj - moglo je i bolje. U srpnju, točnije 4.srpnja, izležavali smo se na plaži u miru i tišini, nigdje nikoga.Možemo mi pričati o Svjetskom prvenstvu u nogometu, bila su prvenstva i prije četiri godine i prije osam i prije ...., i, gle čuda, uvijek po ljeti, pa je opet bilo više turista. Osim toga, tehnologija je uznapredovala, sad je svaka radnjica sa dva stola imala bar po jednu plazmu, prije toga baš i nije bilo. Dobro, prvenstvo se održavalu u našoj blizini, što prije nije bio slučaj, ali ipak...baš da su svi ljudi čija je Hrvatska inače destinacija žrtvovali svoje godišnje odmore za par dana u Njemačkoj, to mi nekako i ne drži vodu.
Prije mi drži vodu sramežljivo progurani podatak da su se cijene i opet neumjesno digle, i to ne samo kod nas, a da je ponuda ostala ista - čitaj : nikakva.

E, sad, da ponovimo naučeno.Kad dođeš u moje malo mjesto - moje, ma vidi ti nje! - a došao si sa obitelji, koja, recimo ima dvoje ne baš male djece, nešto novaca ušteđenih za prosječan provod i volju za kratkotrajnim izlaskom iz svakodnevnice koja traje ostalih 50 tjedana u godini, ostaneš malo zatečen. Zašto?

Pa evo:zna se da djeca trčkaraju na svako mjesto gdje ima drangulija. Naročito ako te drangulije trče za njima. No, kako roditelji danas pokušavaju, barem neki od njih, od malih ljudi stvoriti nešto drugo, a ne samo potrošače, željeli bi, recimo, tu djecu odvesti na neko mjesto gdje se mogu poigrati, gdje postoji nekakav sadržaj koji će za dijete biti zanimljiv i interesantan, a da to nisu samo dvije ljuljačke, dva slonića za njihanje i klackalice.Osim toga, kad se skupi dovoljan broj ljudi, do tih sprava se ne može ni doći. Postoji i mini-golf, ali naveče u deset sati, osim što je dovoljno mračno da ne vidiš ni stazu, a kamo li lopticu, završava i radno vrijeme.Bio je tu i luna-park, no nije isplativo, vjerujte mi. zabava tipa guma na vodi, banana i padobrana koje vuče gliser opet može proći jednom ili nijednom, što radi cijene, što radi straha.
Dakle, preostaje jedino pokupovati bezvezarije u stilu raznih luftića, maski, peraja, pataka, krokodila i inih divota, pa put pod noge i na plažu.A na plaži nema mjesta. Ili ima, ali, eto, tik do onoga kojeg ne poznaš i baš ti se ne mili doticati ga se, nekako ti je bljak! Ima na toj plaži i trampulin, plaća se 10 kuna za pet minuta, kad god me klinci pitaju lovu za to, odgovaram kako mogu besplatno skakati do mile volje, da mi je plaćanje skakanja jednako plaćanju disanja...dobro, tu fazu smo prošli...osim toga, vidjeli smo mi dosta nezgodnih padova, lomova i napuknuća kostiju, tako da ni to baš nije bezazleno...
Podalje je jedan mali dio pjeska, tzv. pješčanik ograđen ogradicom od bambusovine, tako, otprilike 12 - 15 kvadrata....plastični dvorac, koji se odavno raspao, pa ga nema tko pospajati...nešto pobacanih kantica i lopatica, a pijesak nije promijenjen, koliko ja znam, već godinama...pa kad se sjetim zimskog perioda, pa i ljetnih jutarnjih sati, kada svi psi i pokoja mačka prošeću ovuda, malo mi se gadi...pa onda gledam kako ljudi puštaju malce bez gaćica ili pelena unutra, pa se ta djeca valjaju u tom pijesku, ulazi im u oči, usta, uši...fuj!

Zato, luftić pod ruku i na kupanje.

Djeca plivači našla su si ovo ljeto zabavu.Na udaljenosti od 50-ak metara od obale,postavljene su plutajuće reklame za Jamnicu...i naravno da su klinci našli mjesto za provod, a ni to nije bezazleno, nije igračka, već svrsishodna stvar - reklama.
Ima i pedalina, sandolina - jedna - , vodeni bicikl - jedan...

I kafić - jedan, pa onda još jedan, pa onda gelatteria, pa pizzeria, pa fast food, pa opet tako redom...

I sve to još nekako funkcionira pod dva uvjeta:
1. da je čovjek došao sa isključivom namjerom kupanja, sunčanja i spavanja;
2. da je lijepo vrijeme.

Onog trenutka kad padne kiša, gotovo je.

Brojem i slovima, nema se što i mena se gdje. Ni odrasli, a još manje djeca.Nema niti jednog mjesta, osim birtija i sladoledarni, gdje bi čovjek mogao ugodno i korisno provesti vrijeme. Alternativa je - sjesti u auto i krenuti put drugih mjesta na Krku, ali onda je to gužva i čista gnjavaža.

Večeri u ovom mom mjestu, priča su za sebe...u 11 sati nema više nikoga nigdje, a ne može ni biti jer nema ničega što bi ljude privuklo. Ove godine netko kao da je bojkotirao Njivice. Nekoliko dana ništa se ne čuje i ne vidi, od glazbe ni "G", osim časnih iznimaka, Inki i Indijanaca koji donesu svoj mali agregat i sviraju nešto što je sve, samo ne autohtono.No, ipak, svira se....

Onda se desi, i to jednom u cijeloj sezoni, da u krugu od stotinjak metara pjeva klapa Krk, klapa Kastav, a na rivi je vezan brod na kojem svira bend...mislim, divota...i onda opet danima ništa. Ovo ljeto sva su događanja, ako se to tako može nazvati, premještena u Omišalj, vjerujem radi proslave stogodišnjice turizma u tom mjestu... to što se općina službeno zove Omišalj-Njivice, očito nikome ništa ne znači...to što u Omišlju turizam baš i ne funkcionira, a poradi petrokemije, to isto nema veze...ipak je tamo "centar" i jasle sa kojih se hrane općinari...

Ipak, sinoć se dogodilo čudo.
Kasno najavljeno i ničim izazvano.Fešta!
Doduše, ni to nije prošlo normalno, jer su najprije trebale biti održane "Igre na moru", prvi pokušaj upropastilo je nevrijeme, a ovaj ne znam što...navodno su članovi ekipa iz drugih mjesta otkazali nastup iz ne znam kojih razloga...tako, ljudi se skupili, a natjecanja nigdje...

No, u devet sati počela je glazba,tradicionalni, sa uvijek istim repertoarom, bodulski band "Aquarius & tabako"...drvene klupe, pivomat, frižider sa sokovima, vinčina i RIBE, LJUDI MOJI, RIBE, VJEROVALI ILI NE!!!

Ne znam kako, jer se obično nude ćevapi i filetino, Željko sa Sunseta nabavio je friške srdele, a da bi stvar bila bolja, dijelio ih je besplatno! NITKO NIJE NAPLAĆIVAO SRDELE.I to pristojne porcije, veliki komadi, ukusni, svježi...da padneš na dupe!!

Istina, sve to uvijek sliči na selsku svečanost, samo su vatrogasci falili, pa da bude prava vatrogasna fešta - šalim se! - ali skupilo se puno ljudi, koji su jedva dočekali malo zaplesati i opustiti se.

APDEJT: MAJKU MU, POJELO MI JE OSTATAK POSTA, NAPIŠEM KASNIJE, IDEM TRAŽIT DJECU...



Dakle, valjda je to opuštanje i punjenje baterija ono čemu služi godišnji odmor, ili sam ja i opet u zabludi? Doduše, bilo je tu stvarno lijepih pjesama, recimo, "Joj Ano, joj Anice, ne na pišu, ne na pišu bez kabanice...", pa onda splet pjesama Zdravka Čolića, pa Dalibora Bruna i ostale friške i prepoznatljive stvari...ali neka.

Zapravo, što ja time htjedoh reći?
Da, kao i u drugim segmentima države i politike, ni Turistička zajednica Hrvatske ne radi skoro pa ništa.Jer, Krk možda i je najveći otok na Jadranu, ali to je maleno k'o malo veći džep i svako svakog zna, naročito se društvo iz branši poznaje, a oni koji kolo vode, još i više..naročito oko Božića, Novih godina i raznih manifestacija kada treba skupljati strane dnevnice po prezentacijama tzv. hrvatskog turizma...dakle, mogli bi se tu i tamo naći, pa napraviti nešto konkretno, recimo, dogovoriti se i koordinirati događanja tijekom par tjedana turizma na otoku, jer dogodi se da se danima ništa ne zbiva, a onda u jedan vikend strpaju sve koncerte, izložbe, fešte i sve što se može zamisliti i to po svim mjestima Krka istovremeno...i što je najinteresantnije od svega, ni u jednom mjestu na Krku ne možete naći plakate za zbivanja u nekom drugom mjestu...k'o da smo na suprotnim krajevima svijeta...ali zato imamo usmenu predaju...

Što će reći da 50 tjedana u godini nije dovoljno da bi se "pripremila sezona", jer, nekako, imam dojam da se uvijek sve radi zadnji čas, ishitreno, svi su u nekakvoj panici, svi, kao, nešto rade, na vrat-na nos...a u biti, što? Neka mi oprosti i Bog i ljudi, ali ovo je sve jad i nevolja.

Jer nikoga nije sram što je ljudima dosadno, nikoga nije sram što su plaže prljave, i to dobro prljave, bez obzira na Plave zastave, nikoga ne peče savjest što je prilaz moru za invalide tako sklizak i neočišćen, da invalidi ne smiju ni prići, a i zdravi bi lako mogli postati invalidima...

A svi se, kao, bore za gosta, svi laprdaju o tom gostu kao o svetinji ( a jedva čekaju da mu rep vide...), čak imamo i reklame koje nas pozivaju na osmjeh i pristojnost (zar je to potrebno u jednoj zemlji sa tradicijom turizma??), vrlo učeni ljudi zbrajaju noćenja, popijene mineralne vode, prave statistiku, a i dalje se neki ljudi netragom gube od ulaska u Hrvatsku do izlaska iz nje nakon sedam dana..pričaju o gay-turizmu kao novoj mogućnosti ostvarivanja jedine smjernice: prodaj i uvali...

Ma, naravno, fakulteti, magisteriji i doktorati naših učenih turističkih stručnjaka, dobra su podloga za dobar život svih nas u Hrvatskoj.Na koncu, mi smo jedna država koja tradicionalno ubire plodove od te grane privrede, svake godine sve bolje.

E, PA DRAGO MOJE DUŠTVO, PO OVOME TANKO BUMO KAKALI OVE ZIME...

- 19:33 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 25.08.2006.

KIŠA

Noćas je tako jako i tako blizu grmjelo i sijevalo, da se nije moglo spavati. Baš je ružno pucalo, lampalo je tako da se na trenutke vidjelo kao da je dan.
I onda ujutro, smirenje.Čak se i Rijeka dobro vidjela, izgledalo je kao da će ipak poslije kiše doći sunce, da su se moeteorolozi opet malo zeznuli, ali već za dva sata opet opći potop. Grmljavina, vjetar, more se diglo iz bonace u uzavrelu pjenu, padaju ogromne kapi...

Nakon toga opet mir.Jedino dugački, lijeni veliki valovi, koji se primijete samo po ljuljanju barki. Sivo, plavo, bijelo, zeleno.

I ljudi. U jaknama i cipelama.Jer se sa jučerašnjih 27 spustilo na 19.

Nekako se gužva baš i nije očekivano smanjila.Doduše, nije onako pretrpano, nije onako vruće, nije onako glasno, Talijana je u manjem broju, nema čak ni nekog velikog prometa u brojkama, ali ljudi ima pristojno. Sad je to već posezona, pa se zna da je i priljev novca nešto manji. Osjeti se to, bogme.

Prekjuče sam bila u Lovranu. Kod mog oca.Sedamdesetgodišnjaka, kojeg život nije mazio, ali jednim dijelom si je i sam kriv. Moji su, naime, razvedeni od moje 18. godine.
Tata živi u maloj kućici, sastoji se ona od male kuhinje sa dnevnim boravkom, male tuš-kupaone sa wc-om i jedne sobe. Stara je to montažna kuća, a moja seka potrudila se platiti njenu sanaciju, pa sad tata konačno živi k'o čovjek.

Ja sam prasica.

Ja jako volim svoga oca iako je nekako uvijek više tražio moju seku, nego mene, dosta su slični, pa se više i razumiju.No dobro, ipak je on, bez obzira na sve, povremeno bio svjetla točka mog života.

Zadnjih godina nisam mu se baš previše javljala. Bilo ga je ponekad teško i naći, ponekad jednostavno nisam mogla, jer bi danima bila u šoku od načina života i nepravde koja ga je snašla, a nisam mu mogla pomoći...pa je bilo lakše uopće to ne gledati i znati da se netko drugi brine o njemu. Peče me savjest, ali to je tako, vratit se ne može.

Tata se oporavio.Vidi se po njemu da opet ima volju za životom, hvala Bogu, unatoč godinama, relativno je dobrog zdravlja.Kaže da ga muči nesanica, tu i tamo kičma, koju je operirao dok sam ja još bila mala, pa želudac, kojeg je isto odavno operirao, ali sve u svemu, dobro je.

Ja sam već dva dana mislima stalno u njegovoj kući.Zapravo, ne u kući, nego oko nje. Tamo je pravi mali raj na zemlji. Ispred ulaza ima stablo, ni više ni manje, nego ginka. Do nedavno ni sam nije znao što ima, to stablo visoko je dobrih desetak metara, ima lišća na bacanje, a kaže da je najljepše u jesen kad promijeni boju praktički preko noći. Svugdje oko kuće ima samoniklog bilja, kadulje, bosiljka, kopra, i još neikh aromatičnih biljaka kojima ne znam ime...malo dalje veliko je stablo bazge, pokraj njega lovor, taman materijala za pukalnice radit...Sa druge strane ulaza, prava mala šuma bambusa, palme rastu same od sebe, skoro jedna na drugoj...čak i kaktusi izviru na čudnim mjestima...
Ma, kažem, pravi mali raj na zemlji, a osim toga to je sve na nekim prirodnim nivoima, ima dosta živoga kamena, nije pretjerano geometrijski sređivano, a meni je tako ljepše...vratila sam se u djetinjstvo, točno sam osjetila onu želju za istraživanjem, za penjanjem po stablima, za virenjem u šumarke...a ona moja djeca - bez mašte--
dosadno im je! Pa kako im može biti dosadno pored tolike blagodati?! Tata ima mačku, e tako još nešto nisam vidjela: izgleda kao da ju je netko sastavio od komada više vrsta mačaka, doslovce! Rep i zdanje noge, nekakve su angora vrste, ali smeđe žute boje.Sredina tijela je sivo -prugasta,a onda dolazi prednji dio sa kratkom bijelom dlakom.A oči ima K'o Jelena Veljača, časna riječ! samo što joj ne iskoče! Ta maca ima 4 mala mačića, taman su najslađi, onako, kad se počešu, onda padnu jer ne mogu još održavati ravnotežu. time se moja Dora igrala do besvjesti, naravno, bilo je i suludih ideja "uzmimo je doma!", ali nema šanse, I onako doma imamo kontejneruša na bacanje, pa ako vole, nek' ih glade i maze...

Luka je naravno bio prestravljen , cvika dijete od mačaka...muško mamino...

E, sad, najbolja stvar.Pokraj te kućice nalazi se stara kamena prizemnica, koja služi kao konoba, a stara je preko 700 godina.Sigurno je jedno, a to da je prva kuća koja je zavedena u knjige.Ima nekih 30-ak kvadrata, a u njoj je još uvijek ona stara utabana zemlja, pod, u zidovima su udubljenja u kojima se držalo posude, mjesto gdje je bio kamin, a sa strane odijeljeni dio u kojem su boravile životinje. Ljudi su živjeli sa životinjama i nije im bilo niti gadno niti tijesno.Suživjeli su..moja opaska: danas mnogi ne mogu ni sa ljudima suživjeti.
Zidovi su od kamena, naravno, debeli oko metra ako ne i više. I sad mi je jasno zašto su se klime izmislile unazd nekoliko desetljeća. Naravno, sa lošijom gradnjom. Jerbo, u toj prizemnici, temperatura je i ljeti i zimi oko 15, 16 stupnjeva...

A unutra...ajme majko, onako polumrak, stara, prašnjava škrinja, na zidu prastara vitrina, kredenca kojoj ne možeš godine nazrijeti...tisuću stvarčica sigurno velike vrijednosti, ne materijalne, nego za onoga tko ih ima.Ma da mi je jednom tamo malo zaviriti, gledati, ući u neka prošla vremena.

Tata živi skromno.Ima neku mizernu penzijicu, ali ne žali se, jer kaže da mu puno ne treba. Naučio se skromnosti silom prilika. Ima svoje ptice, jednog kosa koji mu dolazi svaki dan, mačku i njene potomke, svoje biljke i takav mir koji čovjek samo poželjeti može.

I onda Opatija. Zapravo, put prema Lovranu. Obično se iznad Bakra dignem na zaobilaznicu, iako mi se baš ne mili, a naročito prolazak kroz tunele nakon one nesreće u Ledeniku...nisam ni pretpostavljala koliko je ta snimka na mene utjecala dok nisam ušla u prvi tunel...

Dakle, prođem zaobilaznicom do skretanja za Matulje, i onda Novom cestom do Vage, pa na Tošinu, po onoj velikoj nizbrdici koja vodi do Voloskog, mojeg Voloskog.Sjetila sam se kako smo jedno vrijeme morali ujutro krampati po cijeloj onoj uzbrdici od mora do Vage na trizduju (linija 32) za Rijeku...dobru kondiciju smo imali, ipak je to skoro više od dva kilometra dobrog uspona...

Onda lagana vožnja od Općine, preko Belvedera, Škrbića, tržnice do Slatine, ali polako, da se upije svaka slika, svako pročelje...vidjela sam konačno kako izgleda Agava, renovirani hotel, nekad Avala, preko puta famozne i nikad zaboravljene Maje...Gogoo će znati o čemu pričam...

Pa Palme, pa Paris, onako zatvoren, sablastan usred Opatije...pa kuća u kojoj sam odrasla, srce me boli kad je vidim...pa Imperijal, neki novi Millenium, prije Jadran, pa betonizirana Slatina, Slavija, zapravo neznamkakosezove hotel...i onda polako od Pančere do Puntakolove, pa Ičići, Ika, svaki dio za sebe budi neku asocijaciju i uspomenu...i tada se osjećam kao da nikada, ali nikada, baš nikada iz ovog kraja nisam ni otišla.Za mene Bodulija i stvarni život u tim trenucima jednostavno NE POSTOJE. Kao da me netko doslovce otkinuo i stavio tamo gdje jesm i gdje pripadam.I tek tada vidim koliko mi zapravo teško pada živjeti ovdje gdje živim.

Na kopnu, tamo od Rijeke, pa prema podnožju Učke, zrak je drugačiji, ljudi moji, drugačije je ozračje, sve je drugačije. A možda i nije.Možda ja to tako vidim iz meni nekih neobjašnjivih razloga, a stvari ipak nikad nisu onakve kakvima se čine (nego još malo gore, kažem i nadovezujem ja...).

Čak mi ni nardonjaci koji su treštali iz kafića usred Lovrana nisu pomutili čaroliju Jer tisuću narodnjaka ne može uzeti dušu tom mjestu, kao ni Opatiji, ni bilo kojem drugom mjestu koje mi tako leži u srcu.

Ne, ne mogu se odseliti kod oca, ako je netko na to pomislio.To je sekina kućica, prepisana na nju, obzirom na to da je financirala adaptaciju.I tako treba biti.

Pokušavam, a ne mogu.Sve me vodi u neku sjetu, nema još uvijek onog mog famoznog klika koji bi me vratio tamo gdje treba, koji bi mi vratio moj smisao za humor, veselje, želju za druženjem...lako je reći "ti moraš" i "ti ne smiješ"...treba to moći i ostvariti, a to je već sasvim drugi par postola...

Pročitam, ali ne komentiram, jer nema smisla da žvrljam samo da bi žvrljala.Ma, shvatit ćete me, vjerovatno vam je većini poznat taj osjećaj. Čak mi je u trenutku palo na pamet da zatvorim blog, ali eto, još nisam...ma, vjerovatno ni neću...samo imam osjećaj da nemam što reći, eto.A onda to vodi u zatvaranje u samoga sebe, a to nikako nije dobro, znam, znam....sve znam, a ne znam ništa...

Uzgred, ovo je prvi put da pišem post dulje od desetak minuta...ovo se pretvorilo u dvosatno piskaranje...i to se švercam opet, nema posla, ali uleti nešto zamorno svako toliko...ma, kakvi zamorno, diže mi se kosa na glavi kad vidim bilo što na dvije noge, a nije iz mjesta...kudite me, ali tako je, eto.

Da.
Idem radit nešto korisno.Recimo, prebrojati blagajnu po ne znam koji put, jer, nećete vjerovati, ali najlakše se zezneš kad je najmanje posla...

Volim Vas svih.
Mama


DODATAK: doma sam, pa sam išla prečitati post...mila majko...ne zamjerite na greškama, koje su sada već i ispravljene, komp kojim se služim na poslu je zapravo POS uređaj, onaj kao na blagajnama, pa ne vidim uopće što pišem, ekrančlć je kao igračka....

- 14:15 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2006.

NE ZNAM...



...zapravo, stvarno ne znam ništa.Znam samo da sam tako umorna, da mi se plače od umora.I uopće ne mogu definirati taj umor.Da li je fizički, pa se odražava na psihu, ili je psihički, pa se odražava na fizičkom nivou.
Osjećam se tupo i prazno.Nekako ne mogu posložiti ništa u glavi, nikakav redosljed nekakvih obaveza, zaboravljam čak i ono najbitnije.Recimo, znam da trebam poplaćati neke račune, da moram pretakati iz šupljega u prazno obzirom na to da je Zagušljivi neosjetljiv na moje financijsko stanje, time i njegove djece..da, otišao je, ima tome već par dana.Samo se ovaj put ne mogu nikako opustiti.U jednom trenutku sam ga zamolila da mi kaže da li želi da se rastavimo sporazumno ili zahtjevom samo jedne strane, to će reći mojim, međutim, on je, kao i preko svega drugoga do sada, i preko toga prešao kao da mu čovjek ništa nije rekao.Općenito, za sve u životu misli da se događa po njegovom pravilu "to sam ja samo tako rekao!".
Da bi kasnije i opet mogao reći kako sam ja to sve sama isplanirala i napravila.Samo ne znam kako bih drugačije, kad nemam s kim uopće prozboriti ni o čemu ništa.Otkako sam ga poslala tamo gdje jesam, i njega i njegovu punicu, čovjek je naprasno prestao pričati gluposti.Počeo se umiljavati, "podastirati se sa štovanjem", a to je još gadljivije i usiljenije nego kad smišlja gadosti.Jer je gluma i namještenost očigledna, jer je i to sredstvo kojim želi postići cilj.Zadržati mene, a zašto - to samo valjda Bog zna, jer ja ne znam sigurno, a on još manje.Valjda da ima koga tlačiti.U međuvremenu sam sasvim slučajno saznala, i to od djece, da ipak održava nekakvu vezu sa jednom ženom, koja očito na njega ne reagira, ali on je napasan i uporan u svojim nastojanjima, jer mora dokazivati vječito i sebi i drugima da "i on može imati nekoga".Pa ma tko to bio, jer nije važna osoba i njena duša, nutrina, nego samo oklop, stvar, nešto što se može posjedovati, imati i pokazivati drugima. kao komad garderobe ili par cipela.Eto mi odgovora.

Na poslu - tipičan sindrom svih sezonskih radnika, a i onih koji rade stalno na ovim područjima.Svima nam je svega dosta.Mjesecima ili ne radimo, ili radimo sa dvadesetak posto kapaciteta, ali zato ova dva tri mjeseca platimo svoje.I te kako.
Rezultati - kroničan umor, alergija na ljudska bića, totalni nedostatak pristojnosti i osmjeha, dobro, ne baš svih osam sati dnevno, ali nakon pet, već je nivo tolerancije jako, jako nizak. I onda moraš samog sebe uvjeravati kako treba izdržati još malo, kako će opet doći zima, kako nisu ti ljudi krivi što sam ja nadrmana i umorna, kako oni ne znaju da bi ih najradije vidjela s one strane mosta i ugrizla ako samo kažu još jednu riječ ili postave još jedno pitanje u stilu "prodajete li vi poštanske marke? A kako ne prodajete?A zašto vam je onda poštanski sandučić pokraj vrata?A kako ne znate koliko kilometara ima do Maribora? A koliko košta autoput u Sloveniji?A da li se može plaćati eurima? A zašto ne primate kovanice eura?A koliko ima kilometara do Splita?A kako mogu zaobići bosansku granicu da dođem do Dubrovnika, znate, hihi, mi u EU idemo okolo samo sa osobnim kartama..." Najčešće i najjadnije pitanje, onako, redovito postavljano sa prijekorom "Kako to da se kod vas ne može plaćati eurima u dućanima?Kod nas u Italiji je to sasvim normalna stvar..." I uzalud objašnjavanja kako Hrvatska nije u EU, kako još dugo (hvala Bogu) to neće ni biti, kako upravo radi toga postoje mjenjačnice....ma kakvi, k'o da gluhom pričaš...I ono njihovo vječito njurganje kako je sve skupo, kako je dosadno, prebrojavanje novaca do besvjesti...aaaaaaa, stvarno je vrijeme da prestanem!!

Zadnjih noći doslovce sanjam novce, stalno nekog vraga brojim, onako, ili u polusnu, ili sanjam novce, pa mi vječito nešto ne štima, pa ganjam nekoga kome sam dala previše...ma, mislim stvarno...

Da, kako je Zagušljivi uspio razbiti auto, to znači da idući tjedan, a to je, kao, sve on organizirao sebi na ponos, ne uzimajući u obzir činjenicu da meni taj auto treba iz čisto praktičnih razloga, ja moram taj auto odvesti na popravak.I biti će gotov već za osam dana!!! Osam dana???? Za promjenu blatobrana i zamjenu fara?? Ja nisam baš nešto lijena, ali naveče u 11 sati mi se baš ne forsira relacija Njivice - Kijac, nit sam u stanju, nit mi je zabavno nakon cijelog dana.Pa ujutro opet tako, ali nazad...Mislim, volim kad drugi misle na mene koliko i ja na njih...

Jooooj!!! I opet tako!

Kuća je nekako u totalnom kršu.Tko zna zašto.Predsoblje izgleda k'o ono u reklami nove tv za ormariće za ciplele...još malo pa se neće ni u kuću moći ući...ali ako njih to ne zarezuje, ma ne znam zašto bi mene...bos ne smiješ hodati, ja ne znam što rade, ali toliko smeća se u dva dana skupi po tom podu k'o da netko namjerno praši, baca nekakav pijesak ne znam otkuda...mrvica ima da bi se dobro jato ptica moglo nahraniti...a kad ih vidiš kako su stalno vani, rekao bi da nema tko nered napraviti...doduše, i nema, ali ne bi ih pištoljem natjerao da nešto naprave samoinicijativno, ili da, ne daj Bože, pospreme iza sebe...a naročito kad su sami...

Kad smo kod ovoga "sami", jučerašnji događaj u Rijeci mi je zablokirao želudac.Kad god me nema doma, a ovi moji su već dosta veliki, stalno mislim, jesam li sve dobro osigurala, makla sve zapaljive stvari, oštre predmete, sve ono što u majčinoj mašti može izazvati nesreću...ne dao Bog nikome ono što majci na pamet može pasti...I nikad, ali nikad, pa čak ni kad je slavni otac s njima, nisam sasvim mirna, ma kakvi sasvim, nisam uopće mirna!!
A tamo, ljudi puste dvoje djece, i to od 2 i 3 godine same, zaključane u kući.Kao, samo na par minuta...ma ljudi moji, kakvih jebenih par minuta???Pa ne mogu shvatiti da jedan, a kamo li dva mozga mogu uopće razmišljati na način da se tako mala djeca puštaju sama u kući!On plače da mu grad nije htio pomoći...neka mi Bog oprosti, ali grad mu nije djecu napravio...i mačke vuku svoje mlade sa sobom, slonice ih okružuju svojim tijelima, majmunice ih nose na leđima ili trbuhu, klokani u svojim džepovima...ne želim ovime sebe postavljati za primjer, jer znam da sam ponekad i pretjerano prestrašena, pa reagiram i kad ne bih trebala, ali nikada nigdje nisam išla bez djece...doslovce ni u zahod!A kamo li da ih pustim same da bih otišla do dućana...
Eto, dogodila se tragedija.Valjda Bog zna zašto je to tako isplanirao.Ne znam da li će biti mnogim roditeljima na upozorenje.Vidim da ih ima dosta koji olako shvaćaju roditeljstvo.Svaki dan ih gledam.Što ne znači da sebe smatram savršenom, niti najmanje.Ali opreza nikad dosta.

I vrijeme me gnjavi, pored ostaloga. Navukla se nekakva sparina, svakih sat vremena padne nekakva nazovi-kiša, pa onda dođe sunce, pa onda opet tako...a, gledajući prognozu za sedam dana, isplanirala sam si nekakvo kupanje još ovih desetak dana...šipak! Bit će u rujnu, kad se sve stiša i smiri...

No, dobro...odoh hraniti ptice i mrave...naći neke stvari za koje znam da postoje, ali ih je netko sakrio...smisliti strategiju za buduće vrijeme...mo'š mislit!!

Puno Vas svih voli Vaša mama...

- 18:35 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 15.08.2006.

MOJE PJESME, MOJI SNOVI...

....mogla bih ga gledati svaki tjedan....

- 22:03 - Komentari (37) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.08.2006.

PITANJE ZA POMOĆ

Kad sam otvarala Gmail, napravila sam tako da me komp prepoznaje, tako da mi svaki put izbaci korisničko ime i lozinku.Pošto imam istraživača koji kopa po mojoj pošti, htjela bih da toga nema, odnosno da moram svaki put upisati i korisničko i password...što da radim? Da li da mijenjam jedno i drugo, ili postoji neki drugi način?

Ajde, znalci, javite se...bit ću vam zahvalna...

Voli Vas mama

- 12:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.08.2006.

VIC DANA



E, ljudi moji, ovo nije za vjerovat!
Cijelu noć padala je kiša, kao i zadnjih par dana...a oni jadni jedva dočekali malo sunca i svi lete na plažu...svi kišu, doslovce su plavo-ljubičasti od hladnoće...ali ne daju se...

Posla k'o u priči, ovo je valjda rekordni vikend ove sezone, bar u Njivicama...

Moja Dorica danas ima 9 godina...malo mi je bolesna, i nju je nekakva virozica uhvatila.

Ne damo se!!
Popodne mi dolazi brat sa curom, ajme nisam ga vidjela ne znam od kada...i seka kuha ručak...i tortu sam stigla napraviti...nas troje opet na okupu...to mi je nešto najdraže!

Moj mali braco...vraga mali, magarac već ima 31 godinu, ljubav sekina...i kosu je već počeo gubiti..

Ovo se švercam između dvije isplate, ali vic je tu:

Dođe Ante Marković kod mame u mjenjačnicu i mrtav-hladan pita: "A koji je danas tečaj eura?"


Nadam se da se sjećate tko je Ante Marković...psi laju, karavane prolaze...na istoku stare priče, na zapadu ništa novo...


Pusa i pozdrav svima!

- 14:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 12.08.2006.

TU SAM, TU SAM...



Dakle, kako jedna ne ide uvijek sama, nego se nakalemi bar još par stvari, dajem sljedeće izvješće...usput, kao što se vidi iz priloženog, bolje sam volje, mada...

Elem, dobila je mama plaću, naravno...ali je ček legao dva dana prije dohotka...pa je PBZ ukinula dozvoljeno prekoračenje promptno...zbog pišljivih 400,00 kuna...tako mi je pojelo plaću...Zagušljivi, naravno, ne reagira...

Jučer, krenuo Zagušljivi po mene na posao i javlja se nakon par minuta, a ja TOČNO ZNAM zašto zove...opet je razbio auto...a kad ja kažem da ne želim da vozi ni mene a još manje djecu jer jednostavno šteka sa refleksima, onda se svi prave blesavi...i tako...

Naravno da isti nije u stanju, osim pljuvati i izazivati incidente (ah, kako ga je lijepo policajac začepio!!Malo sam zločesta...), obaviti telefonske razgovore sa osiguravateljem...i na kraju ustanovi, samo ovako "To nije moj auto!"...kažem ja, fino, tako odeš nekom u stan, porazbijaš sve,izađeš i kažeš - to nije moj stan...lijepo je tako živjeti, vrlo lagano...

U glavnom, dobro je...ide kako ide, vesele me i olakšavaju mi vaši komentari, zapravo ne toliko komentari koliko saznanje da je nekom stalo...da netko misli iako me ne pozna...

Znam, shvaćam, jasno mi je, učim, stavljam stvari na svoje mjesto, teško je ne žaliti se i ne tražiti od ljudi suosjećanje...ali jednostavno nisam od onih koji mogu sami.Ponekad u toj želji za razgovorom i lijepom rječju pretjeram, paničarim, imam osjećaj da mi je koža preuska.Zato, ako nečime davim, a nekad mi se stvarno čini da davim, onda se ispričavam.Razumijet ćete...

Od srca Vam se svima zahvlajujem, vjerujte mi da bi jednoj ženi bilo puno teže hodati po Zemlji da nema vaših riječi, stihova, podrške i lijepih želja.Ako Vam to nešto znači, a sigurna sam da je to tako, možete svi odreda biti sretni što mi pomažete.

Voli Vas svih Vaša mama


E, da, Zagušljivi ima novu taktiku...plazi kod moje stare, a ja po njenim reakcijama vidim kako je nasjela, bez obzira na svoje iskustvo i godine...kako ona baš i nije sklona svom prvorođenom djetetu, to se i njeno mišljenje ( a tko je pita??), promijenilo...zet joj se redovito javlja, ide kod nje bez da ja znam, kupio joj je parfem, ona njemu knjigu (???)...pa si mislim, a to sam i na glas rekla, i sad mi je lakše:GONITE SE OBOJE U TRI....Lijepo odi ti kod nje, samo si dvanaest godina mlađi, to i nije neka razlika, pa budi tamo...tebi će pasati da te netko shvaća ozbiljno, a njoj će se činiti da netko sluša nepresušne gluposti o vlastitom izboru roditelja, muževa i djece pri reinkarnaciji...a ja do daljnjega prekidam komunikaciju sa svojom roditeljicom, ti, gospodine, lijepo objasni zašto...Uzgred, i dalje sam meta provjeravanja, praćenja i ostalih gluposti...pada mi na pamet nešto opako....ako me želi tražiti, nek me traži...našetat će se...hehe...:))

- 11:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 08.08.2006.

POZDRAV

Samo pozdrav svima i hvala.Ne želim da zvuči patetično, ali momentalno nemam snage.Kad se malo skupim, nadam se ubrzo, javiti ću se.

Hvala još jedno, voli Vas svih Vaša mama.

- 09:45 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.08.2006.

MUKA

Dr Robert Hare
"Ček-lista za provjeru psihopatije"


1. SLATKORJEČIVOST I POVRŠINSKI ŠARM - šarm čovjeka sa takvim poremećajem ne sadrži u sebi tragove stida, samosvjesnosti, niti ispoljava strah od bilo čega.

2. GRANDIOZNA SAMOVRIJEDNOST - uvelike napuhan pogled na svoje sposobnosti, hvalisanje, tvrdoglavost, arogancija i uvjerenje da su superiorna bića;

3. POTREBA ZA STIMULACIJOM I SKOLONST KA DOSADI

4. PATOLOŠKO LAGANJE

5. VARANJE I MANIPULACIJA - sve u svrhu izvlačenja svoje koristi;

6. NEDOSTATAK KAJANJA ILI OSJEĆAJA KRIVICE

7. PLITKE EMOCIJE - emocionalno siromaštvo, ograničen opseg i dubina osjećanja; ispoljavanje hladnoće usprkos izraženim znakovima društvenosti od strane drugih;

8. NEOSJETLJIVOST I NEDOSTATAK EMPATIJE - hladni, prezrivi, bezobrazni, bezobzirni i netaktični;

9.PARAZITSKI ŽIVOTNI STIL - uz nesposobnost da započnu ili ispune svoje obaveze;

10 LOŠA KONTROLA PONAŠANJA - nedovoljna kontrola ljutnje i temperamenta, izražavanje iritacije, dosade, netrpeljivosti, prijetnje, agresivvnosti, verbalno vrijeđanje drugih, prenagljeno ponašanje;

11. PROMISKUITETNO SEKSUALNO PONAŠANJE - niz kratkih površnih, mnogobrojnih seksualnih afera i nasumično biranje partnera; održavanje nekoliko ljubavnih veza istovremeno;

12. NEDOSTATAK REALNIH DUGOROČNIH CILJEVA - nesposobnost ili stalni neuspjeh kod donošenja i izvođenja dugoročnih planova i ciljeva, nomadska egzistencija, besciljnost, nedostatak životnog smjera;

14. IMPULSIVNOST - postupanje bez predumišljanja i nedostatak refleksije i planiranja;

15. NEODGOVORNOST - u svemu;

16. NESPOSOBNOST ZA PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA VLASTITE POSTUPKE - kao nedostatak savjesti, negiranje osobne odgovornosti i pokušavanje manipulacije drugih;

17. MNOGOBROJNE KRATKOTRAJNE BRAČNE VEZE - nisu u stanju da budu privrženi bilo kome ili čemu;


NARAVNO, sama prisutnost nekih od ovih osobina kod čovjeka NE ZNAČI AUTOMATSKI da on pati od ovog mentalnog poremećaja...

Kad tome pribrojimo još totalno asocijalno ponašanje, ne stvaranje veza sa nikime i ničim...

****

The Sociopath Next Door, Martha Stout, Ph.D.:

"Zamislite - ako možete - da nemate savjesti, nimalo; nemate osjećaja krivice, žaljenja i grižnje savjesti bez obzira na to što radite; nemate onaj obzir za dobrobit drugih, bilo da se radi o strancima, prijateljima ili čak članovima obitelji. Zamislite da se uopće ne morate opterećivati stidom, da se niakda u životu niste imali priliku postidjeti, bez obzira na sve vaše sebične geste ili druge stvari koje ste drugima činili.

Zamislite da je pojam - odgovornost - vama totalno nepoznat, osim kao jedan suvišan teret koji drugi nose na svojim leđima, kao nekakve obične budale.

Sada ovoj fantaziji dodajte sitnicu : sposobnost da sakrijete od drugih činjenicu da je vaš mentalni sklop potpuno drugačiji od njihovog. Obzirom na to da svatko jednostavno pretpostavlja da je savjest stvar koja je univerzalna među svim ljudskim bićima, skrivanje činjenice da je vi uopće nemate, vama će biti VEOMA LAKO.

Osjećaj krivice ili stid ne može vas odvratiti od bilo koje vaše želje, jer ga nemate, a drugi vam se nisu nikad otvoreno suprotstavili zbog vaše hladnokrvnosti. Ledena voda koja teče kroz vaše vene je toliko bizarna, toliko izvan vaših osobnih iskustava, da rijetko kome pada na pamet da posumnja u vaše psihičko stanje.

Drugim riječima, vi ste potpuno OSLOBOĐENI, do svih unutrašnjih smetnji tako da vas ništa ne ometa da radite UPRAVO ONAKO KAKO SE TO VAMA SVIĐA, BEZ IKAKVIH "NAPADA" GRIŽNJE SAVJESTI, a što je najzgodnije u svemu, vanjski svijet to nije u stanju kod vas primijetiti.

Vi možete raditi što god hoćete, a da drugi ljudi ne primijete i ne mogu otkriti vaš mentalni sklop...

***Normalni ljudi reagiraju na emocionalno nabijene riječi brže i intenzivnije nego na riječi koje su neutralne.

Kod psihopatia - sociopata to nije tako: oni reagiraju na riječi sa emocionalnim nabojem isto kao što reagiraju na neutralne riječi - za njih takve riječi nemaju nikakvo dublje značenje. Urezuju se u njihov mozak kao i sve druge riječi...

***
NAKON 18 GODINA ŽIVOTA SA ČOVJEKOM KOJI JE OTAC MOJE DJECE, SLUČAJNO SAM ZALUTALA NA OVE STRANICE NA NETU.
SHVATIT ĆETE DA SAM U TOTALNOM ŠOKU, DA SAM IZVAN SEBE I DA NE ZNAM ŠTO DA MISLIM I KAKO DA SE POSTAVIM.hVALA ONIMA KOJI SU ME SAVJETOVALI, HVALA VELIKO, MEĐUTIM, NA MENI JE DA SHVATIM, DA MI "SJEDNE", DA SE RAZBISTRIM I ODLUČIM ŠTO ĆU NAPRAVITI.ODNOSNO, KADA I KAKO ĆU NAPRAVITI, JER SADA STVARI DOBIVAJU NA TEŽINI, MALO SU DRUGAČIJE NEGO ŠTO SU PRIJE IZGLEDALE.

Ima još jedna stvar koju sam pročitala: U SUKOBIMA, RASPRAVAMA, RAZGOVORIMA, ISTJERIVANJIMA PRAVDE IZMEĐU PSIHOPATA-SOCIPATA I "NORMALNOG" ČOVJEKA, OVAJ POTONJI UVIJEK GUBI.

Do sada sam to bezbroj puta osjetila na svojoj koži, ne znajući s kim imam posla, priznat ćete da me opravdano strah daljnjeg razvoja događaja.


Puno Vas voli Vaša mama.


DODATAK: bezbroj puta sam, upravo zato što sam shvaćala nekako u podsvjesti da sa čovjekom nešto ne valja, pokušavala na sve moguće načine, što pričanjem, što vikom i uvjeravanjem - ne znajući i radi jebenog temperammetna - što izvlačenjem stvari i kojekakvih neznanih detalja iz prošlosti, SHVATITI to biće, razmišljajući da u svakom čovjeku ipak ima nešto dobrog, da ga barem djeca mogu natjerati da "omekša" i progovori...međutim, bezuspješno. Kako zna da sam ja išla psihijatrima i psiholozima, radi svojih depresivnih epizoda i lošeg osjećanja, predložila sam mu da ode sa mnom, eto, tek toliko da porazgovara, da se možda nekom otvori, to svakome treba.Međuti, "ja sam ta koja je luda - s njim je sve OK"...natjerati ga se ne može, smatra da on nema problema.Ako nešto kod njega i ne valja, tome je isključivi krivac, nitko drugi nego JA.
Opet kažem, ne tvrdim i ne držim se isključivo toga, ali mislim da nakon 18 godina života sa tim čovjekom mogu posumnjati na neke stvari...ne osuđujem, nemogu, pokušavam shvatiti, a ni to ne mogu, pokušavam naći rješenje, jer ovakva situacija koja se neće popraviti, ne vodi nikoga nigdje.Ni njega, ni djecu, a mene je već dobrano načela.

- 11:10 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 02.08.2006.

PRIČE

Osim što se još uvijek rascmoljim kad netko čita "Djevojčicu sa žigicama" iz koje priče teško da je svekoliko čovječanstvo nešto naučilo, sjetila sam se jedne stare priče, pročitane bezbroj puta u knjizi Ruskih bajki...možda ste je čitali, čuli, ali nije na odmet predstaviti vam je:

Živjeli tako majka, otac i mali sin.U maloj seoskoj kućici, u istom domaćinstvu, ognjište je s njima dijelio i onemoćali djed, star i već pomalo slijep čovjek.
Sve češće prilikom objeda, starac je znao prolijevati, koji put i tanjur razbiti.Snaha se uvijek ljutila, pa su jednog dana djeda postavili, umjesto za stol, u zapećak, dali mu drvenu zdjelu i ubrus.

Trajalo je to tako neko vrijeme.

Jednog dana, dok su roditelji bili zabavljeni svojim poslovima, mali sin radio je nešto sa drvom i dlijetom, zabavljao se tako cijelo jutro.
Kad je došlo vrijeme objedu, majka je upitala sina što je to tako pomno radio cijelo jutro.Sin joj je sasvim ozbiljan pokazao svoje djelo.
Bila su to drvena zdjela i žlica. Sasvim nevino, dijete je objasnilo:
"Napravio sam zdjelu i žlicu za tatu, kad ostari da ima iz čega jesti."

Otac i majka nijemo su se pogledali, pozvali starca za stol, za kojim je imao počasno mjesto do kraja života.


Pametnom i malo dosta.

U nedostatku drugih tema, danas samo ovo.
Pozdravlja Vas svih i voli Vaša mama.

- 18:26 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se