...zapravo, stvarno ne znam ništa.Znam samo da sam tako umorna, da mi se plače od umora.I uopće ne mogu definirati taj umor.Da li je fizički, pa se odražava na psihu, ili je psihički, pa se odražava na fizičkom nivou.
Osjećam se tupo i prazno.Nekako ne mogu posložiti ništa u glavi, nikakav redosljed nekakvih obaveza, zaboravljam čak i ono najbitnije.Recimo, znam da trebam poplaćati neke račune, da moram pretakati iz šupljega u prazno obzirom na to da je Zagušljivi neosjetljiv na moje financijsko stanje, time i njegove djece..da, otišao je, ima tome već par dana.Samo se ovaj put ne mogu nikako opustiti.U jednom trenutku sam ga zamolila da mi kaže da li želi da se rastavimo sporazumno ili zahtjevom samo jedne strane, to će reći mojim, međutim, on je, kao i preko svega drugoga do sada, i preko toga prešao kao da mu čovjek ništa nije rekao.Općenito, za sve u životu misli da se događa po njegovom pravilu "to sam ja samo tako rekao!".
Da bi kasnije i opet mogao reći kako sam ja to sve sama isplanirala i napravila.Samo ne znam kako bih drugačije, kad nemam s kim uopće prozboriti ni o čemu ništa.Otkako sam ga poslala tamo gdje jesam, i njega i njegovu punicu, čovjek je naprasno prestao pričati gluposti.Počeo se umiljavati, "podastirati se sa štovanjem", a to je još gadljivije i usiljenije nego kad smišlja gadosti.Jer je gluma i namještenost očigledna, jer je i to sredstvo kojim želi postići cilj.Zadržati mene, a zašto - to samo valjda Bog zna, jer ja ne znam sigurno, a on još manje.Valjda da ima koga tlačiti.U međuvremenu sam sasvim slučajno saznala, i to od djece, da ipak održava nekakvu vezu sa jednom ženom, koja očito na njega ne reagira, ali on je napasan i uporan u svojim nastojanjima, jer mora dokazivati vječito i sebi i drugima da "i on može imati nekoga".Pa ma tko to bio, jer nije važna osoba i njena duša, nutrina, nego samo oklop, stvar, nešto što se može posjedovati, imati i pokazivati drugima. kao komad garderobe ili par cipela.Eto mi odgovora.
Na poslu - tipičan sindrom svih sezonskih radnika, a i onih koji rade stalno na ovim područjima.Svima nam je svega dosta.Mjesecima ili ne radimo, ili radimo sa dvadesetak posto kapaciteta, ali zato ova dva tri mjeseca platimo svoje.I te kako.
Rezultati - kroničan umor, alergija na ljudska bića, totalni nedostatak pristojnosti i osmjeha, dobro, ne baš svih osam sati dnevno, ali nakon pet, već je nivo tolerancije jako, jako nizak. I onda moraš samog sebe uvjeravati kako treba izdržati još malo, kako će opet doći zima, kako nisu ti ljudi krivi što sam ja nadrmana i umorna, kako oni ne znaju da bi ih najradije vidjela s one strane mosta i ugrizla ako samo kažu još jednu riječ ili postave još jedno pitanje u stilu "prodajete li vi poštanske marke? A kako ne prodajete?A zašto vam je onda poštanski sandučić pokraj vrata?A kako ne znate koliko kilometara ima do Maribora? A koliko košta autoput u Sloveniji?A da li se može plaćati eurima? A zašto ne primate kovanice eura?A koliko ima kilometara do Splita?A kako mogu zaobići bosansku granicu da dođem do Dubrovnika, znate, hihi, mi u EU idemo okolo samo sa osobnim kartama..." Najčešće i najjadnije pitanje, onako, redovito postavljano sa prijekorom "Kako to da se kod vas ne može plaćati eurima u dućanima?Kod nas u Italiji je to sasvim normalna stvar..." I uzalud objašnjavanja kako Hrvatska nije u EU, kako još dugo (hvala Bogu) to neće ni biti, kako upravo radi toga postoje mjenjačnice....ma kakvi, k'o da gluhom pričaš...I ono njihovo vječito njurganje kako je sve skupo, kako je dosadno, prebrojavanje novaca do besvjesti...aaaaaaa, stvarno je vrijeme da prestanem!!
Zadnjih noći doslovce sanjam novce, stalno nekog vraga brojim, onako, ili u polusnu, ili sanjam novce, pa mi vječito nešto ne štima, pa ganjam nekoga kome sam dala previše...ma, mislim stvarno...
Da, kako je Zagušljivi uspio razbiti auto, to znači da idući tjedan, a to je, kao, sve on organizirao sebi na ponos, ne uzimajući u obzir činjenicu da meni taj auto treba iz čisto praktičnih razloga, ja moram taj auto odvesti na popravak.I biti će gotov već za osam dana!!! Osam dana???? Za promjenu blatobrana i zamjenu fara?? Ja nisam baš nešto lijena, ali naveče u 11 sati mi se baš ne forsira relacija Njivice - Kijac, nit sam u stanju, nit mi je zabavno nakon cijelog dana.Pa ujutro opet tako, ali nazad...Mislim, volim kad drugi misle na mene koliko i ja na njih...
Jooooj!!! I opet tako!
Kuća je nekako u totalnom kršu.Tko zna zašto.Predsoblje izgleda k'o ono u reklami nove tv za ormariće za ciplele...još malo pa se neće ni u kuću moći ući...ali ako njih to ne zarezuje, ma ne znam zašto bi mene...bos ne smiješ hodati, ja ne znam što rade, ali toliko smeća se u dva dana skupi po tom podu k'o da netko namjerno praši, baca nekakav pijesak ne znam otkuda...mrvica ima da bi se dobro jato ptica moglo nahraniti...a kad ih vidiš kako su stalno vani, rekao bi da nema tko nered napraviti...doduše, i nema, ali ne bi ih pištoljem natjerao da nešto naprave samoinicijativno, ili da, ne daj Bože, pospreme iza sebe...a naročito kad su sami...
Kad smo kod ovoga "sami", jučerašnji događaj u Rijeci mi je zablokirao želudac.Kad god me nema doma, a ovi moji su već dosta veliki, stalno mislim, jesam li sve dobro osigurala, makla sve zapaljive stvari, oštre predmete, sve ono što u majčinoj mašti može izazvati nesreću...ne dao Bog nikome ono što majci na pamet može pasti...I nikad, ali nikad, pa čak ni kad je slavni otac s njima, nisam sasvim mirna, ma kakvi sasvim, nisam uopće mirna!!
A tamo, ljudi puste dvoje djece, i to od 2 i 3 godine same, zaključane u kući.Kao, samo na par minuta...ma ljudi moji, kakvih jebenih par minuta???Pa ne mogu shvatiti da jedan, a kamo li dva mozga mogu uopće razmišljati na način da se tako mala djeca puštaju sama u kući!On plače da mu grad nije htio pomoći...neka mi Bog oprosti, ali grad mu nije djecu napravio...i mačke vuku svoje mlade sa sobom, slonice ih okružuju svojim tijelima, majmunice ih nose na leđima ili trbuhu, klokani u svojim džepovima...ne želim ovime sebe postavljati za primjer, jer znam da sam ponekad i pretjerano prestrašena, pa reagiram i kad ne bih trebala, ali nikada nigdje nisam išla bez djece...doslovce ni u zahod!A kamo li da ih pustim same da bih otišla do dućana...
Eto, dogodila se tragedija.Valjda Bog zna zašto je to tako isplanirao.Ne znam da li će biti mnogim roditeljima na upozorenje.Vidim da ih ima dosta koji olako shvaćaju roditeljstvo.Svaki dan ih gledam.Što ne znači da sebe smatram savršenom, niti najmanje.Ali opreza nikad dosta.
I vrijeme me gnjavi, pored ostaloga. Navukla se nekakva sparina, svakih sat vremena padne nekakva nazovi-kiša, pa onda dođe sunce, pa onda opet tako...a, gledajući prognozu za sedam dana, isplanirala sam si nekakvo kupanje još ovih desetak dana...šipak! Bit će u rujnu, kad se sve stiša i smiri...
No, dobro...odoh hraniti ptice i mrave...naći neke stvari za koje znam da postoje, ali ih je netko sakrio...smisliti strategiju za buduće vrijeme...mo'š mislit!!
Puno Vas svih voli Vaša mama...
