E, baš se tako osjećam - BLJAK!
Mislila sam da ću ovo ljeto izbjeći ovo što mi se jutros ipak dogodilo...
Otvoriš oči, zapravo - pokušaš ih otvoriti, a ono dva reda otečenih podočnjaka, usta narasla za pola broja, nos također...krasna slika...čim shvatiš da si budan, počnu ti izbijati graške znoja a jastuk se još nije osušio...kosa na potiljku mokra...nigdje ni daška vjetra, u glavi tulum k'o da je cijelu noć krdo slonova gazilo jureći...bljak...
I da je samo to..nego sam i nervozna k'o pas, razdražljiva do krajnjih granica, grizla bi..uopće ne želim znati kolika je temperatura zraka jer će mi bit još i gore...toliko mi je gadno toplo da ne mogu ni šlape na nogama podnijeti...
Tuš pomaže, da - jedno deset minuta, pa onda opet...treba nešto i skuhat, a uopće mi ne pada na pamet približit se kuhinji...a krvopijice se sjetile palačinki...sigurno, klinci, i pizzu će vam mama napravit, a možda još nešto ispečem u pećnici...malo morgen...
Naslagalo se ovih dana nekih ružnih stvari, tjera me na razmišljanje, htjela ja to ili ne..Najprije onaj komentar kod Tehnožene, pa onda jučer popodne bliski susret sa nekim nabrijanim curama na plaži...ne valja trošiti riječi, cure očito imaju problema, pa se najbolje maknuti...Pa jutros čitam u novinama da je umro dečko koji je u naoko bezazlenoj tučnjavi dobio ubod nožem u prsa prije par dana...a samo 19 godina...strašno, ne znam kuda stvarno ovo vodi.Dečki su bili na koncertu Prljavog kazališta u Crikvenici, porječkali se, pa zakačili, na kraju i potukli sa drugom ekipom, i umjesto da ostane na šakama, jedan pametnjaković se latio noža...i eto...sad se brani šutnjom, zapečatio si je cijeli život, a nije počeo ni živjeti...
Pa se pitam, kad je već tako sada, što će biti kroz koju godinu kad ovi moji malci počnu izlaziti...jesmo li to sa zapada uvezli i nasilje na cestama, onako - idem van, daj mi nož ili pištolj?Koji je svima vrag?
Stvarno, kad pogledaš ljude oko sebe, nema tu neke dobrohotnosti niti ljubaznosti, svi su nekako naoštreni, kao da jedva čekaju da im netko nešto kaže, pa da se počnu konfrontirati...baš sam žalosna...nekako nema više onoga da se lijepom riječju ili usputnim razgovorom upoznaš s nekim, svi su na distanci, najprije grickaju i mjerkaju, a tek onda možda stupe u kakav kontakt...je li to ono famozno otuđenje?
Postoje grupe, društva, ali kad ih promatraš, svi su nekako zatvoreni, drže se jedni drugih, valjda zato što je to sigurno i provjereno...
Ma..dalo bi se sad lamentirati o tome, ali nema smisla.
Idem smišljati kako skuhati nešto a da ne moram paliti plin...najradije ne bi ništa ni radila, samo bi legla i čekala...da prođu otekline, zbrka u glavi i sparina...
Ajde, 'đenja
Pozdrav svima.
I mom najdražem blogeru veliki poljubac, ma gdje bio...
