Jučer popodne.
Izležavam se na plaži, guštam sunce, nitko me ne gnjavi, ali u jednom momentu snimim malo golo dijete, dečkića od jedva dvije godine, samo u crnim papučicama...gledam s kim je, nitko za njim ne ide, on se zaustavlja, pa malo gleda oko tuša, pa malo oko zahoda...onda krene prema pedalini, pa do mora...mislim si, garant ne zna plivati...dobro, nakon par minuta okrenuo se i nastavio prema skakalici, a za njim i dalje nitko ne ide...to traje dobrih desetak minuta...
Naravno, moj instinkt i briga proradili su, mada me uvijek strah da netko ne pomisli da mu želim dijete odvesti...krenula sam za malim, pitam ga gdje mu je mama, a dijete ne zna ništa govoriti, toliko je maleno...vidim i da je mali agresivac, svu djecu, veliku i malu oko sebe samo je gurao i pljuskao...uspeo se na trampulin, krenuo skakati, a onda ga je cura izvukla, ja sam se ohrabrila, podigla ga i onda sam zaradila prvi šamar!
Mali me tako pljusnuo, najprije jednom, pa onda drugi put, ali se nije koprcao...onda sam mu vratila, lagano, samo da zna da nema šale, i krenula natrag u smjeru iz kojeg je došao.Cijelo vrijeme ga propitkujem di je mamica, a on viče "ne mamica!"...
Cijelo to vrijeme i dalje nema nikoga tko bi sličio na nekoga tko panično traži dijete, jer obično ljudi budu u panici kad im klinac nestane iz vidokruga...
Kod klupe, stotinjak metara udaljene od mjesta gdje se dijete kretalo, odjednom se javi, iz sjedećeg položaja "mami", MRTVA HLADNA, i kaže "tukaj je mami"...tata naravno, puši i ne reagira...
Dvoje mladih ljudi, neuglednih, totalno nezainteresieranih za bilo što oko sebe...E, pa, puko mi je film!!
"Pa dijete vam je išlo do mora..."
"Da, da on sam ide tamo..."
"Pa tako maleno? Ovako kako je meni došao u ruke, mogao ga je bilo tko uzeti, ženo Božja!!"
"Ne, ne - mrtva-hladna će ona i dalje "ide sam u more..."
"Da, još mi recite da zna i plivati, Mark Spitz u malom izdanju!!"
Ništa.Žena ga je stavila pokraj sebe kao da se ništa nije dogodilo, nije odreagirala, k'o da se najela ili napušila nečega, a ja sam samo dodala da mi se ne moraju zahvaljivati, videći da im to i ovako i onako nije ni na kraj pameti...
Doduše, maleni se više nije šetao unaokolo, ali ja ni danas ne mogu doći sebi.Ponekad mislim da zbilja pretjerujem držeći na oku ovo dvoje krvopijica, doduše onako sa strane da ih previše ne uznemiravam...ali ni ovo nije nešto što bih mogla shvatiti...
Nije to, na žalost, usamljen slučaj...ima neodgovornih roditelja, svake godine čovjek je u prilici promatrati ljude kako egoistično koriste svoje godišnje odmore ne mareći pri tom baš previše za djecu.
Ah, ne znam...sve češće mislim kako sam se stvarno rodila na krivom mjestu i u krivo vrijeme...
