jedna nova mama

ponedjeljak, 29.05.2006.

X ĐENEREJŠN - ANBILIVIBL


I tako.Krenulo je već u ranim jutarnjim satima.Uzbuđenje koje je širila moja maturantica oko sebe, bilo je toliko jako da je jednostavno paraliziralo i ostatak familije.
Uspjela se obući ispravno, Braco Rentakar dovezao mi je auto, Megan sa svom mogućom elektronikom i čudnim poskakivanjem pri kretanju...al nije mami trebalo dugo da provjeri sve njegove sposobnosti...hihi, kako je dobro voziti novi auto, ljudi moji...došlo mo je da ga ne vratim više...

Dok se malena šminkala i frizirala, uspjela sam obaviti čak i političke razgovore sa omišaljskim gradonačelnikom - očito nikad ne gubim vrijeme...Osim toga, saznala sam da u školi imamo opet problema, naime domar je samoinicijativno preuzeo ulogu osobe koja će uvoditi reda, pa se malo zanio i jednoj curi iz četvrtog razreda lupio malo glavom u ploču, jer mu je "namjerno postavila nogu"...imam posla, pa čak i na kraju školske godine...

Moje samokritično dijete nije bilo zadovoljno ni šminkom ni frizurom.A u stvari bila je prekrasna.Šminka decentna, frizura jednostavna...taman onako kakva je Mia.Došla je doma, obukla haljinu i štikle i hodala ko muha bez glave, pokušavajući spremiti sve ono što će joj trebati...u međuvremenu zvonili su mobiteli, ima dva, jedan službeni...a kako je u neko doba nisu mogli dobiti ni na jedan, naravno, zvonio je i telefon..

ON je hodao po kući, također...mislim..."a što ću ja obući?"..."a što ću ja jesti?"..."a kada ću ja krenuti?".U takvim momentima, vjerujte mi, dođe vam da ga mirne duše frknete kroz prozor, samo ovako, bez imalo grižnje savjesti.Okupao se, ne znam kako mu je to uspjelo samoinicijativno napraviti, obukao...prvi dio krenuo je u podne.Ostatak je odahnuo.Možda se čulo širom PGŽ-a

A mali klinci su zakon.Nas troje smo stvarno uigrani tim.Ponekad znaju bit naporni, al kad je frka onda radimo uigrano bez puno riječi i pitanja.Spremili smo se, strpali kolače u torbu-frižider, garderobu za nedajbože, natrpali bunker i fiju....I klimu smo uključili...ali samo malo,jer došli smo do zaključka da je otvoreni prozor ipak najbolja solucija.

Dragu mamu nismo zaboravili pokupiti, mada sam je u neko doba jutra bila totalno izbacila iz misli...tko zna zašto, c c c c...A kako je ona već imala svoju 47.godišnjicu mature taj isti dan, već je bila poprilično umorna, tako da mi se nije sviđao budući razvoj događaja...gadna je kad je umorna, grize i provocira...

No, stigosmo mi u Rabac, vjerovali ili ne..I našla sam hotel nakon samo dva kruženja hotelskim naseljem..Stvarno je ta Istra nešto sasvim drugo od ovih naših krajeva, tamo ima toliko gostiju, tako je sve puno ljudi i ljetne atmosfere.Hoteli jesu stari, "socijalistička izgradnja", ona veeeelika, megalomaska kako ja to volim reći, ali sve je nekako uređeno i sređeno, u funkciji...nije srušeno i devastirano, kao recimo "Haludovo" u Malinskoj...

Atmosfera u zahuktavanju...auti dolaze, izlaze mame, pratnja, djeca...nose se odijela, haljine, kolači...nespretno hodanje u tankim potpeticama...netko tamo već harmoniku svira, ima i onih koji su sljavlje započeli valjda još dan prije...onako, veseli, usporeni, nasmijani, krvavih očiju, ali odlučni u namjeri da izdrže još jednu noć, pa kud puklo, da puklo.

Sala veeelika, spremna za prihvat šestotinjak ljudi...haljine...haljine...odijela, fizure, štikle, šlape, japanke, balerinke, visoke i niske potpetice, sa čarapama, bez čarapa, mrežaste čarape koje nisu izdržače pritisak palčeva, pa su popustile već prije početka pred njihovim naletom...

Toalete duge, kratke, kao za vjenčanja, kao za običan izlazak...minice koje vrište za još samo dva milimetra dužine...čudni borsalino-šeširi koji ne znam kakvu funkciju imaju na + 25, ako su od samta...

Bacila sam pogled na te haljine koje su koštale famoznih 2i pol do tri tisućice...i isto takve cipele...vjerujte mi , da ne znam da su toliko koštale, ni po čemu ih ne bih izdvajala od ostalih...mislim, smiješno je to, uvijek na tim skupovima i svečanostima...svi se trude izgledati što bolje, smeta im svaki prištić i dlaka kose koja nije na svom mjestu, a nitko, ali baš nitko na to ne gleda... pa ni oni sami to na drugima ne primjećuju...
Bilo je i zabavnih primjeraka...recimo, stol do nas sjedila je jedna mlađa obitelj, mama i tata mlađi od 30, curica nekih tri i po, četiri godine...Ne volim kritizirati tuđu garderobu i ukus, ali ovo moram opisati...Malena je imala svijetlo plavu haljinu, na tisuću volana i sa velikom mašnom na leđima, porub ukrašen čipkom i tilom...materijal sedefast i sjajan...frizurica sa ravno rezanim šiškama, vrpca u kosi i duda na PRST DEBELOM ZLATNOM LANCU..
Mama je imala jedan krasan kostim, ako je to to, dezena "Moje pjesme, moji snovi"...proljetni, u svakom slučaju...cvjetova na tone i tisuće, ali vjerujte da takvih u prirodi jednostavno nema...bar ne na našim prostorima...


Eto, toliko o garderobi, nema smisla više.

Elem, krenulo je sa defileom maturanata..a tu idu i suzice na oko...42 para prekrasnih mladih ljudi, koje je netko odjednom proglasio zrelima i odgovornima...a oni bi još samo malo, još samo neko vrijeme ovako...veselo i bezbrižno...

Nakon toga, naravno, valcer sa partnerima, pa roditeljima, na kraju sa profesorima, ali čim su profesori stupili na podij, krenula je "Macarena"...ajme veselja i nedoumice, no snašli su se..to je bilo tek prvo od iznenađenja koje su đaci spremili svojim profesorima i odgojiteljima...
E, a onda je krenuo početak propasti maturalne zabave...prodavale su se kuverte sa tombolom, koje su ljudi mogli odmah provjeriti...i za tim velikim stolom stvorila se takva gužva, kao da su nagrade ne znam kakve i ne znam koje vrijednosti...i što je najgore od svega, kupovalo se i kupovalo, više ništa drugo nije bilo važno...glazba je uporno svirala, voditelj je pokušavao animirati ljude na ples, međutim, ništa.Da bi spasili što se spasiti da, maturanti su ranije krenuli sa svojim programom...Nakon što su održali govore svojim razrednicama i odgojiteljima ( moram pohvaliti moju Miju, elokventna kao i uvijek!), izveli su svoje uvjžbane točke plesa, jako dobro osmišljena koreografija, stvorena za podizanje atmosfere...imaju jednog dečka, budućeg stand-up komičara, koji tako fantastično imitira Goge Bijondinu, dao si je truda i dobro nasmijao prisutne...Iznenađenje za profesore bio je poziv istima da dođu na binu - karaoke, tema, naravno "Štikla"...najbolje je to prihvatio odgajatelj Bernard, koji je i inače poznat po plesu i pjesmi do iznemoglosti na zabavama...usput, čovjek je svećenik...sve u svemu, dobro je pošlo, samo jedna profesorica je imala struju u rukama, ubi je trema...Nisam sigurna da će više na ovakve zabave...

Onda opet glazba, teta koja je pjevala - ne znam što joj se dogodilo, zbilja...Nisam htjela ništa govoriti, da ne ispadne da samo ja vidim nešto čega nema, ali kasnije smo svi došli do zaključka da je bend velikim dijelom kumovao debaklu zabave..Mali Keđo je odbio svaku mogućnost da bilo što učini po tom pitanju, a ima i pravo...ne bi ni ja...
A taj dečko je interesantan...nakon svih iskustava pred publikom, nastupa na javnim mjestima, on je još uvijek onaj isti povučeni, sramežljivi dječarac...
Mama plesala?Mama je zaplesala nekoliko taktova sa svojom dječicom, zakoniti nije uopće bio zainteresiran za nešto takvo, jer "dok ja ne popijem pet piva, ne mogu plesat", a kako je vozio - dobio je striktnu zbranu lokanja...I tako, od mog plesa ništa...

Svejedno, ja sam bila tako raspoložena i sretna, baš mi je bilo pet...i nisu mi smetale ni kile, ni vlastiti izgled, skombinirala sam si tako finu odjeću, toliko sam se dobro u tome osjećala, da mi nisu bili uopće bitni ni pogledi ni komentari...a frizura!Ne bi Bogu dala da mi stavi viklere na glavu ili da mi napravi friz tipa "gospođa"...to ja radije u svoje ruke uzmem, a kako ,me cura stvarno dobro ošišala, onako na pramenove nejednake dužine, imala sam podlogu za moju šizika frizuru...malo fena, malo spreja, malo gela...ma sve pet! crne hlače, sa malo samta sa strane po dužini, crni topić i preko crna prozirna bluza, mala ogrlica sa nešto raznobojnog kamenja za podizanje, štikle koje me, gle čuda, nisu nažuljale...i mama - avion...
Pa sam se javila za igru roditelja...djeca su napisala dijalog "zavođenja", po tri muškarca i tri žene, koji se ne poznaju, trebala su izvesti to na pozornici...vrbovanje ljudi za igru trajalo je i trajalo...od svih tih bajnih roditelja, svi su se pravili gluhi...pa ljudi, to su vaša djeca pripremala!!!!

I, naravno, tko će, ako ne ja...i dovučem još dvije tete usput...tri tateka su stigla nakon nas...stričeku je češnjak bazdio na pola metra, ali nas to nije omelo...dobro je bilo.Zagušljivi je naravno spustio nos, kao, neprimjereno se ponašam, šta ja imam pričati sa nepoznatim muškarcima i blamirati se...evo ga, još i sad mete pod istim tim nosom...ma ko ga je**, iskreno...

Oko ponoći, maleni još uvijek plešu, a moja draga mama i suprug sjede ko dva tukca, spuštenih nosova, ona na svaku rečenicu odgovara provokacijom, komentira grickanjem...Odjednom me prošla volja...Diplomatski pitam jel' netko umoran, pošto imamo dva auta, da onaj tko hoće odvede djecu i nonu doma...i naravno da je zakoniti odlučio ostati, jer se nadao prascu na tomboli, samo to nije glasno izrekao...Mislila sam mu reći da je to ipak zabava MOJE kćeri, ali prešutila sam...bolje mu je i sigurnije bilo otprašiti me doma da ne napravim još kakav eksces tipa plesanje ili dizanje od stola...I odoh ja...Stara je njurgala cijelim putem, pa joj je bilo zagušljivo, pa otvorim prozor, pa joj onda puše na rame, pa joj je toplo, pa hladno...a izbacila sam je valjda u letu...mislim, je mi majka, ali što je previše - previše je...ne znam kad će drugi put negdje sa mnom...kad vodiš malene sa sobom, znaš da su mali i da se umaraju, zaspati će...ali ovi stariji, ako već znaju da je to tako i da dugo traje, onda mogu prilagoditi svoje mogućnosti željama...

Eto.Bilo je dobro.Iako je sama zabava "pukla", djeca su se dobro zabavila...to je na koncu i najvažnije.Odradili su sve što su planirali jako jako dobro, pokazali su se u svom svjetlu.Mene, tko pita.Iako je i meni bilo dobro.Iako bi mi bilo još i bolje da nisam imala bezveznu pratnju dvoje nosatih...

Neću vam pričati o konobaricama izgleda sumo-boraca...o njihovim godinama...Žao mi ih je bilo...Ne znam kako ljudi u tim godinama i do penzije moraju i mogu raditi taj posao...Neću komentirati nešto gostiju maturanata koji su tuta forca lokali i travarili ispred samog ulaza...mmmmm, baš je fino mirisalo, mogo si se napušit samo stojeći pokraj njih...

ZMAJKO, HVALA na upozorenju za cestu...Pri povratku sam zaboravila, pa sam išla preko Kantride...što rade s onim bazenom, ljudi moji??

A RIJEKA BY NIGHT!!! Nije mi žao što sam to vidjela...dva sata ujutro, a riva krcata ljudi, svi kafići rade, muzika trešti...pristojnih 17 stupnjeva, baš dobro...ok, tu i tamo poneki policijski kombi, dečki pitaju ponekoga za zdravlje, ali sve u svemu, na prvi pogled, dobra atmosfera, za razliku od Opatije koja je bila doslovce prazna...Taksisti imaju pune ruke posla, a i to je dobro...postoji manje šanse da u ponedjeljak opet brojimo nesreće po novinama...

I tako...jučer ujutro teškom mukom i žalosna srca rastah se od Megana...udario me umor, naravno, onaj post festum..napravila sam klincima pizzu za nedjeljni ručak, nije im teško palo, dapače...i otkrmila i odćorila pola dana..Usput opet doznala da sam nimfomanka No 1, da nema broja muškarcima s kojima sam bila i da sam dobra samo kad mi nešto treba...baš dobro...tako da i vi znate s kim posla imate...

Elem, nemojte biti razočarani, ja malo jesam...još uvijek mi bruji u glavi, popodne opet imam veselicu u školi...Ne znam da li ću stići sve pročitati i iskomentirati što me interesira, jer jednostavno nemam koncentracije kad je zakoniti iza leđa...Sve čekam da izjavi neku nebulozu u vezi s blogom...

Puno Vas voli Vaša mama!





AJME, OPET SAM IZOSTAVILA:mom najdražem blogeru jedna veeeelika pusa...najveća...:))

- 09:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #