jedna nova mama

Gledam tu seriju otkad sam bila malo dijete...u doba snimanja, Karlo Bulić bio je u Opatiji, odsjeo u hotelu Kvarner, onako u svom standardnom televizijskom izdanju, a kako mi je otac tamo radio, to sam imala priliku švrljati neprimjetno...tako imam i fotografiju s tim čovjekom...eto, za sva vremena...

Nego, jučerašnja epizoda je jedna od onih (osim zadnje!), koja je toliko jaka, emocionalno nabijena, ljudska i topla, s druge strane cinično realna do savršenstva...I svaki put kad nanovo gledam tu seriju, koliko god znala već napamet dijaloge, radnju i scene, uvijek otkrijem nešto novo, jedan djelić sebe i svog razmišljanja, svog života u svemu tome...
Obično cvilim uvijek i redovito na scenu kada Bepina umire, a Luigi kaže "...la comedia e finita...", međutim sinoćnja sekvenca u kojoj se on prisjeća mladih studentskih dana, najprije veselo, a onda sa nostalgijom i tugom...e, to je nešto što je izazvalo u meni buru emocija...valjda starim, tko bi rekao?..."eeee, mladosti moja...kad bi se bar mogla vratit..."
Da...opet upadam u neku tugu...da se osjetit po pisanju zadnja dva dana...a i vrijeme je otužno, sivo, tamno...što sam starija, to više djeluje na mene...tmurno i deprimantno...

Ipak, to nije razlog da ne visim ispred ekrana, da ne čitam vaše komentare, u stvari to nisu komentari nego razmišljanja, sugestije i velika pomoć...i nemojte se libiti reći točno ono što vam dođe taj trenutak, mislim ako me mislite pecnuti, jer i to nekad treba...kad čovjek od šume ne vidi stablo...zato, samo naprijed i ugodan vam dan svima.

Puno Vas svih voli Vaša mama