Da.Kad sam bila mala, uvriježeno mišljenje moje drage mame bilo je da njena djeca moraju završiti fakultete.Jer ako ne završe fakultete, biti će nitko i ništa, a ako i srednju školu budu picavali, onda će biti obični smetlari, čistaćice, frizerke, konobarice i sve ostalo što je u ono doba bilo "jadno".Hoćeš - nećeš, takva ti se razmišljanja usijeku u pamćenje, nekako na tome što slušaš od roditelja gradiš i svoje mišljenje, a na koncu i sliku o sebi.Onda, nakon dugo godina shvatiš da to baš i nije tako, boriš se svim silama protiv ukorijenjenih stavova, misliš da si ih pobijedio, ali oni izrone taman kad najmanje treba.
Eto, uvod gotov.
I što?!1.6.počinjem opet raditi.U kiosku Tiska.To sam radila i lani.I vjerujte mi da mi je ovo jako teško pisati.Iz gore navedenih razloga.Znam da je svaki posao u redu, ako je pošten i ako donosi nekakvu dobit.I kako reče pokojni Papa u Rijeci prije par godina, čovjek se ne mjeri po onome što radi i što ima, nego po ljudskosti.Dobro, ovaj je koliko-toliko pošten, bar s moje strane, a dobit donosi - boli glava.Startna osnovica je 2.300 kuna.Tek dva mjeseca nakon početka rada može se dobiti nekakav bonus ostvaren po prometu, ali to je tako iskalkulirano, da promet mora biti veličine prometa valjda Getroa, da bi se isplatilo.Osim toga, svakog zadnjeg u mjesecu prave se obavezne inventure, koje nekad budu u prisustvu komisije, a nekad ih trgovac sam radi.Ako imaš manjak, bez prisustva komisije, nikom ništa.Ako je komisija prisutna, manjak moraš nadoplatiti.Ako imaš višak, oduzmu ti ga, a ako se slijedeći mjesec taj isti iznos pokaže kao manjak, jer je došlo do neke knjigovodstvene greške, onda ga i opet moraš platiti.Nema čak ni onih par postotaka koje ti priznaju, obzirom na to da se u kiosku moraju dogoditi sitne krađe...Tako, osim što nemaš nikakvu plaću, moraš iz svoga džepa plaćati sve što fali.
I nemojte nikada više pomisliti da je prodavačicama u kioscima divno, da samo čitaju novine i čekaju kraj radnog vremena.Svaki dan i cijeli dan pretvara se u beskonačno vođenje svih vrsta evidencija, brojanja, kalkuliranja,kontroliranja dostavnica, uspoređivanja, pisanja i prepisivanja svakodnevnih izvještaja, da bi se pratila prodaja...strašno...usput moraš biti maksimalno koncentriran radi toga što radiš s novcima i s ljudima...I sve to za onu lovu s početka.
Možda to sve ne bi bilo tako grozno, da sam se ja pomirila s činjenicom da je to jedini način u mojim godinama i na ovim prostorima, na koji mogu zaraditi kakvu takvu lovu.Da sam se pomirila s činjenicom da mi je to plafon onoga što sam sposobna dati sa svojom okretljivošću, znanjem jezika i komunikativnošću.Osim toga, kad mi dolaze raznorazni diletanti u liku nekakvih kontrolora i menadžera, koji, vjerujte, nemaju blage veze o poslovanju, pa si dozvole da te oslovljavaju sa ti i razgovore na kraju preusmjere na aluzije tipa "o'š ić samnom?", onda ti se kosa diže na glavi!!
Pa se pitam sve češće i češće...zar je stvarno to, taj gnjusni posao, jedino što ja u životu mogu raditi?Zar je to stvarno ono krajnje za što sam sposobna?Zar je stvarno moja mater imala pravo kad je rekla da od mene neće biti ništa ako ne završim fakultet?A onda, opet, s druge strane, ljetnu šihtu po kioscima rade i žene koje su odavno završile fakultete, koje su ostale bez posla i koje su isto prešle čarobnu granicu od 35 godina, pa su za otpad...mislim, čovjek stvarno da popizdi od muke...Žene danas tek poslije 35-te rađaju djecu, nije rijetkost da čak i poslije 40-te počinju rađati...tu im priroda i medicina daju za pravo...ali priroda poslodavaca i bešćutnih ljudi je takva da te već nakon manje od polovice života proglase nepoželjnom...
Osjećam se poniženom.Osjećam se užasno pri samoj pomisli da i opet moram tegliti one pakete s novinama, već u 7 ujutro imati pune ruke olova, kuhati se u plastičnom kiosku na +40 vani, a kako li je tek unutra...Gadi mi se sama pomisao da uopće moram to raditi, a onda ta misao veže za sebe niz drugih misli...i onda se zapletem i opet u nekakva loša razmišljanja o sebi, o svojoj bezvrijednosti...jednostavno me sram.Same sebe.
Znam da ću dobiti osude za ovo razmišljanje, vjerujte da sam tisuću puta razgovarala sama sa sobom, svađala se čak i uvjeravala sebe da to i nije najgora stvar u životu...da ima puno ljudi koji bi i te kako rado radili i za manje novce...ali ubija mi ponos.Ubija mi dostojanstvo, kad me kumice izašle iz limuzina gledaju s podozrenjem i s visoka objašnjavaju spelujući, takoreći, slova, što im treba...a ja moram biti pristojna i manja od makova zrna, ne šiziti niti poslati snobove u materinu, jer ću dobiti po repu...
Ne znam, Bog mi je svjedok, a i brdo molbi, nešto manje odbijenica, još više neodgovorenih, koliko sam puta tražila posao...pa čak i bez objavljenih oglasa...čak sam i gradonačelnika kontaktirala, jer, na koncu, vidim da se u našim državnim službama zapošljavaju ljudi nedavno doseljeni sa nekih drugih govornih područja, po ne znam kojem ključu...ali nema pomoći...nije čak ni stručna sprema u pitanju, nego jednostavno, valjda, žnjura, špaga ili kako se već zove....
I onda se pak osjećam totalno glupom i nesposobnom...do krajnjih granica...i teško mi je, jaaaako teško izreći da radim tamo gdje radim...i ponekad mi je stvarno pun kufer svega i dosta svega...kao danas...
Pa si mislim, ne bi bilo na odmet uvaliti se u kakvu stranku, možda ovu koja je kod nas na vlasti na lokalnoj razini...a ni ne znam koja je...pa, mimo svojih uvjerenja i po cijenu zdravlja i čiste savjesti, raditi sebi u korist...postati ista kao i svi oni...da i mene pljuju i sprdaju se sa mnom, kao što to čine sa njima...ne znam, ali čini mi se da bez obzira na višak kila baš i nemam dovoljno debelu kožu i džon-obraz da bih to mogla...
E, da...puno Vas svih voli Vaša mama
DODATAK:
Da bi stvar bila bolja, naletim tako na facu koja je prošla rat, doživjela uspone i padove, živjela i preživljavala od svega i svačega, bila na rubu egzistencije, ali, eto, posrećilo joj se malo uz neke veze i malo upornosti i domišljatosi...našla ta osoba posao, dobro plaćen, sebi, životnom partneru, uredila kuću, kupila auto, pa drugi auto, sve to u nekih, moja procjena, najviše 5 do 7 godina.. ta ista osoba pitala me gdje ću raditi...eskivirala sam odgovor, no doznala je...i to saznanje no obznanila uz cerek i podsmjeh...to je bilo prije par dana...e, tako, kako sam se osjećala u tom trenutku, to samo Bog i ja znamo...inače mi nije stalo do tuđih mišljenja, ali ovo me ubolo, da sam se i sama iznenadila,,,natjeralo mi je suze na oči, od jada nemoći, ljudske gluposti, jadnika koji su do jučer kusali ista sranja, no onog trenutka kada su se domogli nekakve bolje egzistencije, na brzinu su zaboravili sve, ama baš sve šti im je neko ne tako davno vrijeme nosilo...e, pa živio ljudski rode!!!!
DODATAK 2:
Evo, ako netko gleda večerašnju epizodu "Našeg malog mista", sve će mu biti jasno...i o mentalitetu i o politici i o modusu po kojem živi naš narod...nikad pameti, nikad napretka...prošle su godine, promijenili se sistemi, a mi smo ostali isti kao što smo i bili....sve me, na žalost, strah da ćemo takvi i oostati...:(( Ovo kao da je snimano prije pet godina a ne sedamdesedtih...jedan je i neponovljivi Smoje...:))
