A, baš da Kijac...u biti, nakon svih ovih godina što živim ovdje, još uvijek nisam sigurna što znači...ali znam ja da će me GOGOO već prosvijetliti...
Kijac je naselje u sklopu Njivica...nalazi se otprilike kilometar i pol od samog mjesta, jedna autobusna stanica...postaja, dobro...
Nastalo je to naselje, kao mjesto za stanovanje američkih stručnjaka, koji su trebali raditi u "Dini" Petrokemiji Omišalj, kada se izgradi treća faza postrojenja, ali...eto, to nikada nije ostvareno, a stanove ili trebalo konzervirati, ili nešto učiniti...pa se dosjetiše jadu i podijeliše stanove radnicima na opće veselje i radost...
Dakle, predivno je zamišljeno, i u stvari jako lijepo.Naselje se sastoji od tri trga, prvi na kojem sam ja, nastao je još daleke '82. i tu su nekako najkvalitetniji stanovi, iako, je kvaliteta katastrofa...netko se dobro opario i nagradio svojih objekata, a to se i vidi, ako malo bolje zavirite u vikendice po Njivicama građene u to doba...
Svaki trg ima po devet do petnaest kućnih brojeva, trokatnice sa prelijepo raspoređenim stanovima...kvadratura za par bez djece bila jepredviđena na 77 m kvadratnih ( di je ona mala dvojka???), ljudi sa dvoje djece dobivali su one od stotinjak kvadrata, a ni oni od 14o nisu rijetki...Kažu da su ta američki standardi, a jedan Talijan mi je rekao da isto takvo naselje postoji negdje u Sjevernoj Italiji, također za radnike naftnih postrojenja...
Do rata, atmosfera je ovdje bila prekrasna...ljudi veseli, otprilike svi vršnjaci, roditelji po dvoje djece.Dječja graja čula se godinama, bilo ih je po tridesetak u klapi...More, plaža, nalaze se točno tri minute hoda od kuće, a kako je uvijek tamo bio i neki birc, ljudi su se fantastično zbavljali i nakon radnog vremena.A bilo je i love, onda je Dina imala fantastične plaće.Svi su se nekako voljeli i poštivali, željeli biti skupa.
A onda je došao rat
.Hvala Bogu, iako imamo dva velika, danas očajno devastirana, atomska skloništa, nije nam trebalo prečesto se spuštati u njih.Kasnije su ta skloništa postala sastajališta narkomana, dilanja droge, po čemu je Kijac i u krugovima zagrebačke mladeži bio jako dobro poznat.Kako su ovdje došli ljudi iz stvarno svih krajeva bivše Juge, to se odmah osjetilo na početku rata.Dojučerašnji prijatelji i suradnici na poslu, odjednom više nisu bili zainteresirani jedni za druge...usput su i djeca narasla, pa više nema ni njihove vike i smijeha...tu i tamo neka roda nekome donese nešto maleno, kao meni, pa kad se zaigraju na trgu, to je događaj mjeseca...
Elem, rat...Kako to biva uvijek kroz povijest, a mi pametni ljudi, živa inteligencija, nikako da naučimo nešto iz iste, iako nije ostavio traga na vanjskom izgledu, unutra nas je poejo..Ljudi koji su već bili situirani, sigurni, sa nekakvim godinama iza sebe, odjednom su se našli u situaciji da nemaju čime prehranjivati obitelji.Mnogi su ostali bez posla, neki su oboljeli na živce...Ovi zdravi, stavili su pinklec na rame i u kasnim tridesetima, ranim četrdesetima krenuli u pečalbu..na brodove, platforme, u Italiju, na crno, na bijelo...odjednom više nije bilo muškaraca, same žene i djeca.Uznevjerene i ne baš snalažljive u novonastalim situacijama.
Godine su prolazile, stanovi se privatizirali, a ljudi su našli dobru opciju da odu odavde, iz mjesta koje ne daje nikakvu perspektivu.Prodalo se masu stanova, mnogi stoje zatvoreni cijelu godinu, osim dva ljetna mjeseca...Mnogi su otišli ne prodavši, ali se godinama ne pojavljuju, pitaj Boga gdje su...
Ostali su samo najjači - mo'š mislit - odnosno oni koji stvarno nemaju drugog izlaza, ili im je ovdje dobro.Kad ja osobno razmišljam o opciji preseljenja u Rijeku, odmah tu misao i odbacim, jer nisam više ni tako mlada, a priroda je ovdje još uvijek tako lijepa, sve je tako mirno, da jednostavno ne mogu zamisliti ljeto u jednoj Rijeci, gdje ti je more svugdje ispred nosa, a ne možeš ga dotaknuti...
Došli su neki novi ljudi.Ina je prodala skoro sve poslovne prostore koji su u sklopu zgrada.Ti prostori su stvarno poslovni, idu u dubinu zgrade, bez mogućnosti probijanja prozora, ali ljudi su se snašli...jednom ću vam opisati kako izgledaju ti vikend stanovi...strašno...
Sad po ljeti imamo veselje, opet se naveče skupljaju djeca, opet je veselo kao nekada...ali nije to to.Nešto fali, kao da se svi bojimo jedni drugih.
Osim što vodovodne cijevi u našem naselju pucaju otprilike dva puta mjesečno, a ponekad i češće, ponad trgova postoji i naselje vikend i stambenih kuća...koje su tijekom vremena također promijenile vlasnike...a pošto su Njivice predgrađe Zagreba, vrlo aktualne i in zadnjih par godina, tako vam ja imam jedno lijepo društvo...recimo, cijelo ljeto gledam u kuću i balkon jednog našeg generala, u mirovini, poznatog po aferi sa djetetom...parsto metara poviše njega, kućicu ima i onaj drugi, njegov nekadašnji prijatelj, a danas i ne baš...a nije ni u domovini...pa mi dođe teta Ljiljana Saucha, pa razni likovi s tv-a, pa nogometaši, pa rukometaši i njihovi treneri...sve sama elita...A kako sam se jednom pohvatala, riječima ljudi, sa onim Ponošem, što vodi kućne ljubimce...e, to je bilo što za čut...živčan neki čovjek, a ne bi mu se nikad reklo...
Zapravo, kad sad čitam što sam napisala, i kad malo bolje razmislim, ovdje je prekrasno.Evo, iza kuće svake godine imam more ciklama, gdje god krenem samo zelenilo i more, mir i tišina...ma, što će mi više...
Istina, kad klinci krenu u srednju, to iziskuje dodatne troškove kojih ne bi bio da smo negdje u gradu, ali što je tu je...Istina je i da moraš za svaku glupost sjesti u auto, jer nema autobusnih linija baš previše, ali opet, navikneš se...S druge strane, poznajemo se svi, pa kad zašteka s lovom, možeš u dućanu malo prolongirati, redovi u poštama i bankama ne postoje, ne treba ti garderoba za odlazak do mjesta ili čak i drugog grada, jer jednostavno nitko ne primjećuje da ti je to kućna odora...
Evo, gledam tek probuđeni dan, kroz okna se vidi jedan već vrlo visoki bor, s lijeve strane Cres, kao na dlanu, s desne Opatija, Rijeka, Učka...Ptice pjevaju, cvrkuću, sunce polako uzima djelić po djelić susjedne zgrade...i baš je lijepo...
Svima Vam šaljem prekrasno proljetno-zelenu boju, miris ciklama, pogled na mirno more, cvrkut ptica i puno ljubavi.Voljela bih kad bi se svi mogli ovako prekrasno osjećati ujutro, u startu napuniti misli i osjetila ovom divotom.
Kako je malo čovjeku potrebno da bude sretan...
Voli Vas svih Vaša mama...
