Ubiću ga, časna riječ, golim rukama!!Jaaa sam ga rodila, al' jaaa ću ga i ubit (he-he, to kao da sam slušala nekada davno...!!)
Mislim, stvarno, ima takav vokabular, takve zaključke izvodi, učitelj sa 25 godina iskustva ostane ponekad bez teksta kad dobije odgovor iz povijesti na koji ga ni neočekuje....
Ima sluha, muzikalan je, instrumenti su mu ovako...uhvati i svira...crta fantastično...ali najviše voli kaučarit i gluvarit...
Ide u četvrti razred, ali njemu definitivno još nije jasno da ide u školu.Uopće ne kuži, ne reagira na eventualne posljedice nerada i neučenja.Nije ni jednu lektriu pročitao...uredno donese doma knjigu, premješta (ako!) s jednog mjesta na drugo i na kraju vrati natrag...
Zadaće piše redovito, teke i knjige su mu k'o u neke djevojčice, sve u bojama, uredno i podcrtano, sve u bojama...divota jedna,ali....knjige u školu - knjige iz škole...
Nikako nisam uspjela stvoriti radne navike kod njega, tupim pričam, molim, prijetim, ucjenjujem...ma ništa!!!Gleda u mene onako blentavo...njega uopće nije strah niti loših ocjena niti loše reputacije...izvlači se sa četvorkom, nisam uopće ambiciozna što se tiče uspjeha, daleko od toga, ali.....da samo pola sata dnevno pročita ono što je radio u školi bio bi bez beda 5,0...seronja, izvlači se na pamćenje i inteligenciju...no, hvata me panika!!!
Dogodine kreće u peti razred, predmetna nastava, novi profesori, svatko traži svoje...a ovaj gleda...i ne trza...
Razgovarala sam ne jdnom s njegovim učiteljem...on krivi mene, ne zna rješenje problema, kao Luka je pametan, on zna, on je bistar, ali ne uči...ma, jebote, znam i ja to, ali pitam kako da ga motiviram!!!Pa sam kontaktirala psihologinju, sve je ok, inteligencija, omiljenost u razredu, blablabla, ali ona ne zna kako potaknuti ambiciju:Ma, baš sam našla crkvu u kojoj ću se molit!!!
Natjeram li ga, nakon vikanja, uvjeravanja i ostaloga, da ipak uzme knjigu, onda plače, cvili, kuka, sažaljeva se...onda ipak nešto napravi, da bi sljedećih pet dana vikao na sva usta kako je on učio...u glavnom, voli puno pričati, a kad treba nešto napraviti, onda ga nema nigdje...Ako mu krenem nešto objašnjavati, za par minuta zijeva, oči mu se zacrvene, živ spava ...pa, dosadno mu je, vidim da uopće ne prati što govorim...i tako već četiri godine...
E, sad, sve bi to bilo ok, da mene nije strah te njegove osobine ili mane...nevjerujem baš da će mu to dobro doći u životu, htjela bih nekako potaknuti onaj "klik" u njegovoj glavi, da shvati, ali stvarno shvati da neke stvari i mora raditi, svidjelo se to njemu ili ne...ponekad mi dođe da dignem ruke od svega, ali onda ne mogu, ipak...
Nekako mi se čini da voli ići linijom manjeg otpora, strah me godina koje dolaze i zamki raznih eksperimentiranja...jednostavno ne znam što s njim učiniti...
Sa curama, pa ni s ovom najmlađom nemam problema, ona ga čak isto samoinicijativno tjera i opominje da mora nešto učiti, međutim, njemu je to najblaže rečeno smiješno...jednostavno ne trza..
ETO, PRIMIJETILA SAM DA KOD MENE DOLAZI DOSTA MAMA I ŽENA KOJIMA JE ŠKOLA I PEDAGOGIJA FAH, PA AKO NETKO IMA KAKAV PAMETAN SAVJET, NEĆE BITI NA ODMET, DAPAČE, POMOĆI ĆETE MI...MOŽDA MI JE RJEŠENJE PRED NOSOM, A JA GA NE VIDIM...
Usput, ne pada mi na pamet da s njim sjedim i učim gradivo koje sam odavno naučila, a da on gleda u prazno i mislima bude negdje sasvim drugdje...to zbilja nema smisla...pomoći matematiku, nešto što nije jasno, da, ali čitati na glas i pričati priče iz udžbenika...e, to ne...a kamo li lektire...nema koristi od toga...
Eto, ako netko zna više od mene, a u to ne sumnjam, neka viče...
Voli Vas Vaša mama...
