...i 'ajmo stavit Bethany tamo gdje joj je mjesto...u zaborav.
Palo mi je na pamet da je proljeće (vidi vraga, pametna mama!), a kod mene u kompletu s tim obično idu neke promjene u životu.Kao da se probudim povremeno iz nekakvog dugog, dugog zimskog sna, pa sam prijemčivija za nove misli, ideje, djela...prije i ljubavi...
Ja bi o mojoj prvoj ljubavi
Koja se, naravno, dogodila jednom u proljeće...Kad mi je bila osamnaesta...Kad sam mislila da osim škole, mature i budućeg faksa nema većeg problema...kad nisam mislila ni o čemu drugom, nego samo o tome kako što bolje provesti vikend, otići s dobrim društvom na što bolju zabavu...skoro k'o danas...
Dečko se pojavio niotkuda.Kaže, on je tu dugo, uvijek kada i ja, ali nisam ga sretala.Do sada.Jednim slučajnim susretom pogledima, sve je bilo rečeno.I nije bilo govora o tome da se razdvojimo, nakon tog trenutka, vrijeme više nije postojalo.Ni noć, ni dan...Svaka misao, svaki korak svodio se samo na jedno...biti zajedno.Šetati zajedno.Disati zajedno.Pomiješane emocije sreće i tuge, sreće radi tako lijepog osjećaja, tuge zato jer nemaš načina da se ustopiš u tako nečem lijepom i ostaneš tamo zauvijek...Nitko nije postojao...drugi ljudi, zvukovi, mirisi...sve su to bili samo obrisi nečega što je jedva primjetno prolazilo pokraj nas...Šutjeli smo zajedno.I pogađali misli jedno drugome.Pogledali se u trenutku i točno znali što nam je u glavama...
A oko nas more.Toplina netom probuđenog sunca.Tišina koju čuješ istom jačinom.I riječi...beskrajno tople riječi...koje hrane dušu...ispreplitanje prstiju, slučajni dodiri...mekoća poljupca...utapanje u bezdan nečega čemu ne znaš ime...ne možeš to opisati riječima, ali nije ni potrebno...uživanje u svakom trenutku...upijanje svakog mirisa, pokreta, treptaja...osmjeh...
Trajalo je...ne dugo.Ostalo zapamćeno zauvijek.Vjerovali ili ne, danas se povremeno sretnemo na nevjerovatnim mjestima.I onda pijemo kavu i nastavljamo pričati, kao da smo jučer stali.Nema onih osjećaja koji su onda postojali, bilo bi to ludo...ali uvijek među nama postoji ono nešto što nas je vezivalo određeno vrijeme...kad smo mislili isto.I priznajemo jedno drugome, jer sad možemo o tome razgovarati otvoreno, da nikad poslije toga, do dana današnjega, s drugim osobama takvo nešto nismo doživjeli.Kao što je bila naša ljubav.Ona u proljeće.
I sad je proljeće.Povremeno otplovim u prošlost.Volim se sjećati lijepih stvari, vizualizirati mjesta i vrijeme...
Pa se pitam, da li je moguće da se još jednom u životu tako nešto ponovi?
Da li su godine ono što stvara prepreku, pa da ne možeš više nikada osjetiti emocije takvog intenziteta?
Ne bih baš bila previše sigurna...
Voli Vas mama.
