A, obećala sam vam.Ali ne znam kako da to izvedem, da kažem sve što mislim, znam i osjećam, a da ne bude zatupljujuće, euforično i subjektivno.Moram vam reći da je sve moj osobni doživljaj, ali isto tako i upozoriti da sam uvijek u doživljavanju Zlatka pokušala biti što trezvenija i objektivnija.To mi je, u ostalom , i vrlina,cccc..Kao i kratkoća postova.I to mi je vrlina.
Dakle, u Centru za duhovnu obnovu "Betanija", koji se nalazi par kilometara prije Malog Lošinja, a zove se Ćunski, bile sam više puta.Prvi puta 2000.godine, kad je naša župa organizirala obnovu za bračne parove, a Zlatko još nije bio toliko razvikan.Da, i tamo sam išla sama, kao bračni par (op.ur.!).Seminar je trajao za vikenda, tri dana, sa programom koji se sastojao od jutarnjih predavanja, pauze za ručak i odmor, te popodnevne mise i predavanja, te klanjanja.Oni koji se kuže u to, znati će o čemu se radi.
Meni osobno sve je bilo poprilično nejasno, Crkva mi je bila kao i mnogim ljudima tradicija i nužno zlo, nešto što se mora, a i to sam izbjegavala već od krizme (svete potvrde).Kao i većina mladih ljudi, jedva sam čekala to obaviti, pa da više ne moram tamo ići.Moram napomenuti da sam kao dijete živjela u zgradi koja je bila i još je, nadomak crkvice sv.Jakova u Opatiji, takoda je ona bila moj poligon za igranje skrivača, pranje ruku nakon branja pinjola, tada si mogao u crkvu bilo kada tokom dana, a ne kao danas, samo kad je vrijeme mise.Igrom slučaja, od pete godine draga mama me poslala učiti sviranje klavira kod jedne dozlaboga zločeste časne, koju sam izbjegavala na cesti i dvadesetak godina kasnije.Moja baka je bila "jako" pobožna, lizala je oltare, kako smo mi to govorili, ali samo kad su je svi vidjeli.Pa je unuka pala u nemilost kad je počela postavljati glupa pitanja (indigo dijete).Između ostalog, jednom sam pitala, sjećam se toga vrlo živo, kako to svećenik priča o siromaštvu i da svi moramo davati drugima i biti skromni, a on jede iz zlatnih tanjura?Stvarno sam ga znala viđati za ručkom, to je kao kad gledate filmove o grofovima u dvorcima, s time da je njega posluživala časna sestra.
Zašto to pričam?Zato što sam do 2000. doživljavala Boga kao strogog stričeka sa bijelom bradom koji sve vidi i sve zna, pa će me kazniti.A teško dijete prestraviti...Još i danas je na stropu crkve freska apostola, po cijeloj dužini, koja je meni onda bila slika i lik Boga.Poprilično zastrašujuća.
I tako se to vuklo godinama.Kasnije mi je smetalo što se petljaju u propovijedima u politiku, vrbuju praktički ljude.Ne svi, neki, ali dovoljno da čovjeka natjera na postavljanje pitanja.Joj što volim zapitkivati...
Stvar je prevršila mjeru kad su nakon misa počeli svirati hrvatsku himnu.Istina, bilo je vrijeme rata, ali meni to nije bilo baš nešto dobro. I nije bilo dobro.Jer su si neki dali pravo da pričaju i rade ono što nikako nije bila njihova kompetencija.Ponavljam, ovo je sve moj doživljaj.
Istovremeno, ipak sam nekako uvijek bila sklona tome da shvatim kako se stvari u životu temelje na dObrim djelima i ljubavi.U meni je uvijek čučao mali duhovnjak.
Dakle, moje prvo iskustvo u Betaniji bilo je mješavina osjećaja.Gledala sam i tupo slušala čovjeka, koji je pričao lijepo i melodično, koji je pričao o "poniranju" ,a riječ meditacija bila je još uvijek rezervirana za istočnjačke religije.Ali pričao je nekako drugačije, nešto što nisam bila navikla slušati.Pričao je o ljubavi.I to bezuvjetnoj.Prema sebi, Bogu, životu, dobru i zlu, ljudima oko sebe...
Zaboravila sam taj pohod.Nije me dotaknuo.Pa se netko ili nešto poigralo sa mnom.
Slijedeći put su me u Betaniju skoro pa donijeli.U meni je bilo svakakvih kemikalija, svega osim droge.Depresija je uzela maha do te mjere, da više zbilja nisam imala nikakve volje za životom.da bi stvar bila gora, ili bolja, osim nas tri žene pridošle po vezi, tamo je bilo 35 narkomana, ovisnika bivših, sadašnjih i recidivista.Ako onda, gledajući i slušajući te ljude, raspon od 16 do 35 godina, nisam umrla, ni neću tako skoro.Zlatko se posebno založio za te ljude.
Sjećam se da sam jednom prilikom pitala svećenika, njegovog pomoćnika, kao kakvo je to ponašanje, ta galama, to divljanje po Betaniji, ipak je to sveto mjesto? Odgovorio mi je mirno i začuđeno "Pa što?Pa nisu ništa loše napravili.Oni su tu, nitko nije otišao."Dugo nisam shvaćala te riječi.Danas mi je jasno.
U glavnom, kroz predavanja, meditacije, a to je samo njegova "šetnja" prirodom uz izuzetnu glazbu...ja sam doživjela takva, oni to kažu, pročišćenja.Bilo je tu plača, grcanja na glas,suza na potoke,a sve kao bez razloga.No, i sa te kakvim razlogom.Isplakala sam tih 6 dana valjda svo smeće koje se u meni nakupilo od rođenja.Vidjela da moji problemi nisu vrijedni tableta i bolesti, sudbine onih jadnih ovisnika, neki su poslije i umrli, rastrijeznile su me i naučile da od gorega ima uvijek još i gore, da treba naći načina da se u životu nosimo sa svojim teškoćama, a to svakako nije bježanje od njih.Stvar koja se mnogima događa kad se vraćaju iz Betanije, dogodila se i meni.
Svakim kilometrom koji sam prevaljivala prema kući, hvatala me sve veća panika.Na trajektu je kulminirala: nisam mogla odjednom prihvatiti činjenicu da se moram suočiti sa svojom obitelji, činilo mi se da nikoga ne poznajem, vlastita djeca bila su mi stranci.U mojoj glavi, naravno.A zašto?Dogodilo se nešto što me stubokom promijenilo.I moju percepciju ljudi oko mene.I svijeta.I svega.Istovremeno, osjećala sam se jako dobro.nakon dugog niza godina nestao je onaj teret tjeskobe, koji se tako bio uvukao u moja prsa da nisam mogla disati.Svim ljudima koji su bili kod Zlatka, koji su ga slušali, ali i čuli što je rekao, dogodile su se promjene u životu.Moje su preokrenule moj život, možda u lošijem smislu, odonda sam počela konačno o sebi razmišljati kao o vrijednom čovjeku, o nekome tko zavređuje ljubav, o nekome tko kad je i sam - nikad nije sam.Žena koja je do onda dozvoljavala da je tlače i maltretiraju, shvatila je da to nije to, okrenula ploču i nastavila, sa većim ili manjim uspjehom tako koračati do dana današnjega.I kažem vam, voljeti ljude i praštati, najprije sebi pa svima oko sebe, recept je za mir u duši.A to nam svima treba.Taj recept naći ćete u raznim časopisima, tabloidima, ali Vam nikad neće biti objašnjen i argumentiran na način na koji to radi Zlatko Sudac.
Vjerujem da sam nepovezana,Ali to je logično.
Zlatko Sudac sam je potvrdio da ima sposobnost levitacije i bilokacije.I ne voli o tome pričati.Jer misli da je to nešto što nije potrebno govoriti kad i onako ne koristi radu s ljudima, nema na to nikakvog utjeca,a.To je njegova patnja.Stigme su dugo bile predmetom znatiželje i snebivanja, raznih napisa u novinama.Istina je ta da on i radi njih pati, jer ima perioda kad jako krvare i bole.
Ali Zlatko Sudac je čovjek dubokog, ali blagog pogleda, koji SLUŠA čovjeka i doslovce guta njegove jade, bolesti i probleme.Kod njega nitko nijemanje ili više vrijedan.Svi koji su potrebiti, dobro su došli.I muslimani i pravoslavci i ateisti.Jedino ne dobivaju hostiju, ali ni od toga se ne pravi problem, ljudi koji se ne pričešćuju, jednostavno prekriže ruke.I bivaju na misi.Jer žele čuti propovijedi.A to treba čuti.Ne radi euforije, nego radi topline koja čovjeka prožima i koju taj čovjek zrači.
I na kraju, nemojte tog svećenika suditi po njegovim vanjskim obilježjima ili navodnim čudima koja je napravio.gledajte ga kao čovjeka koji se razbolio nakon godina sustavnog rada, bez odmora, sa braniteljima oboljelima od PTSP-a.Ne sjećam se da sam taj podatak pročitala zadnjih pet godina negdje u novinama.Nemojte ga suditi po odijelima koja nosi, oduvijek se voli lijepo obući, i to je ono zadnje što mu zlobnici zamjeraju kada više nemaju što.Nemojte se iščuđavati njegvim stigmama, i drugim darovima koje je dobio od Boga.Zato jer nije jedini, a u Indiji fakiri rade puno nevjerovatnije stvari nego što je lebdenje i pojavljivanje na dva mjesta istovremeno.Mi smo skloni ne vjerovati u ono što egzaktna znanost ne može potvrditi.I probajmo se zapitati da li je za svaku stvar u koju želimo vjerovati zaista potreban opipljiv dokaz.
Jer, kako možemo zakonima fizike dokazati da se ljubav to više umnožava, što je više daješ?
Čini mi se da sam i ja počela propovijedati, pa je vrijeme da završim.Objektivno, subjektivno, ne znam.Vidim da su ljudi imali prvi put priliku stvarno čuti što Sudac govori, nakon što su ga samo gledali u novinama, kao Gotovininog jataka.Mislim da je netko u medijima pobrkao redosljed.I da bi bilo jako dobro kad bi se organizirala jedna velika duhovna obnova za cijeli svijet.Koju bi vodio Zlatko Sudac.
Hvala na uvrštenju, volim vas.Svih.
