Znale smo se iz viđenja.Negdje krajem '96. srele smo se u mjestu, začudile se jedna drugoj što smo opet trudne
i tu je počelo naše prijateljstvo.Začudile zato što sam ja imala bebača od godinu i pol, a ona bebačicu od jedva par mjeseci.
Prijateljica nije rodom sa Krka.Njeni roditelji su iz unutrašnjosti, otac jedan od rijetkih privatnih obrtnika u bivšem sistemu
.Poodavno su sgradili kuću u mjestu, shvatili da se rentanjem apartmana može zaraditi pristojan novac.
Iz nekih svojih razloga
, doselila se u dvadesetim godinama u naše mjesto, zaposlila i počela samostalan život.Kako su nepoznati Božji planovi, tako ni ona nije znala da je stigla ovamo da bi upoznala svog budućeg muža
, čovjeka koji je za životni poziv odabrao kruh sa sedam kora.Kako je vrlo sposoban, ambiciozan i uporan, dostigao je vrlo brzo čin koji mu donosi i te kako dobre prihode.Dovoljno je reći da njegova mjesečna plaća ponekad bude jednaka više nego šestomjesečnim prihodima pristojnije plaćenih
.Zašto to kažem?
Zato jer su to ljudi.U ovih 10 godina koliko se poznajemo, nikad, ali nikad ni jednim postupkom, riječju ili bilo čime nisu pokazali da im je to važno, nisu se odvajali od nikoga svojim statusom, vozili su automobil jedan te isti sve ove godine.
Njihova djeca odgojena su pristojno, sa puno razumijevanja i tolerancije za sve oko sebe. Kod njih nema marki na odjeći, nema troškova za ponekad bespotrebne stvari, zna se kako klinci znaju izmanipulirati roditelje kad za nešto zapnu.
Prijateljica jednom mjesečno oplazi Getro, napuni bunker. Točno zna gdje što koliko košta, tu i tamo ode do Trsta u Oviese na rasprodaju garderobe za klince, jer "zašto da trošim, kad i onako rastu".Ono na što se troši je edukacija djece i sportske aktivnosti.Ali ništa pretjerano, ono što otprilike svi želimo pružiti klincima.
Najbitnije u cijeloj priči je to da je to žena koja možda i nije od prevelikih riječi, ali kad treba pomoći uvijek je pri ruci
.Spašavala me robom za klince godinama, nekako su se moji i njeni poslagali tako da je taman sezonu za sezonom pristajalo.I to ona prihvaća i shvaća na sasvim normalan način.Za mene je to isto tako normalno, ali kad pogledam što ljudi rade kad su djeca u pitanju, kako reagiraju kad im želiš nešto pokloniti, jer znaš da baš i nisu nekog imovnog stanja...Pa čak nije ni bitno imovno stanje, zašto bacati nešto što je ponekad nošeno možda nekoliko puta?Pogotovo kad su mali bebači u pitanju...
Ima primjera u mojoj okolini da ljudi imaju po dvoje, troje djece, ne rade, žive od pomoći roditelja i nekakvih socijalnih primanja, ali kad se dijete rodi, ono MORA imato BMW kolica, najkice br.18 i slične gluposti
.Tako da odmalena zna što je najbitnija stvar u životu.Opet sam skrenula s teme.
Dakle, prijateljica je živjela praktički sama sa djecom veći dio godine.Kad bi muž i tata došao kući, to je bilo opće veselje.Kupanje, nogomet, rolanje, šetnje, prevođenje dugometražnih crtića, crtanje, vrtlarenje...Jesam ljubomorna?
Nikad nije pričala da li joj nedostaje, koliko joj nedostaje, za razliku od mene svoju intimu čuva strogo za sebe.
Onda je jednog dana tata dobio posao agenta.Puno bolje plaćen i sa jako dobrom perspektivom.Ali, agent radi na kopnu.Cijelu godinu.Sa godišnjim odmorom od mjesec dana, najviše.
U Singapuru.
Prvi ugovor - tri godine.
Tako je to trajalo nešto više od 6 mjeseci, djeca su išla u školu, sve 5.Jednog dana prije završetka prošle školske godine, bum, oni sele u Singapur.Kako sele?Lijepo - sele.
Da konačno budu obitelj.
I tako.Klinci se upisaliu školu, predznanje engleskog i naučena tolerancija bili su izvanredna podloga za njihovu adaptaciju u novoj sredini.Njima je još uvijek sve interesantno i novo.Potpuno drugačije nego ovdje.Ali kad njena kćer piše mail-ove mojoj Dori, vidi se da jedva čekaju doći doma za ljetne praznike.
Kako moja prijateljica to podnosi?Pa, eto, počela je pričati.Pati, znam.Najprije radi klime, koja je stalno ista, vruće, vlažno, kišno.Tek nedavno, nakon više od pola godine, uspjela je stupiti u kontakt sa nekolicinom naših ljudi, koje možeš mikroskopom tražiti.A kad ih i nađeš, nisi siguran da će ti baš odgovarati.No, nužda zakon mijenja, pa sad barem ima s kim tu i tamo kavu popiti.
Kad je pitam kako je, kaže hmm-da, dobro
.A meni je sve jsno.Dala bi ona svo šarenilo, lovu i standard za jednu jutarnju kavu sa mnom u kafiću.Za jedan šoping u Getrou.Za pripremanje paketa za drugu djecu za Novu godinu , Božić, rođendane...
I sve češće govori o tome kako nikad nije rečeno da se ne bi mogla vratiti doma.Dogodi se , naime, da njen muž poslom mora izbivati iz kuće od dva tjedna, pa do tri mjeseca, kao sada.Nije tako bilo planirano, pa kaže da joj je život što se muža tiče skoro pa isti.Samo ima više robe za prati.On, kad je doma, radi po cijele dane, a kad dođe kući, sjedi za kompom i dovršava poslove.
Ako nekoga zanima kako to izgleda kad djeca uživaju u Singapuru, ima u zadnja dva broja Dječjeg kluba puno slika koje im je moja prijateljica poslala.
I tako.Otkad je ona otišla, ja sam totalno zapustila svoj društveni život.Ne mogu baš sa svakim tratiti svoje vrijeme.Pa radije budem doma.I izmjenjujem mailove.I jedva čekam da škola završi, pa da ona dođe, da se ispričamo, onako, k'o ljudi.
U međuvremenu sam ovdje.
Veeelika pusa svima sa ne baš proljetnog Krka (btw kiša pada k'o iz kabla, zacrnilo se )
