Da, upravo tako.
Naime, kao što znate, rođena sam u Rijeci, živjela u Opatiji, pa od prve udaje u Rijeci, nekih 7,8 godina.Onda sam se preselila tu, na ovaj ,a ne znam kakav, otok,kako godine idu, tako mi mir sve više odgovara, a gradska gužva...zapravo ne gradska gužva, nego ono nešto u zraku...ljudi i njihova zategnuta, namrštena, zabrinuta lica...pa imam osjećaj da su svi poprimili jedni od drugih tu negativnu energiju, čak je i moj sin primjetio da su svi nabrijani
.E, to je otprilike ono radi čega ne volim baš ići u velike gradove.Pa onda i onaj SRG, odnosno sindrom riječke glavobolje, od kojega boluju svi Boduli, koliko ja znam.Jer, dođeš normalno do Konta, odnosno do Rječine, i onda počne glavobolja.
Vožnja po Rijeci sliči na onu u igrici Urban Jungle
, a otkad visim za kompom, tako mi je i u glavi, k'o da sam u igrici - Bože sačuvaj!-svejedno, ne da mi vrag mira...kako ugledam semafore i dvije trake, gotovo je
!Ubacivanje, prebacivanje, gađanje zelenog vala, pokušavanje stizanja semafora bar na žuto, a već 20 godina znam da će bit crveno...izmicanje autobusima, traženje najpogodnijeg mjesta za skraćivanje puta do prve garaže...Dobro, znači, refleksi su još uvijek dobri, još mogu procijenit što onaj prije onog ispred misli...Dok jednom ne procijenim...:
Naravno da je s nama uzdignute glave na čelu kolone, ponosan na svoje financije, išao i Zagušljivi
( to je Pavao izmislio, ne ja-bravo Pavao!).Jer, On je taj koji će djeci kupiti tenisice
.Pa da može godinama trubit kako je on od svojih novaca kupio tenisice, a nitko ga ne voli, šmrc
.
I naravno da smo se zakačili već u autu, na pola puta.Onako potiho, dovoljno tiho da nas ne čuju djeca, a dovoljno glasno da čujemo jedno drugo.
Stara izrocana tema...a počelo je jutros.
Djeca u školi, ja u kupaoni.I znam, jer ga poznam ko vlastiti džep,a osjetim u zraku, da mu padaju pizdarije na pamet.Bez obzira na stanje u kojem je naš brak.A ja vičem u sebi "mrš metar od mene, mrš metar od mene..", ali tele obilazi li obilazi.Kad je vidio da baš i nije našao crkvu u kojoj će se molit, još je imao obraza zacviliti "pa znaš li ti kako je meni apstinirati toliko vremena?".
Ma, mislim , stvarno.
Režeći 
sam ga uputila tamo otkud je došao i zatražila štikle za 10 minuta seksa, ali koje ja odaberem.Pa da mu budem Severina.I gotovo!Prop'o dan.Namjestio je facu za zastrašivanje protivnika,objesio usta, sjeo u auto i njurgao sebi u bradu
.A meni super.Sad neće pokušavat slijedećih...ohohoooo!
Po nekim stvarima stvarno nisam nikad bila žensko.Meni su obilasci dućana jednostavno užas, a kako to godinama nisam po Rijeci radila, promijenile su se i navade trgovaca.Elem, gledam tenisice, odozgo gladac - iznutra KARTON!!!Di je uložak, unutrašnjost, pitam ja.Pa, kako di je, tu je!!kaže ona.Pa to je karton, fravan, nema ništa...kažem ja.Pa šta bi vi htjeli za 320,00 kuna, pa to su Nike!!
Je, izvana, imaju onaj znak "štrikano", zlatnu boju i vezice sa strane, ali to je sve.A skoro smo pali na štos.Onda odosmo u Peko, moju staru dobru oprobanu firmu, tamo tenisice imaju unutrašnjost.Teta mi se učinila poštenijom, pa je pitam u čemu je vic, zašto su njihove cipele cijele, a u drugim dućanima ne?A, kaže, pa gdje vi živite (baš!), to vam je Made in Taivan,sajvan, blajvan...jedino još valjaju Made in China...Prosvijetlila me.Za slijedećih godinu dana, jer su oboje dobili peraje za po broj i pol veće.Da vas ne žulja, kažem ja.Ne mogu im reć da tata misli kako samo tuđa djeca rastu.I jedu.
E da bi moj izlet u grad bio potpun, pobrinula se moja najdraža mama.Koja je nekad bila revna u KPJ, pa u HDZ, ali onda je razočarana otišla u HK.Hari Krishna.Pa je i u tome revna.Do te mjere da ima ludu potrebu svakom živom koga MISLI da pozna ispričati cijelu Bagavadghitu.Tko ne zna, to je njihova Biblija.Ma, veselje...
I onda sam napravila nešto što me zbilja razveselilo.Otišla sam na najbolje kolače u Rijeci, u slastičarnu Korzo.I pojela ogromni tiramisu, i namah mi je bilo bolje.
Na povratku je Zagušljivi izrazio želju za plaženjem po Pevecu, još ni sad mi nije jasno što je tamo htio, meni je Peveca bilo dosta jednom, ljudi ono je skladište neprodane robe još iz doba DR Njemačke, časna riječ.Uđeš unutra, a smrdi po plijesni i vlazi, strava.Popih kavu kod valjda najneljubaznije konobarice na svijetu
, odslušah jadikovke vremešnih prodavača u smjeni - nikad do sada nisu to radili garant! - i via Bodulija.
Ma, baš mi je bilo super.U jednom trenu mi je došlo da im pobjegnem
.Svima.Ali ja sam ipak jedna zrela, nadasve ozbiljna i odgovorna žena, majka četvero djece, koja si ne može dopustiti takve gafove i nedolična ponašanja.Baš me zanima do kada...
Ako vam se čini, dobro vam se čini.Nisam nešto od mota za pisanje, valjda sam se jučer ispraznila.Što me ne sprečava (spriječava? sprječava?) da vam svima pošaljem veeeliku pusu i malo kiše koja je popljackala jučer oprane prozore.
