Drago Gervais
Pod Učkun
Pod Učkun kućice,
bele,
miće, kot suzice
vele.
Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju,
mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice kopaju.
Cestice bele, tanki putići
po keh se vozići pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.
Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.
Pod Učkom
Pod Učkom kućice,
bijele,
male k'o suzice
velike.
Bijeli zidići, crveni krovići
na kojima vrapčići
pjevaju,
mali dolovi, još manje lijehe,
na kojima ženice kopaju.
Cestice bijele, tanki putići
po kojima se kola voze ( a prijevoda!!!)
i jedan mali, uski potočić
pokraj kojeg se dječica
igraju.
Na suncu se kućice
griju,
na tornju satovi
biju (tuku).
Da ne bi mislili da je na kineskom, ja sam to lijepo umjetnički prevela, tek toliko da znate o čemu se radi.Inače,drago Gervais (Žerve), za one koji možda ne znaju, bio je istarski, opatijski pjesnik, koji je pisao ovakve pitoreskne minijature i mislim da je nepravedno zapostavljen u našoj literaturi.Nema veze, meni se dopada.
Zapravo, htjedoh vam opisati neke crtice iz svog djetinjstva.Kad je bilo više čistog zraka oko mene.
Pošto je sedamdesetih godina ipak moja familija financijski bolje stajala, imali smo dvije redovite plaće, a četveročlana obitelj, moja draga mama dovela je jednu djevojku, jedva desetak godina stariju od mene, sa sela u našu Opatiju.Da joj čuva djecu, kuha i sprema, jer ona nije mogla pošto je radila od 6 do 2 u Rijeci, vikendom je bila slobodna pa nije stigla.A tata je isto radio daleko, 20 metara zračne linije od kuće u hotelu.Osim toga živjeli smo sa maminim roditeljima u sustanarstvu, ali kao svaki za sebe, pa nona nije bila luda čuvati unuke iako je umrla sa 85 godina bez ijednog dana radnog staža, a i ona je imala svoju kućnu pomoćnicu.Ajme, fine familije...
Dakle, naša Rina bila je iz Selca.Rina, naša kućna pomoćnica, to moram reći, dobivala je redovitu plaću i bila normalno prijavljena, radni staž i sve to, jel'...
Da bi vikendom draga mama bila slobodna, u paket-aranžman čuvanja djece išlo je i vođenje balavurdije sa sobom kući, na selo.
A meni teško palo...Sjele bi na crvenu okruglastu trizduju (linija 32 - Rijeka Opatija Mošćenička draga), ja bi se smjestila do šofera, gledala kako on vozi ( i to mi je dobro došlo!), i onda bi se vozili do Mošćenica, tako sat i po, dva.Mošćenice su prekrasno staro mjesto, s velebnom crkvom iznad Mošćeničke drage, turističkog mjesta u koje dolazite poslije Lovrana, Medveje, cestom prema Puli.
Od Mošćenica do njihovog sela trebalo je kozjom stazom,kroz šumu, pješačiti uzbrdo još dobrih sat, dva.Jedan dio je bio ravan, pa onda bi slijedio uspon kroz guste šumovite predjele, vječnog mirisa po vlazi, punog mahovine, zelene, i ljeti i zimi.koji put je znalo biti i zastrašujuće, bilo je dijelova puta koje bi prošla sa dobrim strahom u guzi, zatvorenih očiju, sa vječnom strepnjom da će me nešto zgrabiti...
Na proplanku, negdje pri kraju strmog brda, nalazila se kuća, na osami.U stvari dvije kuće, jedna do druge.Prvi susjed bio je pola sata hoda od nas, drugi isto tako, samo preko brda.
U kamenu kuću ulazilo se sa sjeverne strane.Sa južne su bili prozori, a pogled na cijeli Kvarner sa te visine i iz te perspektive takav, da i dan danas imam tu sliku ispred očiju.Opatija, Lovran, Cres, Krk,sve k'o na dlanu.
Kuća mala, kamena, prva prostorija - dnevna soba.Pod od dasaka, tako da vidiš u konobu.Do ulaznih vrata štednjak na drva, onaj koji ima i posudu za grijanje vode. Do njega ognjište, vječno u pogonu, iznad ognjišta napa sa zavjesicom crveno-bijelog kockastog uzorka, peglom na ugalj, zdjelicama od gline i mažininom za mljevenje kave.Sve su to bile stvari u svakodnevnoj uporabi.Pokraj ognjišta okrugla košara uvijek puna sitnog krumpira, do nje tronožac na kojeg je isključivo pravo imao gazda kuće, barba Andre.
Nakon svih dnevnih poslova, naveče bi sjeo na taj stolac i neko vrijeme pušio škiju i gledao netremice u vatru.Valjda za opuštanje i uspavanku.
Na sredini sobe jednostavan stol i stolice, a uza zid kredenca, ona stara, sa bezbroj ladica, specifičnog mirisa, karakteristične blijedo-zelene boje, možda blijedo-plave, takvih je bilo u svakoj kući, a i danas ponegdje znam ugledati takvo nešto.
U drugoj, srednjoj prostoriji, uvijek u mraku, zapravo nije bilo ničega.To je bila ostava, spremište i valjda frižider u zimskim danima, sa strane su bile skale koje su vodile na tavan, na koji nikad nisam uspjela zbrisat jer je bio zabranjena zona.
Spvaća soba imala je dva kreveta, jedan bračni i jedan obični, sa strane jedan stari ormar sa ogledalima. U tim krevetima spavali bi svi zajedno.Stari sam, a mi žene, nas4, ponekad 5, u velikom krevetu.Sjećam se tog popluna, debelog valjda pola metra, punog perja, toplog tako da ni za najgorih bura nije bilo hladno, dapače.A i on je bio kockastog uzorka.Prozori u tim sobama bili su mali, to je rađeno tako radi hladnoće, ali i radi sunca.Ispod svake pojedine prostorije bile su konobe takve veličine, ali sa živim stijenama, nedorađene.Tamo se čuvala zimnica, kapula, krumpir, u drugoj vuna za madrace i jastuke, za vezenje na vreteno, pa pletenje čarapa (kopica).U kišnim danima to su bile moje oaze mira, tu bih se igrala satima, sama ili već s nekim, bez igračaka, sa priručnim materijalom, prirodnim.Što bi današnji pedagozi rekli na takvo nešto....
Ispred kuće kamene, izglancane ploče, nakraju dvora bunar, šterna, zabranjena zona, ali ipak bih tu i tamo dobila priliku da izvučem pola kante vode...Do kuće za stanovanje, odijeljena samo kamenim stepenicama, bila je manja kuća za životinje.U donjem dijelu s jedne strane bio je magarac, u drugom par ovaca, a s druge strane prase i koza.Prasci su se izmjenjivali od zime do zime, a kozu sam probala jednom pomusti, ali nije slavno završilo.U prostoru iznad, sjenik, spremište za sijeno, divota jedna, mekano, mirisno...
e, sad, ono što me najviše fasciniralo, bio je jedan mali izvor vode iz živog kamena, odmah pokraj štale.Mali, ali postojani mlaz, tekao je i zimi i ljeti jednakim tempom, postavili su mali žlijeb da ga usmjere u željenom pravcu.Ako se ne bi koristila, voda bi iščezla u zemlji, ne znam gdje, ali okolo nije bio vlage ni bilo čega što bi ukazivalo na njeno postojanje.Ta voda bila je tako bistra, tako čista, tako ledena da bi boljeli sinusi od hladnoće ako bi je pio.I mogla se piti bez problema, to je i bila jedina prava pitka voda.
Čistina sa strane bila je moj poligon za razne vratolomije.Lijehe ispod kuće, a pogotovo krajem ljeta, kad je sve bilo suho, bile su moj "brod" na kojem bih otplovila negdje daleko i na kojem sam oplovila valjda cijeli svijet.Ako je bilo prevruće, legla bi ispod velike murve, duda, koji jednostavno nije dao jednoj zraci sunca da prođe do zemlje.A plodovi, crni, slatki, veliki.Smokve, okus kojih se ne zaboravlja za života.Šumske jagode, nepregledne livade šumskih jagoda, od kojih bi redovito dobivala urtikariju, borovnice, maline, sva čuda ovog svijeta.A nešto dalje bila je stara ruševna kuća, zapravo samo njeni vanjski zidovi.Moj dvorac.A iza njega lokva, sa prvom pravcatom glinom.Ukućani su od te gline pravili svoje posuđe, tako da ni na to nisu morali trošiti svoj i onako krvavo zarađeni novac.
Sjećam se da je Pepa (Josipa), Rinina mama radila po cijele dane.Ujutro bi odvela užasno neposlušnog magarca na pašu, a on bi redovito pobjegao, pa je bilo veselja.Moro je bio faca.Nakon toga muzla je kozu i ovce, pokušavala istjerati kakvo jaje od kokoši, prala robu u dvorištu u velikom limenom kablu i ribala je na drvenoj dasci.Sapun i Plavi radion bili su pravi mali luksuz...Nakon toga kuhao bi se ručak, varijacije na temu graha i krumpira,pa opet pranje, pa opet hranjenje životinja, pa odlazak po magarca.A navečer, pokraj ognjišta pletenje čarapa, posao bez početka i kraja.Kakva televizija, kakav radio,bila je samo jedna žarulja, i to u dnevnoj prostoriji, a imali su tranzistor koji se palio nedjeljom popodne od 2 do 4, jer je tako emitirala Radio Rijeka, i to pjesme po želji, a valjda je tranzistor primao samo tu frekvenciju.E, to je bila fešta!
Živo se sjećam kolinja,svaki put bi noć prije pao snijeg.Jadan prasac počeo bi već od rana jutra skvičati jer je znao što mu se sprema, ali to mu je bila sudbina.Oko podna svezali bi ga za drvane škale, nakon što bi ga lovili po svinjcu, položili bi to na drvenu dugačku kadu, i onda bi ga gazda kuće koserićem (srpom) zarezao tamo gdje treba, a meni je bilo zlo.Pa je crvena krv curila kao mali potočić po bijelom snijegu i ostavljala trag iza sebe, pušeći se.Odmah bi tog jadnička uspravili, ofurili, izdepilirali, oslobodili utrobe, ma divota jedna za dijete sa asfalta, k tome još i tako osjetljivo.Odmah bi se spravljala jetrica i iznutrice koje se ne mogu duže čuvati, s njokima, naravno, a Pepa bi uzela crijeva i išla ih čistiti i prati ni manje ni više nego u prostoriju ispod kuhinje.Pošto je pod bio od dasaka, danima su se širili krasni mirisi, koje moj nosić nije baš lako podnosio.Ali su zato krvavice bile prva liga.Da, na onom tavanu, zabranjenoj zoni, sušile su se delicije, pršuti, panceta i ostalo,zato se valjda nije smjelo gore, to je bilo najveće blago koje su posjedovali.
Eto, i živjeli su.I nisu se žalili.Živjeli su život, a ja iz tih dana nosim tako žive uspomene, tako lijepe uspomene.I žao mi je što moja djeca, i mnoga djeca danas ne mogu tako nešto doživjeti.
Usporedbe radi, sad mi pada na ovu moju pamet, često smo odlazili u Trst, po garderobu i cipele, ali vjerujte mi da nikad, ali nikad nisam osjećala takvo uzbuđenje, kao kad bi išla u Selce.
Nedavno sam bila u Mošćenicama.Put prema Selcu asfaltiran je, budi hvala Bogu.I ljudima.Kućica moje Rine još je tamo, ali adaptirana starina, kako to vole danas reći.Potočića nema.Načičkalo se kuća i kućerina raznih boja, stilova i vlasnika.Jerbo im se svidio pogled.Pa gledaju jedni drugima u prozore.
A meni je ostala uspomena i stihovi Drage Gervaisa koji tako slikovito iskazuju jedno, ne tako davno, vrijeme.
Kad mi je teško, kad ne mogu zaspati, a to činim u novije vrijeme, jednostavno se ubacim u svoj svijet ispod Učke i hodam stazicama svog djetinjstva.Starim, jel'?
Eto, ja opet epski proširena, pa ako vam se da, vi dajte, ako ne, nemojte, ali ipak možete, ako hoćete...
Velika subotnja pusa svima!!!!
