jedna nova mama

petak, 31.03.2006.

DISANJE

Disanje je osnovna životna funkcija.Bez zraka nema života.Čim dođeš na ovaj svijet, prvo udahneš zrak, a onda se razdereš k'o sivonja, jer ti je odmah jasno gdje si došao.Ili uoće ne daš glasa od sebe - valjda iz protestaburninmad.Iz istog razloga.

Ponekad se dogodi da ti taj zrak nedostaje.Kad si u zagušljivom busu.Kad roniš, pa pretjeraš i onda udahneš na površini glasno i duboko, u panici.Ili kad te zapahne smrad ispušnih plinova na ulici.Ponekad, kad je južina, pa ima previše vlage u zraku.I sve su to, pa može se reći, normalne situacije.yes

Ali kada nemaš zraka zato jer te stišće nešto u prsima, a definitivno nemaš problema sa srcem, kad misliš da ćeš odapet, jer ti lupa srce u grlu, a pluća su ti preuska, onda to nije dobro.Tražeći uzrok, okrećeš se oko sebe.

I dolaziš do zaključka.Kad si sam, zraka ima sasvim dovoljno.Čim se u prostoriji pojavi osoba x, kao da pojede sav taj kisik.Samom svojom pojavom.Kao da ima isključivo pravo na sav zrak oko sebe.I onda kažeš:"Ne mogu udisati zrak koji ti udišeš!".A to je tako žalosno.I ružno.no

Pa, ako već nisam imala što pametnije za pisat, nisam trebala ni ovo.Naročito ne u petak navečer.Mogla sam se držat prečitavanja veselih postova.bang

Ali ja danas nemam zraka.mad

Razumjet ćete me, jer znam da me razumijete.thumbup

I svečano obećajem, časna pionirska, omladinska i sve ostale, sutra ću bir k'o nova.Ne zvala se ja tako kako se zovem.

Pusa, pusetina, svima lijepe želje za što ugodniji i ispunjeniji vikend,

Vaša mama :))wave

- 23:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.03.2006.

JOŠ O NATJECANJU

Evo, saznala sam neke nove stvari koje su se jučer događale nakon nastupa.Važno je to da je svaki od voditelja zborova koji su se natjecali za Varaždin, osobno izlazio pred žiri.Žiri je bio sastavljen od četvoro ljudi, dakle godspodin iz Varaždina, koji je vodio glavnu riječ, ravnateljica jedne privatne glazbene škole (pod čijom kapom je, čudna li čuda, zbor koji IDE u Varaždin!), ravnateljica glazbene šklole iz drugog grada i jedan čovjek, tako, vajda da upotpuni broj.
Razgovarala sam sa našom Karmelom.Kaže da je ušla pred žiri, prva reakcija glavnog šefa bila je :čestitamo, djeca su fenomenalna, fantastičan izbor pjesama, ali...i sad slijedi pravo malo iznenađenje:oni su FALŠALI tu, tu , pa onda ovdje, pa ovdje...osim toga izgovor talijanskog jezika im je bio loš, slovo "L" se izgovara tako, a ne tako (??!!??!!)".U glavnom, Karmela se nije čudom mogla načuditi, rekla je da ona nije čula da je bilo falša, a on joj je odgovorio "ma, dajte molim vas!", što je značilo - ti radiš posao koji ne znaš, okani se toga.

Pa da je rekao bilo što drugo, još bi človjek nekako prešao preko toga, ali falšanje.Za sebe mogu reći da sam takva i takva i priznat ću da mnogo stvari ne znam, ali ako nešto jesam, onda sam apsolutni sluhista i to se zna od mojih malih nogu.Da su i u jednom trenu nastupa bilo što krivo otpjevali, da su "pali" i za četvrtinu tona, čula bih, a osim toga to su tako disonantni akordi, da se jednostavno ne može dozvoliti falšanje, jer odmah sve ode k vragu.

Eto, sad nemamo ni sluha.
Hvala Bogu, i poznatoj hrvatskoj šutnji, nakon službenog otkantavanja, Karmeli su prilazili i ostali članovi žirija, koji su hvalili zbor i rekli da oni nisu čuli falš, ali što ćeš, to je trebalo reći na pravom mjestu i dok je još bilo vrijeme. ali eto...
Od četiri zbora koja su se natjecala, u Varaždin idu dva.Onaj prvi, i zbor Riječke gimnazije, čija voditteljica je (gle opet čuda!) također u jednom od njihovih odbora i žirija, a tamo pjeva i jedna naša mlada nova estradna zvijezda koja je jako dobro ocijenjena na "Dori" ove godine...neka cure, stvarno je dobra, ima fantastičan vokal...i zbor je super...

I što sad, post festum , reći toj djeci?Da je to život i da je to tek prva od nepravdi koja ih je pogodila.I da ne trebaju posustajati kod takvih stvari, nego ići dalje kad znaju da to što rade rade jako dobro.Da je to država u kojoj žive.Da ih mogu sprdati kako tko želi i još ih proglašavati diletantima, jer oni to mogu.Naravno da im to ne treba reći, ali...kakvi će oni biti kad odrastu? Uče od nas, zar ne?Kako im objasniti igre odraslih koje su potpuno drugačije od njihovih, i koje ne razumiju, a da ih se ne povrijedi?

Na kraju, gospodin iz Varaždina, nasamo je našoj Karmeli rekao kako on u 9. mjesecu dolazi na odmor na cres, tamo ima kućicu, pa joj je dao broj telefona i kontakt adresu uz poruku da mu se javi pa će se dogovoriti za zbor i ostalo...Njoj nije jasno što je time mislio, meni još manje.Ako je mislio dati upute za rad sa zborom, pa to i naplatiti, onda bih ja voljela biti prisutna tom razgovoru, pa makar iz prikrajka (a, to bi bilo šta za vidit!), a ako je mislio "nešto drugo", onda bi ga isto htjela priupitati za zdravlje.Eto, pa vi procijenite.headbangburninmadnonoheadbangheadbangheadbang

- 13:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 29.03.2006.

SVE JE POD KONTROLOM...

...što znači da me opet ima.Isuse, kakva panika me uhvatila...k'o malo dijete kad mu nestane najdraža igračka...e, to ti je kad postaneš ovisan o nečemu...

Dakle, danas sam vidjela prvog leptira ovog proljeća.Žutog.I vidjela sam da more ima drugačiju boju, nekako više ljetnu.I shvatila sam da na više mjeseci mogu odložiti jakne, kapute i ostale krpetine koje me izluđuju zimi.

I bila sam u Rijeci.Sa svim klincima.Izveli su fantastično svoje pjesme, ali nisu prošli na prednatjecanju.Inače nisam kritična, za mene su takva natjecanja uvijek više druženja, ali ovo je prvi put u četiri godine da se ne mogu oteti dojmu da na državno natjecanje idu neki drugi zato jer su iz većeg mjesta, imaju roditelje na nekim "važnijim" funkcijama.A to je ipak tri dana Varaždina koja plaća država.

Neću trčati pred rudo, ali onaj moj "unutra" mi govori da je to blizu istini.I neću to govoriti na glas i nikome drugome, nego samo vama.A ako je to tako, onda je i jako, jako žalosno.

Međutim, kad vidim kako se odnosimo prema djeci koja su potrebita, čiji životi ovise o pomoći drugih, pa se prema njima ponaša kao prema papirima u ladici, onda je ovo mačji kašalj.Tako da ne želim od toga praviti problem u svojoj glavi.Ni vas opterećivati.

Vidjeli smo i jednog siromaška, čovjeka od svojih trideset i nešto godina, koji hodajući na koljenima, jer su mu očito amputirane potkoljenice, prosi.Po Korzu.Ljudi prolaze mimo njega, u zdjelici novčanica od 10 kuna i nešto sitniša.Ispred Filodramatice - ilikakosevećsadzove - Hamingway-a, snobići sunčaju svoje njuškice i ne osvrću se.U stvari - ne vide.Pretamne im naočale.Il' im je pomrčina.U glavi.Ispred MC Donald'sa red od dvadesetak ljudi, kupuju sladolede.Sa preljevom i bez njega. I ne vide.Od gladi za sladoledom.

Ispred Radio Rijeke, sindikalistica vrišti u mikrofon i poziva na potpisivanje peticije protiv zdravstvene reforme.Snima ih lik sa TV-a.Ne i siromaška na koljenima.
Ali...na njegovom licu nema tuge.Nema gorčine.Nema beznađa.Čak mi se učinio vedrim na neki način.Jer se možda pomirio sa životom.Sa svime što on nosi.Makar to bilo i hodanje po koljenima do kraja života.Jer sindikalistica nije primijetila onoga kojemu je zdravstvo i te kako potrebno.I njena peticija.

Pa ja pitam: da li postoji više netko a da ne gleda samo na svoju guzicu?

P.S. Ovi prizori su razlog radi kojeg sam sretna da više ne živim u velikom gradu.Kažu da bih se navikla.Kako?Zar su se svi ovi ljudi koji odvraćaju poglede - navikli?Moj mentalni sklop to ne može provariti.

- 23:30 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 28.03.2006.

DORA

Moja Dora pojavila se iznenada i nenajavljeno 23 mjeseca nakon Luke.Ja je zovem "iznenađenje u rozom".Tvrdila sam onda, a tvrdim i danas da je ona sama odlučila roditi se, dan kada će se roditi, a i danas u glavnom mora biti sve po njenom.headbang
Istraumatizirali su je pri samom dolasku na svijet, jer ponekad u rodilištu valjda nemaju što radit, pa ti kažu "vi sutra u 10 idete dolje", oće reć u rađaonu.I tako smo mi dobile drip u 10 i pol, a rodila se u 11 i 20, ni kriva ni dužna, ne želeći još uvijek napistiti sigurnost utrobe.A jest mi riječnik.
Moje čudo od djeteta.Osim što je bila najteža i najduža - skoro 5 kila i 58 centi - već je drugi dan dizala i okretala glavu, ja nisam vjerovala pa ne morate ni vi.eek
Prva tri dana bila je dobra, ali kad je krenula plakat, nije zatvarala usta godinu dana.headbangMalo me izluđivala, pa je munjena mama otišla čak i na UTZ, ali samo su mi rekli "to vam je takvo dijete". I bogme je.

Sa 6 mjeseci uzela mi je žlicu iz ruke, jela kao da se rodila sa njome, pila iz čaše bez problemapartySa 10 je prohodala istom brzinom, a sa godinu dana već je skidala sa sebe robu koja joj se nije sviđala.Jedno vrijeme je tvrdila da se ona zove Marta, a ne Dora (?), ni danas nisam dokučila što to znači.Sa tri godine ispričala mi je da je maloprije bila na oblaku i pričala sa barbom u bijeloj haljini i sa bijelom bradom, ni to ne znam odakle joj jer nismo baš neki koji su redoviti u crkvi, a još manje - na žalost - u pričanju o tome.

S njom se uopće ne vrijedi svađati.Jer možeš čuti takve zaključke da se smrzneš.Kod nje pali samo pričanje, grljenje i uvjeravanje.Sada ide u drugi razred, ni ne znam da ide u školu, jer ona to sve savršeno savjesno obavlja, ničim izazvana.Ali je zato neuredna do bola.I to na jedan simpatičan način, ako to može biti simpatično.Skida se ko zmija.Sve svoje ostavlja iza sebe.I savršeno se snalazi u svom neredu.thumbup

Jučer je On pokušavao objasniti svom sinu dijeljenje, a na kraju i podviknuo, jer je mali tijelom prisutan, ali ne i duhom, a gospodična je, onako kao usput, ne dižući glavu sa svoje knjige, upozorila "tata, tako nećeš ništa postić!", kao da je razmišljala na glas.Tu možeš ostat samo otvorenih usta, pitaš se ponekad odakle ti takvi biserići ispadaju.


Ona je jedino dijete kojem se ne gadi čistiti lignje, to radi tako spretno, također ničim izazvana, ribice također.U svemu želi biti samostalna, a ja je podržavam.
I volim.kiss

Pusa svima, velikima i malima:)))wave

- 19:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.03.2006.

LUKA

Luka je moj sin.Rođen je mjesec i pol dana nakon Oluje.Jedini od sve moje djece iznenadio me svojim dolaskom dva dana ranije od planiranog.Jedino s njim mi je pukao vodenjak, kod cura su mi ga morali bušiti - bljak i fuj!Jedino s njim sam se izmučila valjda k'o Isus na križu, maltretiralo me desetak sati intenzivnih bolova.Kad se prase od preko 4 kile rodilo, imao si što za vidjeti.kuštrava kosa koja strši u zrak, ali strši ko antene, a uši...E to je vrijedno opisa.Dva mala kupića mekane hrskavice, zgužvana u loptice kao da su od staniola.Prva reakcija je bila - Bože, što mu je s ušima, da bi se one na očigled ispravljale, ali do jedne granice.Ostale su klempaste, blago meni.I njemu.
Jedino on me isprestravio već prvi dan nakon što smo došli kući, ostao je siroče bez zraka, kasnije se ispostavilo da se zagrcnuo zaostalom plodnom vodom.Samo, luda mater je morala napravit cirkus i odjurit u dječju bolnicu.Da bi ustanovili da je savršen.Ma, naravno, kakvo od svaršene majke dijete može biti nego savršeno?naughty
Jedino je on sa nepuna tri mjeseca dobio, kasnije sam to vidjela, bezazleni urinarni infekt, pa smo malo bili za Božić i Novu godinu u bolnici, pa je mama malo prolupala vidjevši na dojenačkom odjelu svega i svačega, ali to je ona škola života radi koje sam danas zahvalna.
Jedino se za tog pizdeka lijepila svaka viroza u obliku proljeva i povraćanja, pa mi je jednom i dehidrirao u roku od dva sata, pa smo bili na infuziji, pa je mama opet malo prolupala.
Ali jedino to dijete je uvijek, a i danas je tako željno maženja.Kad su mi izrasli zubići izgledao je kao Šiljo, širok osmijeh, još širi razmak među zubima, uha takva kakva su i stršeća kosa.
Imao je kroz vrtićku dob svojih ekscesa, par puta je mlatnuo glavom, pa bi poslije povratio, što je bio alarm za uzbunu, potres mozga.Svaki od tri puta što smo slikali glavu, ispalo je da potresa mozga - nema.
Onda sam skužila da smo preosjetljivi.Kad mu se dogodi nešto što ga emocionalno previše uzbudi, počne ga boljeti glava, a nekad nema mira dok ne povrati.Onda je sve OK.K'o da ima migrenu.Prošli smo sve pretrage, sve je u redu, a on tu i tamo još uvijek izvede to s glavoboljom.Prije bi to bilo kad sam se ljutila na njega, danas je to kad treba učiti ili raditi nešto što se njemu ne da.
A onda on meni kaže "Mama, da ti znaš kako ja tebe volim...zajebavat..."."Ne pada mi na pamet da operiram uši, onda to ne bi bio ja!"Je, da ga nije frka doktora i same pomisli na iglu i skalpel, još bi mu čovjek povjerovao.
Totalno je dekoncentriran.Ide u četvrti razred, lijepo slaže knjige, teke su mu sve u bojama, kao da su vlasništvo neke curice, ali još uvijek nikakve koristi od toga.On te knjige uredno nosi i donaša iz škole, ali još mu uvijek nije sjelo da tu i tamo osim zadaće mora napraviti još ponešto.Lektira mu je valjda nešto najgore što je čovjek mogao izmisliti, ali je zato stručnjak za kompjutere, PS, rastavljanje i sastavljanje svega što ima šarafe, a ujutro se diže ranije da mu slučajno ne pobjegne "TV kalendar".Pa si mislim, nek' se dijete razvija u svom smjeru.A ja ću to sa strane nadgledati i usmjeravati ako skrene.
Uvijek se smije.Zna točno kako će me kupiti.Kaže on meni "Ma znam ja dobro da ti to nama nećeš napraviti, ali te moram poslušati kao da je zapravo".Voli pjevati i plesati.Rođeni je zabavljač, moj mali stand up komedijaš.Kad mi je bed, dosta je da se on stvori odnekud i sve je zaboravljeno.Taj jednostavno ne da da u njegovom prisustvu razmišljaš o bilo čemu drugome nego o njemu jer ga je puna prostorija.Stalno je u pokretu, pjeva, pleše, viče, zadirkuje druge.

Trenira rukomet.A malo je trapav.Plače nakon tri skleka, jer "on to ne možeee!". Ali ima volju.Pa igra tako da promatra utakmicu s terena.Dok drugi trče, on stoji i navija.Umjesto da igra.A doći će mu valjda jednom.
Kaže on meni neki dan:"Skužio sam ti ja da je bolje s curama bit ok nego ih bez veze zadirkivat i mlatit, ovako sam im veća faca, svi mi kažu kako sam sladak!".Da, momentalno je to jedan od jačih razloga zbog kojih se ide u školu.Ne voli se tući, vječito viče:"A dajte, riješimo to razgovorom!" (??)eek
Obožava vodu.Bilo morsku, bilo onu doma.Po ljeti doslovce ne izlazi iz mora, zimi je pod tušem do iznemoglosti.Povremeno treba provjeriti da mu nisu škrge i peraje izrasle.
A voli se sređivati,voli mirisati.Jer cure ne vole kad neko bazdi.A i njemu se "gade one s masnim kosama".
Onda mi kaže, navečer prije spavanja:"Blagoslovio te dragi Bog, ti si najbolja mama na svijetu i ostani uvijek takva."Svako veče.A ne voli nikako ići u crkvu, još manje na vjeronauk.

Zato ja kažem da je to muškarac mog života.Jedino muško biće vrijedno truda.Dok ne nađe neku drugu "mamu" koja će ga maziti, paziti, ljuljati, ljubiti...mlađu od mene.I od njega.
Pa se možda otkači od mene.I ja od njega.

Veeeelika pusa svima, svim mamama i tatama:))wave

P.S.Hoću, hoću, pisat ću vam i o ostalima...

- 10:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2006.

SAMOKRITIKA...

...same sebe, jer kritizirati znači biti.
Ili komentar same sebe.

Stvarno, kad prečitavam postove ispada samo crnjak, osim časnih izuzetaka kad žvrljam o djeci.Ali nije tako kako se čini, neka situacija me zdrma samo prvih pola sata, pola ili cijeli dan, ovisno o tome o čemu se radi. Nakon toga sjetim se svega što sam, ako ništa drugo, pročitala na blogu.hr, vidjela oko sebe, čula od drugih, pa mi je lakše i samoj sebi kažem da je meni super.U ostalom, ne može baš uvijek biti sve loše, istina da puno toga ovisi o svakom ponaosob, ali ima i nešto protiv čega ne možeš, koliko god se trsio.To neki zovu sudbina, neki karma, neki "zacrtano u zvijezdama", a što bi moja najdraža mama rekla "svatko treba pojesti svoju juhicu".Nekako sam se s tim pomirila, zahvalna sam u životu zbilja na svemu, koliko god to glupo i nemoguće izgledalo.I meni je to nekad bilo iritantno, prefilozofski,nemoguće da budem zahvalna na nečem i kad je loše, ali to danas prihvaćam kao opomenu, kao školu, kao još jednu životnu lekciju, pa idem dalje.Valjda čovjeku treba zrelost, godine, što li, mada ponekad sumnjam u to jer vidim da ima toliko nevjerovatno savjesnih i svjesnih mladih ljudi, da više ne vjerujem ni sama u teoriju zrelosti.
Još jedna dobra strana prihvaćanja života na ovakav način je i to da se puno, puno manje ljutim i nerviram oko stvari koje jednostavno ne mogu promijeniti. Manje nerviranja - više dobrog raspoloženja - više prijemčivosti za dobre stvari.
Uh, dalo bi se tu još svašta reći, donji post bio je samo osvrt na jednu smiješnu (kakvu već hoćete) crticu iz života.Sigurno nisam jedina kojoj se tako nešto dogodilo.
I ne mogu se požalit da mi je dosadno, to nikako.

A što se novaca tiče, čudna smo mi bića. Onaj tko ima uopće ne razmišlja o tome, isprika ako griješim, a onaj tko ga nema tvrdi da bi mu bilo dovoljno onoliko koliko mu je potrebno za normalan život.Sada, što je to "normalan život"?Plaćanje režija, kupovanje samo onog nužnog i taman onoliko koliko ti treba za prehraniti se i odjenuti, staviti na stranu za hitne troškove i za stare dane?ALI...to normalan život uskoro se pretvori u zahtijevanje još nečega, jer "ja si sad to mogu priuštiti".Pa iznosi koji su do jučer bili dostatni za normalan život već sutra postaju premali. Nisam vidjela niti srela osobu koja je popravila financije a da se na to nije brže bolje navikla. O posljedicama po mentalno zdravlje, drugi put.

Velika pusa svima:)))

- 18:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

TRAŽIM POSAO...

....jer ne želim ovisiti o dobroj volji - čitaj:ucjenjivanju!- pojedinaca u mojoj okolini.

Kako sam se odavno, i priznajem vrlo teško, naučila da ni jedan posao nije sramotno raditi, ako ga radiš pošteno i ako te normalno plate, to sam se odlučila dati oglas u naše Burze, Butige, Plave, Mali večernji,...

"Žena...bla-bla, radila bi to i to, tu i tu...broj mob-a..."

Par dana nitko nije primirisao mojemu oglasu, a onda je počelo.Izdvajam dvije sočne ponude.Elem, zvoni telefon:
-Jel' to za oglas?
-Dobar dan, izvolite, iz kojeg oglasnika?
-Pa za kuće,jel', prodaja, ja b' kupio...
-A ne, gospodine, zabunili ste se, ja sam tražila posao...(e, greška!!)
-Aha, ono za apartmane, jel'?
-Da,pa...
(ne da mi do riječi)
-A kol'ko tražiš? (ma,super, mislim si!)
-A što bi vama trebalo? (već vidim da nema ništa od toga!)
-Znaš, ja sam ti iz Zaaaagreba, imam novaca (bitno i primamljujuće!) kupio neke apartmane po Malinskoj, Portu, po krku, pa bi ja da mi to ne'ko, jel', održava...
-Znate, satnica je tolika, ne smijem je rušiti jer je to dogovor među ženama (bla-bla), a ako je na duže vrijeme, možemo se dogovoriti i za fiksni iznos...
-Ti nisi normalna, u Zaaagrebu za to uzimaju duplo manje...
-...a u Baškoj, Bolu i Pučišću i duplo više! ( sad mi već polako kipi, seljačina jedna!)
-A ne, ne, to mi je previše, puno je to paaara...
-Dobro, gospodine, hvala što ste se javili probajte negdje drugdje!-namjeravam prekinuti razgovor, kad evo ti njega, promijenjenog tona:
-A znaš ti, jel', imaš jako ugodan glaaas, mogli bi se mi ipak naaać', pa dogovorit, jel', al' bez muuuža, im'o sam problema zadnji puut..dolazim u Malinsku pa da se naaađemo...- umilno će on.
-Dobro, dobro, kad dođete u Malinsku, a vi se javite, pa ćemo vidjeti...-sad već pričam gluposti i znam kako se nikad više neću javiti na taj broj.

Prošlo je par sati, već sam i zaboravila na još jedan neuspjeh, kad stiže SMS.Broj nepoznat, ali već sumnjam, otvaram poruku i ne vjerujem svojim očima:
"Gospođo, ti imaš jako izazovan glas, ajde da se nađemo u hotelu, bit će nam dobro, a ti bi imala satnicu koju tražiš.Ja sam diskretan, tvoj muž ništa neće znat, a ni moja žena."

I šta sad.Najprije mi je proletilo kroz glavu, ne daj bože da On, još uvijek suprug, vidi ovu poruku, ne bi ga Bog uvjerio da to nije jedan od mojih imaginarnih lovera, još bi bilo sranja.Onda me uhvatio takav bijes, jad i nemoć, sram, muka od života koji te ovako ispizdi i kad se najmanje nadaš,onda nevjerica da postoje takvi kreteni...

Čovječe, pa njemu uopće nije bitno to da li ja imam ruke - nemam ruke, da li imam noge ili mi fali koja, da li sam krezuba ili ne, imam li ili nemam kila, jesam li bolesna - NIŠTA idiota ne zanima, glavno da je on iz Zaagreba, da ima paara i da je diskretan.Pa, jebemti, gdje ja to živim???

Onda idem prčkat po oglasima da vidim da nije netko krivo štampao oglas, zna se desit da ubace poneki u krivu rubriku, ali nije, sve na mjestu, uredno, onako kako sam diktirala i pisala.
Ništa.Pokušavam zaboraviti.Ali, nema, mob opet zvoni, kreten se opet javlja:
-Jesil' pročitala poruku?
(na rubu živaca, smirujući drhtavi glas ) -Ne interesiraju me vaše ponude, odjebite od mene!!!- Puf!

Nakon toga slijedi niz poziva, cca po tridesetak u sat vremena.Mob ne mogu isključiti radi mame i djece,stavim ga samo na vibru, a on uporan! Na kraju mi puca film, sročim poruku u kojoj je otprilike stajalo to da prestane maltretirati, da sam htjela posao a ne poznanstvo sa lovatorima iz Zagreba i da ne želim više trošiti ni lipe na bilo kakvu komunikaciju.
Ma, da, možeš mislit, taman mu je dobro došlo, bolesničina bolesna! Pozivi se nisu smanjili, ma dapače, bio je još uporniji, trajalo je to danima, noću i danju, naučila sam se već na to i nisam reagirala.Nakon što mi je poslao još jednu poruku sličnu prijašnjoj, nazvala sam ga i rekla da konačno otkači jer iz ovih stopa idem u Policiju, u dopisništvo Novog lista i da dajem broj i tužbu. Seljačina se vjerovatno ipak trgnula, nije više nikad nazvao.

ponuda br.2:
Vrijeme događaja - u pauzi između nešto poziva prethodnog manijaka.
-Dobar dan, ja se javljam za oglas...
..već mi je pun kufer:-Da, a što bi vam trebalo?
-Pa, znate, ja sam u Puli, na Verudeli, samac, imam veliku kuću, a nema mi tko održavati...- vidim po glasu da je sigurno samac kako god okreneš jer mu i onako nisu svi doma...
-Drage volje, ali malo mi je van ruke putovati s Krka u pulu svaki dan, nije mi baš usput!-sad sam već bezobrazna i nestrpljiva.
-Ma nije novac u pitanju, imam ga ja puno ( ma vidi vraga, nigdje love, sad je odjednom svi imaju!), nego...(sad mu glas već drhti i postaje šaputav...!)
-A, daj, odjebi bolesničino!- kulturno ga skinem i slušam ubrzano bilo u grlu.
nakon par minuta zvoni mob, javljam se - tuka! - a on će:
-Znam da te nisam uzalud zvao, nisam slučajno okrenuo tvoj broj, stvarno mi trebaš...- u momentu sam ga mogla zamisliti, jadnička bez trunke samopouzdanja, vjerovatno s problematičnom kožom i izgriženim noktima, neuglednog, život ga sigurno ne mazi, čak mi ga je bilo žao u jednom trenu, ali bijes je bio jači od mene, nisam ga mogla nadići.
-Slušaj, ostavi me na miru, odjebi i ne zovi više ovaj broj, jer ću te prijaviti Policiji...bla-bla...
Ovaj je puno prije reagirao i nije se više javljao.Bogu hvala.

Pa si mislim: hoćeš radit, preskočiš sav sram i poniženje koje to donosi sa sobom (nemojte me krivo shvatiti, preskočila sam i to!), ideš pošteno, a dočeka te ovako nešto. I tako, pojadam se majci svojoj jedinoj, ispričam to u šaljivom tonu, a žena umire od smijeha.Inače je umirovljenica od 65 godina koja isto ima (ma zamisli) financijskih problema u smislu "nikad dosta", pa je i ona dala nedavno sličan oglas i doživjela skoro pa iste stvari.
Hej, šta je ovo? U kojem vremenu ja to živim? u normalnim firmama me neće jer sam "prestara" (prešla sam čarobnu granicu od 35!), a ovi drugi bi za malu lovu ušićarili i to na neviđeno po principu "daj šta daš!".

Hmm...ide sezona, vrijeme je da se nešto zaradi.Mislim da ću opet dati oglas u novine.Ali u drugu rubriku...;)))

pusa svima, ugodan Vam ovaj dan, volite se, grlite se...!!!

- 12:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 25.03.2006.

NEŠTO KRATKO

Čujem danas usput na radiju:

"...pa sjetite se malo najljepših događaja u životu, vidjet ćete da ni jedan nije bio povezan s novcem..."

Citiram voditelja koji je razgovarao sa jednom slušateljicom, neobavezno, ali ona nije propustila priliku da zaključi kako nema kuna - a tko ima? - čak i u emisiji koja služi isključivo zabavi.Nije važno, niti želim suditi, najvažnija je tu njegova rečenica koja mi je uvijek nekako bila tu, a sad je konačno i izrečena.
Pusa svima! :))

- 17:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2006.

MIĆI BODULI

E, to ti je kad ne znam stavljat slike.Ali pokušat ću biti slikovita.

Inače, vrijeme provodim u glavnom po ustaljenom redu.Pos'o, kuća, birtija...samo s drugim odredištima.Ne znam kakva sam to faca, ali ne mogu sjedit na miru duže od pola sata i slušati priče o drugima (ogovaranja?),isto tako me nikad nije baš privlačilo kafenisanje po kućama jer se od prethodne opcije razlikuje samo po mjestu događanja, princip je isti, sve su ostalo nijanse.Bože, što mi je??A nisam ništa konzumirala.

Možda netko i zna, ali za neupućene, Mići boduli (iliti Mali otočani) je dječji zbor koji već više od 10 godina kontinuirano djeluje u gradu Krku.Onda je mama44 prije 4,5 godina otkrila izvjesnu količinu glazbenog talenta i kod ostale svoje dvoje djece - velike su se već odavno pokazale u tom smislu - i odvela dječicu svoju na audiciju.I eto nas sve ove godine po dva puta tjedno na probama. koncertima, klinci pobiru nagrade, dolazimo na Janu u Zg, pa na Dan planeta zemlje, pa redovito na dječji festival u Lisinski "Djeca nose svjetove na dlanu", u srijedu imaju prednatjecanje za Državno natjecanje, a ako prođu, u travnju idemo u Varaždin, pa na Hvar, pa na festival djeteta u Šibenik...ne bih pola od ovoga vidjela da ne pičim s njima okolo.

Interesanta je postava djece.To su redom osmoškolci, djeca izvanredno talentirana, neki čak pišu tekstove i pomažu skladati glazbu, sudjeluju u stvaranju koreografije, a što je najljepše od svega, bez obzira na razliku u godinama, veliki imaju strpljenja s malima i nikad nema onog " a šta ti, klinjo!"
Ponekad sjedim ispred vrata njihove radionice, a to je prostorija od jedva dvadesetak kvadrata, pa možete mislit kako to izgleda kad se njih 30 natrpa unutra...Nedavno su radili božićnu pjesmu, nepoznatog autora iz 15.stoljeća, troglasnu, sa netipičnim akordima.Što će reći da stvarno moraju imati jako,JAKO dobar sluh da bi to izveli bez glazbene pratnje. Uzgred, sitnica, pjesma je na španjolskom. U ROKU OD MALO VIŠE OD SATA, pjevali su pjesmu troglasno, griješili su neznatno i to najviše u tekstu.Ma milina ih je slušati.I gledati.Naravno da je za to velikim dijelom zaslužna i njihova voditeljica, Karmela, sitna tridesetgodišnjakinja koja se radi svoje konstitucije lako izgubi među djecom, ali takve energije i elana da je to nevjerovatno.
E,a kad idemo na gostovanja, a, naravno, ja tamo moram biti prisutna, mada moji već polako frkću na to, nema većeg doživljaja.Ja sam danima prije toga uzbuđenija od klinaca, baš kao malo dijete, onaj osjećaj leptirića u želucu kad se sjetiš da te čeka nešto lijepo.Ja budem uvijek nekako logistika, dakle ona koja sve svoje sa sobom nosi, od igle do lokomotive, zlu ne trebalo, za ne daj Bože.Od vrećica za izbacivanje netom pojedenog sadržaja, do igala i konaca, flastera, viška klope, rezervnih čarapa i gaća, i uopće mi nije teško.Stvarno je žalosno kad znaš da će se ta bića, tako nevina i otvorena, jednom pretvoriti u odrasle ljude.A ako ih malo bolje poslušaš, svašta možeš od njih naučiti.Vrlo korisnih stvari, recimo, što je najvažnije u odgoju djece.Što je i logično,jer dobivaš informacije i poduku od najkompetentnijih, i to iz prve ruke.
Nekad bude neugodnosti, recimo kad mama sjedne u prvi red na koncertu, tik ispred izvođača, a onda napravi par pokreta koji djecu natjeraju u smijeh, ali ništa namjerno.Zato oni vole da ja idem s njima, jer ih zabavljam i spuštam se na njihov nivo, ali znaju isto tako da su sigurni sa mnom.to mi je valjda deformacija, kad moji i nisu u blizini, odazivam se na svako "mama".Jednom je jedna teta napravila frku misleć valjda da želim njeno dijete, malo mi je bio bed, ne radi nje, nego mi ne pada na pamet još djece dovodit doma.Skrenula sam.
Nema mi većeg doživljaja nego provesti cijeli dan u Lisinskom.Zamorno je do bola, ali fasciniraju me sva ona djeca, ima ih na stotine, svi ponosni na ono što su napravili, na svoj nastup, njihovo strpljenje, vjera u nešto nepokvareno.Tu i tamo roditelji naprave cirkus skandirajući protiv drugih izvođača i to tako primitivno i jedno da čovjeka bude sram što to uopće vidi, ali su organizatori to riješili na način da jednostavno svih proglašavaju pobjednicima.Stručni žiri jedino za okruglim stolom iza vrata odlučuje koja je pjesma te godine najkvalitetnija.I to je OK.Jer su veliki - bez veze.

Bilo je veselo prošle zime, dakle 2004., 14.11. kad je puhala ona famozna bura koja je porušila pola Rijeke.
A mi preko mosta u 7 ujutro.Autobus pun djece, nešto mama, šofer koji gleda i ne vjeruje.Krenuli smo iz krka, a već prije Omišlja, što nikad do tada, a ni poslije nisam doživjela, bura je gurala autobus, onako ne baš ugodno.kod aerodroma je bilo još i gore, a prije mosta se nije vidjelo ništa na moru, ali od morske prašine visoke valjda pedesetak metara.No, nas hrabre ništa ne može iznenaditi.Autobus je po mostu lelujao, bura ga je bacala k'o tetrapak od mlijeka, svaka sekunda otegla se kao čitava vječnost.Odjednom dolijeće pristojan kamen, veličine šake drito u šoferšajbu.Poklon sa Sv.Marka, otočića između dva kraja Krčkog mosta.Naravno,staklo se istog momenta rascvjetalo, napravilo sliku ruže, i sva sreća da nije puklo jer odosmo mi u nepovrat.Kad ideš autom, nije frka jer je nizak, ali gledati ono sve iz busa- e, ne bi ni neprijatelju poželjela.Kako Bog čuva djecu i pijance, tako smo i mi stigli na kopno.I nastavili dalje, jer ako smo ovo prošli, ma drugo je sve mila majka...Do Gorskog kotara.Stara cesta, naravno, nova je uvijek po buri zatvorena.Snijeg, led , vjetar, nigdje do Zagreba ni jednog jedinog vozila.Zašto?Pa i stara cesta je bila zatvorena, ali nama to nitko nije rekao.Ostatak je bio puno lakši, a veselje koje je nastalo kad smo obznanili da ostajemo u hotelu noćiti jer je cesta zatvorena, bilo je neopisivo.Centar za krizna stanja proradio je u roku odmah, pokupovalo se nešto četkica za zube, par kalodonta, nešto grickalica i maramica, podijelili smo klince po sobama i nismo naravno spavali.Ma ne samo mi nego nitko u hotelu.Pa šta, platili smo im.I onako više nećemo doći u tom sastavu, a oni mogu biti sretni da su imali goste koji su im poharačili švedski stol do zadnje mrvice.Ma klinci su genijalni!
Eto, jedva čekam Guvernerovu palaču u srijedu.Da vidim kako su to i drugi pripremili.Da vidim koliko su klinci iz drugih zborova narasli.Da okrijepim dušu.
I nemojte misliti da sam od onih koji svoje neostvarene ambicije prenose na djecu, nisam jer sam sama probala teret toga.Nekad sam završila neku muzičku, pa, eto, jako volim glazbu.A ovi moji, nek' idu dok im paše, a ja potajno želim da to bude što duže...
Ajde, dosta je bilo.Pretjerala sam, brate...Pusa svima!!!:)

P.S. E, a da znate kako nam je dobro bilo na Susku.....to je bilo....:)nut

- 10:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2006.

ŽIVA, HVALA BOGU, I MIRNA

Eto, dok mali Mujica od mog sina pokušava savladati kraći postupak dijeljenja, a misli da će mu u tome pomoći sapunica tipa "Zabranjena ljubav u zaleđu", mala štriga pak čita Luku Paljetka (Bože, iz istog gnijezda, a tako različiti!), ja smirujem živce, a On plazi po Rijeci iznalazeći načina kako će me dotući. Brine me jedino to što je odvjetnik malo sumnjiv, ne odaje dojam pravednika, voli izigravati facu, medijski je eksponiran i druži se sa meni ne baš dragim slojem ljudi.Ma moram pazit kako pišem da me ne bi kakva policija privela, nikad se ne zna.Čovjek postane paranoičan.

Bila je fešta kod nas jutros.Istina je da sam jaka, mislim jaka na riječima, ali još uvijek se ne mogu naučiti da nije važno što se kaže, nego tko to kaže.No, napredujem.Prije bih nakon takvih njegovih ispada blesavoće bila po par dana u komi, danas mi je čisto svejedno, čak sam i raspoložena.Istina je i to da je čovjek obična kukavica jer nema muda istjerati stvari na čistac, nego šuti, duma i radi sve iza leđa. Kulminacija događaja: ON ide mene tužiti, dakle angažirao je odvjetnika, ON pokreće proces, ali MENE pita da mu priskrbim rodne listove djece, jer nije u stanju to sam učiniti.Ne znam tko je tu munjen, ali to bi otprilike bilo kao da sama palim strujni krug koji me treba ubiti.Karikiram, ali to je to.A On se čudi, kao što je tu loše?

I, kako to obično biva, lik nakom svega sjeda za stol, jer žderanje i guzica su ipak na prvom mjestu, jede bez pardona i bez ograničenja, tu mu ne smetam ni ja ni kuhinja.Jel' da ima debelu kožurinu? Ili je rođen bez osjećaja za moral, bez trunke dostojanstva?Shvatila sam da mi je puno bolje kad si ne postavljam takva pitanja, jer na njih i onako nikad neću dobiti niti saznati odgovora.

Žalosno je da niti jednom riječju ne spominje djecu, koju stavlja u usta samo prigodno, uopće ne reagira na moju izjavu da je razvod roditelja jedan od najtraumatičnijih događaja za djecu te dobi, ali njega to ne dira.Ne diraju ga ni vlastita djeca, a tvrdi suprotno.Ma..., nije jedini...

Bene, zašto to pišem? Zato, dragi moji, da znate da ste sretni Vi koji imate koliko toliko normalne brakove i veze, da cijenite onoga pokraj sebe i da uživate u svakom pogledu,dodiru,riječi, zajedničkom danu.Pa koliko god život ponekad bio nemoguć.

I moram još jednom reći da su komentari stizali u pravom trenutku i da su doslovno, ali doslovno bili melem na ranu i zato sam vam svima neizmjerno zahvalna.Valjda ćemo jednog dana razglabati o puno ljepšim stvarima, ma ne valjda nego sigurno.

Pusa svima :)))wave

Moj uspjeh : smajlići! He-He:)

- 20:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

wavekissgreedy

- 09:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 22.03.2006.

Ah, sranje.Moram se požaliti nekome.Prije no što sam otkrila blog pisala sam i piskarala gdje god sam stigla, ponekad suvislo, ponekad samo tijek misli, onako kako bi riječi navirale.Kako papir svašta podnosi, a ne može optuživati, još manje govoriti, to tih zapisa ima,bilo je na sve strane.Tu i tamo, spremajući neke stvari, naiđem na ponešto, uvijek datirano, ali ne bi Bog razumio o čemu se radi i što je pjesnik time htio reći.Ali neka, bar je koristilo svrsi, rasteretilo me u datom trenutku.

Čitam postove žena, što mlađih, što starijih, zrelih i pametnih cura, koje znaju više-manje što žele u životu.Moram biti iskrena i priznati da, osim što mi je drago što ima sretnih parova, ponekad osjetim i tugu jer nikad nisam uspjela naći osobu s kojom bih podijelila život onako obično, jednostavno, mirno, da ta osoba bude netko tko bi samom svojom pojavom olakšao teške misli i trenutke, koja bi bila prijatelj, drug, kritičar kada treba, netko s kim ćeš podijeliti neke terete u životu, a ono šipak.Brojem i slovima.

Kako sam ja to pametna bila?Pa, eto, nakon galerije likova koji su prošli mojom mladošću, simpatije i prve ljubavi, pojvio se nekakav čovjek za kojega ni dan danas ne znam što mi je značio i što me privuklo kod njega.Ma, znam, u to doba patila sam od kroničnog nedostatka samopouzdanja i realnog pogleda na svijet, pa nije ni čudo da sam nakon tri mjeseca poznanstva zaglibila ostavši trudna, i kako to biva u svim pametnim pričama - udala sam se.s punih 19.Zrelo i pametno.Sram me to i izreć.Jednom ću vam pričati kako je izgledalo tih par godina braka.A možda i ne jer je spomena nevažno.

Kako sve što se događa u životu ima svoje razloge, ja se tješim time da nikad ne bih imala dvije prekrasne kćeri iz tog braka, totalno različite po karakteru i izgledom, ali stvarno divne cure koje su sve ono što ja nikad nisam uspjela biti.I, što je najvažnije od svega, učim od njih.

Ne lezi vraže, izluđena glupim čovjekom, k tome i alkosom, opet u fazi nerazumijevanja svega oko sebe, upoznah čovjeka, netom razvedena, naočitog, koji NE pije, priča, 'ajmo reć, lijepe stvari, kao voli moje cure, tada još malene.Kasnije se ispostavilo da osim što je naočit, niti priča - ono što mi je ispričao u prvih godinu dana bilo je u glavnom sve što mi je imao za reći, a i to je bilo naučeno od nekog drugog - niti ima o čemu pričati jer su mu interesi usmjereni isključivo na sebe samoga, što je stariji, to mu je i slaganje rečenice koja ima više od subjekta i predikata, a da je bez idiotske podštapalice, čista fikcija.
Ispalo je da ne voli ni moje cure, to je bilo, jel'te, tako dok nisam sjela na foru k'o zadnja kokoš.
Ali, da stvar ne bi bila tako jednostavna, rodih ja još dvoje djece - nemojte me pljuvat, sama se pljujem već godinama, ne radi djece, nego radi toga što uopće danas ne poznam tu osobu koja sam trebala biti ja u to doba - dvoje monstrumića koji su zaslužni za to što ja još dišem.Dakle, ipak postoji razlog zašto sam trebala napraviti te promašaje u životu.Tako da se više ne okrivljujem, počela sam konačno gledati stvari i s druge strane, zaključila sam da sam pomalo čudna biljka, ali i za takve ima mjesta u ovom vrtu.

I, di je sranje?Pa, sranje je u tome što dotični gospodin, koji nikad, ali vjerujte mi NIKAD, nije sa mnom poveo jedan konstruktivni razgovor ni o čemu, koji je sve probleme trpao pod tepih misleći, valjda da ako ih ne gleda i ne priča o njima da će nestati sami od sebe, koji je u stanju vegetirati po tri tjedna u fotelji dižući se samo na WC, za stol i na spavanje, ne komunicirajući ni s vlastitom djecom, došao do zaključka da ON više ovako ne može, da će se razboljeti, pa da je najbolje da se razvedemo. HA!

Mrtva hladna odgovorila sam mu da sam se ja odavno razbolila i da to nije ništa kad se navikneš na to.Kakav je to čovjek koji si daje za pravo pobjeći od svega, da, on bježi,odlučivati o tome koliko je meni dovoljno za život? No, kako se moje shvaćanje i te kako promijenilo, odlučila sam da je jednostavno dosta zajebancije.

Odlučila sam, ne dam mu gušta.Mogu jako dobro funkcionirati i ovako, i onako ga nema po šest tjedana, a on bi još da ja s djecom iselim, nije ga briga ni gdje ni kako, jer to je njegov stan:Jest, šipak!
Rekla sam doslovce ovo: ja odavde idem samo s nogama naprijed, a razvod ću ti potpisat kad mi platiš sve optužbe za nevjeru (o, kakav je stručnjak u izmišljanju priča!), kad dobijem ono što budem tražila i na što imam pravo, s tim da ne idem na tužbu, nego na njegovu izdržljivost.E, tu sam malo pokvarena jer mu je nivo inteligencije ostao negdje daleko, ali ga zato jako dobro kompenzira nivoom zloće i pohlepe.Pogledao me pogledom poraženoga, ali ja znam da jedna dobivena bitka ne znači i dobiveni rat.
Bit ćete izvješćeni na vrijeme kako teku stvari, ali poznavajući njega, mislim da je ovo bilo rečeno i da neće baš nešto više poduzimati.Iskreno, za mene bi bilo najljepše kad bi samo uzeo kofer i nestao.
Jednom riječju nije spomenuo djecu, što nije ni čudno, jer je orjentiran isključivo na svoju guzicu.Djeca su tu da ga slušaju (?), da ga vole (?), da pospremaju od jutra do sutra svoje stvari (da, baš!) i da jedu u neograničenim količinama (ne znam zašto!).Jer inače će on njih tući (mo'š mislit!), to je jedini način da se od njih naprave ljudi, a ne ovakvi kreteni kakve sam ja od njih napravila (konac djelo krasi!).

Elem, da vas ne gnjavim, poanta 1.ne udajte se radi neplanirane trudnoće, za to ima vremena cijeli život!
Poanta 2.:naćulite uši, oči, kožu, nokte, sve senzore koje imate, a i šesto čulo, prije nego povjerujete nekom za koga vam nešto unutra kaže da to baš i nije to!
Poanta 3. odjebite kretene bez milosti!
Zaključak : sada mi je lakše.I ne da se Ines!

Velika pusa svima!!!:))

- 19:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ANA I MIA

A šta da lažem, postala sam pomalo ovisna o blogu, to mi je jasno, a naročito nakon noćašnjeg sna u kojem su se vrtile slike nekakvih djevojaka, košćatih i premršavih, da bih jutros ustanovila kako nije baš zdravo prije spavanja čitati neke postove.

Prelistavajući dnevnike neznanih ljudi naletila sam tako na par blogova čije su teme isključivo Ane i Mije. Kako ja imam sasvim suprotnih problema sa kilažom, to mi se nije odmah upalila lampica, a i ne trpam se pretjerano, ma ne uopće, raznim Storyjima, Eliteima i inim -ima, to mi je trebalo par minuta da spojim konce.I onda bum! Ne mogu vjerovat, ne kužim jel' se to netko zeza, sprda , što li, prestrašno je da bi bilo istinito. Kad provrtim postove unazad i vidim da autorica, srednjoškolka, ima ozbiljan problem.Počne pisati o raznim temama, ali nakon par rečenica sve se svede na njene želje koje vode u boleštinu, ima cura ozbiljan problem.Ne jede ništa,ako nešto pojede to brže bolje na silu povrati, pije samo vodu, po iznesenoj visini kilaža joj je već sada na rubu teške pothranjenosti, a do lipnja želi skinuti još 6,7 kila.Piše i o mami koja je očito izvor njenih problema, piše kako se svojedobno rezala - ja se ne sijećam da je to bilo aktualno prije petnaestak godina, a vidim da danas toga ima na svakom koraku - prestala je s rezanjem jer se prestrašila jednom kad je to učinila preduboko.Ma, ja to ne mogu prihvatiti! Najradije bih je uzela, tješila i čuvala dok ne progleda, ali to je, na žalost, nemoguće.

E, da je to samo ona...Njeni postovi imaju desetke komentara, ali svi do jednoga su izrazi podrške, osim mojega,naravno, na koji se uopće nije osvrnula.Dakle, i svaka od tih cura koje je bezrezervno podržavaju, k tome još i daju savjete i svoje primjere kako da što prije i što mučnije skine kilograme, imaju iste probleme, ne vjerujem baš da ni jedna od njih nema roditelje i da nitko od tih roditelja ne vidi što im se događa s djecom.

Pa si postavljam pitanja, kao i uvijek; prvo, što ih je dovelo do tako nečega, očito su uletile u nešto iz čega se neće tako lako izvući,nisu ni bedaste ni neinformirane pa da ne znaju što ih čeka. Drugo, ne mogu vjerovati da ljudi koji žive s njima olako prihvaćaju njihovo mršavljenje, povraćanje, loš izgled, povlačenje u sebe, a da ne reagiraju.

Treće i najvažnije : ako već razni profesori, učitelji i slični vrše hajku na blogere koji pišu o njima, zašto se pobogu, ne osvrnu i na ovakve stvari?Zašto ljudi koji stoje iza osnivanja ovog načina komunikacije ne upozore na neki način da to i nisu baš poučni postovi?Puno ljudi, mladih naročito, otvara svoje blogove, čita i tuđe, pa eto ti sranja.

Inače, možda se i ne bih previše zadržavala na tim tekstovima, no pažnju su mi privukla imena kojima se nazivaju anoreksija i bulimija - Ana i Mia - a tako se zovu moje kćeri, gle slučajnosti.Nadam se samo da se curama koje očito boluju od tih poremećaja neće ništa loše dogoditi, da će naći pameti i načina da si pomognu, ili netko njima blizak,a ako se, ne daj Bože što loše i dogodi, ne bih to voljela znati.

Do čitanja, pusa svima:)

- 11:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2006.

DA SE RAZUMIJEMO...

...PC je u moju kuću ušao prije nepuna 4 mjeseca.Predznanje je otprilike nula, brojem i slovima, susretala sam se s NJIM na poslu kroz sve ove godine, ali to je bio najprije samo bankarski, šalterski tupavko, a kasnije tupavko broj dva , ispisivanje računa, blentavo drndanje jednih te istih zadataka, bla-bla...Pošto mislim da me vrijeme ipak nije tako strašno pregazilo, a više volim sjedit nego hodat, eto, snalazim se, uspjela sam ispržit CD (samo ovako !!!), poskidat klincima neke igre, pa čak i Urban Jungle sa svim zakrpama, instalirat, ma divim se samoj sebi.Ali kad ga zaserem onda ga zaserem generalno, a nikad ne znam jel' to do mene ili do servera dotičnog opslužitelja.Pa tako otvaram nove blogove u prosjeku svaka dva tjedna, istoga imena sa po još jednim brojem 4 da se ljudi koje možda interesiraju moja piskaranja ne bune previše.
Zadnjih par dana i nisam bila nešto od inspiracije, ma nije da nemam vremena, nego eto, gospoda se vrzmaju po ovih par kvadrata dnevnog boravka, stalno nekom nešto treba, a baš i ne volim kad mi zvirkaju iza leđa što radim.Iako je krajnji domet dotičnog gospodina igranje pasijansa.Svejedno, u takvim smo odnosima, da nas valjda zajedno drži još jedino ista adresa.A ne, nećemo u te vode...!!

Što sam ja jutros napravila? Nakon što sam, u svom velestilu, u rekordnom roku, nabila neviđeno kila, istih sam se odlučila riješiti, na sebi svojestven način,Najprije sam danima razmišljala o tome da ih trebam skinuti, onda sam tražila po netu čarobne savjete, naslušala se proljetnih reklama o raznim kilostopima, jabučnim ostevima u svim agregatnim stanjima, metabolanima i ostalim sranjima.Čak sam kupila i famozni Tonalin, onaj sa lubenicom koja ima struk, ali po tome kako djeluje kod mene bi taj struk mogao biti još i širi.Ali ja sam fenomen.Mogu ne jesti do 2,3 sata popodne, ali ako krenem ručati, gotovo je.Amen.Sva dobra volja, vizualiziranje ciljeva, loš odraz u ogledalu i ostalo, ne mogu spriječit mehanizam utrpavanja.Naročito slatkog.Onda mi je zlo od sebe same.Poznata priča.

Pa sam jutros krenula u ubrzanu šetnju.A i na to sam se spremala danima.E, pa da živim u gradu, pa da nemam gdje, čovjek bi još imao opravdanja, ali kad netko ima lungomare ispred nosa, šumu, more i sve na dlanu, e onda je stvarno tukac. Zadala sam si rutu od kuće do mjesta i natrag, sve skupa 3, 3i pol km ravnog terena, šetnice, asfaltirane.

Ljudi moji, tamo nekako, nazad nikako!!!Ni inače ne znam sporo hodati pa brzam i ovako i onako, ali tu sam se kao zainatila, udahni ošitom, izdahni trbušnim mišićima, opusti ramena, ispravi se, a, majke ti,gore od najbešćutnijeg trenera. Za kraj, pred samom kućom, uzbrdica od kojih 50-ak metara.Mislim si, idem ubrzat, pa kud puklo da puklo.Kad sam stala, skoro pala od iznemoglosti, srce mi je lupalo, znoj se cijedio niz leđa, mišići u listovima drhtali,lice crveno, zajapureno...

- Ženo, što ti je, jel' ti dobro?!- susjeda će.
- Ma,da, malo sam se previše obukla, a danas je dosta toplo...-odgovaram.Ne bi priznalani pod koju cijenu kako mi je i što mi je. Ali pucam od ponosa unutra, i sve molim Boga da me noge i srce ne izdaju bar do portuna.

Međutim , ima tu nešto drugo.A to je današnji dan, koji je kao prvi dan proljeća koje je "otpočelo s kišom", ali priroda je svejedno bila tako lijepa sve u onom totalnom sivilu.Stabla još uvijek gola, grane kao pruženi prsti dlanova, poneka divlja voćka sramežljivo propupala i prolistala.More mirno, bonaca, površina kao ulje, tamo jedna barka a u njoj ribar kojemu zavidim na miru i ljepoti, imam osjećaj da se ništa ne miče.Stijene izranjaju iz plićaka, sve je tako prozirno, zrcalno, vidi se svaka travka, svaki kamen. A s druge strane pak more ljubičica, buseni ljubičica, ne sjećam se kad ih je toliko bilo zadnjih godina.I kukurijeka, valjda jedinog cvijeća koje je svo zelene boje.

E, al bi OKECO danas imalo materijala, toliko detalja, kadrova, baš sam se sjetila njegovih/njenih(?) visibaba i jaglaca.Ma kupio je otac moje djece digitalca, ali ga ne ispušta iz ruku već tri dana i reži čim ga netko pogleda.Pa čekam da se dijete odveseli svojoj novoj igrački i ispusti zvečku iz ruku, pa da to malo proučim a onda ću i ja valjda skužit sve te finese, proces od slike do bloga.Živi bili pa vidjeli!!:)

I baš sam nekako sretna danas.Nakon dugo vremena dogodilo se da je zapuhalo jugo, a da ja nisam luda žena, da mi je svejedno.Čak me i veseli.Ne znam zašto.Bit će da je to od hodanja.od mora, od sreće što sam živa!

P.S. MOŽE LI MI NETKO OBJASNITI SLIJEDEĆI FENOMEN???
1. idem na blog, poruka "kreiraj svoj blog"
2. odem na drugi blog gdje me cura smjestila u linkove i otvorim "izgubljeni".Dok sam pregledala treći post i vratila se natrag, prvi se već NETRAGOM IZGUBIO???
3. kako da vratim natrag izgubljenu dječicu svoju, a da nije povezano s teorijom relativiteta?

Velika pusa svim dobrim ( i onim drugim ) ljudima:)))


- 21:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se