jedna nova mama

petak, 24.03.2006.

MIĆI BODULI

E, to ti je kad ne znam stavljat slike.Ali pokušat ću biti slikovita.

Inače, vrijeme provodim u glavnom po ustaljenom redu.Pos'o, kuća, birtija...samo s drugim odredištima.Ne znam kakva sam to faca, ali ne mogu sjedit na miru duže od pola sata i slušati priče o drugima (ogovaranja?),isto tako me nikad nije baš privlačilo kafenisanje po kućama jer se od prethodne opcije razlikuje samo po mjestu događanja, princip je isti, sve su ostalo nijanse.Bože, što mi je??A nisam ništa konzumirala.

Možda netko i zna, ali za neupućene, Mići boduli (iliti Mali otočani) je dječji zbor koji već više od 10 godina kontinuirano djeluje u gradu Krku.Onda je mama44 prije 4,5 godina otkrila izvjesnu količinu glazbenog talenta i kod ostale svoje dvoje djece - velike su se već odavno pokazale u tom smislu - i odvela dječicu svoju na audiciju.I eto nas sve ove godine po dva puta tjedno na probama. koncertima, klinci pobiru nagrade, dolazimo na Janu u Zg, pa na Dan planeta zemlje, pa redovito na dječji festival u Lisinski "Djeca nose svjetove na dlanu", u srijedu imaju prednatjecanje za Državno natjecanje, a ako prođu, u travnju idemo u Varaždin, pa na Hvar, pa na festival djeteta u Šibenik...ne bih pola od ovoga vidjela da ne pičim s njima okolo.

Interesanta je postava djece.To su redom osmoškolci, djeca izvanredno talentirana, neki čak pišu tekstove i pomažu skladati glazbu, sudjeluju u stvaranju koreografije, a što je najljepše od svega, bez obzira na razliku u godinama, veliki imaju strpljenja s malima i nikad nema onog " a šta ti, klinjo!"
Ponekad sjedim ispred vrata njihove radionice, a to je prostorija od jedva dvadesetak kvadrata, pa možete mislit kako to izgleda kad se njih 30 natrpa unutra...Nedavno su radili božićnu pjesmu, nepoznatog autora iz 15.stoljeća, troglasnu, sa netipičnim akordima.Što će reći da stvarno moraju imati jako,JAKO dobar sluh da bi to izveli bez glazbene pratnje. Uzgred, sitnica, pjesma je na španjolskom. U ROKU OD MALO VIŠE OD SATA, pjevali su pjesmu troglasno, griješili su neznatno i to najviše u tekstu.Ma milina ih je slušati.I gledati.Naravno da je za to velikim dijelom zaslužna i njihova voditeljica, Karmela, sitna tridesetgodišnjakinja koja se radi svoje konstitucije lako izgubi među djecom, ali takve energije i elana da je to nevjerovatno.
E,a kad idemo na gostovanja, a, naravno, ja tamo moram biti prisutna, mada moji već polako frkću na to, nema većeg doživljaja.Ja sam danima prije toga uzbuđenija od klinaca, baš kao malo dijete, onaj osjećaj leptirića u želucu kad se sjetiš da te čeka nešto lijepo.Ja budem uvijek nekako logistika, dakle ona koja sve svoje sa sobom nosi, od igle do lokomotive, zlu ne trebalo, za ne daj Bože.Od vrećica za izbacivanje netom pojedenog sadržaja, do igala i konaca, flastera, viška klope, rezervnih čarapa i gaća, i uopće mi nije teško.Stvarno je žalosno kad znaš da će se ta bića, tako nevina i otvorena, jednom pretvoriti u odrasle ljude.A ako ih malo bolje poslušaš, svašta možeš od njih naučiti.Vrlo korisnih stvari, recimo, što je najvažnije u odgoju djece.Što je i logično,jer dobivaš informacije i poduku od najkompetentnijih, i to iz prve ruke.
Nekad bude neugodnosti, recimo kad mama sjedne u prvi red na koncertu, tik ispred izvođača, a onda napravi par pokreta koji djecu natjeraju u smijeh, ali ništa namjerno.Zato oni vole da ja idem s njima, jer ih zabavljam i spuštam se na njihov nivo, ali znaju isto tako da su sigurni sa mnom.to mi je valjda deformacija, kad moji i nisu u blizini, odazivam se na svako "mama".Jednom je jedna teta napravila frku misleć valjda da želim njeno dijete, malo mi je bio bed, ne radi nje, nego mi ne pada na pamet još djece dovodit doma.Skrenula sam.
Nema mi većeg doživljaja nego provesti cijeli dan u Lisinskom.Zamorno je do bola, ali fasciniraju me sva ona djeca, ima ih na stotine, svi ponosni na ono što su napravili, na svoj nastup, njihovo strpljenje, vjera u nešto nepokvareno.Tu i tamo roditelji naprave cirkus skandirajući protiv drugih izvođača i to tako primitivno i jedno da čovjeka bude sram što to uopće vidi, ali su organizatori to riješili na način da jednostavno svih proglašavaju pobjednicima.Stručni žiri jedino za okruglim stolom iza vrata odlučuje koja je pjesma te godine najkvalitetnija.I to je OK.Jer su veliki - bez veze.

Bilo je veselo prošle zime, dakle 2004., 14.11. kad je puhala ona famozna bura koja je porušila pola Rijeke.
A mi preko mosta u 7 ujutro.Autobus pun djece, nešto mama, šofer koji gleda i ne vjeruje.Krenuli smo iz krka, a već prije Omišlja, što nikad do tada, a ni poslije nisam doživjela, bura je gurala autobus, onako ne baš ugodno.kod aerodroma je bilo još i gore, a prije mosta se nije vidjelo ništa na moru, ali od morske prašine visoke valjda pedesetak metara.No, nas hrabre ništa ne može iznenaditi.Autobus je po mostu lelujao, bura ga je bacala k'o tetrapak od mlijeka, svaka sekunda otegla se kao čitava vječnost.Odjednom dolijeće pristojan kamen, veličine šake drito u šoferšajbu.Poklon sa Sv.Marka, otočića između dva kraja Krčkog mosta.Naravno,staklo se istog momenta rascvjetalo, napravilo sliku ruže, i sva sreća da nije puklo jer odosmo mi u nepovrat.Kad ideš autom, nije frka jer je nizak, ali gledati ono sve iz busa- e, ne bi ni neprijatelju poželjela.Kako Bog čuva djecu i pijance, tako smo i mi stigli na kopno.I nastavili dalje, jer ako smo ovo prošli, ma drugo je sve mila majka...Do Gorskog kotara.Stara cesta, naravno, nova je uvijek po buri zatvorena.Snijeg, led , vjetar, nigdje do Zagreba ni jednog jedinog vozila.Zašto?Pa i stara cesta je bila zatvorena, ali nama to nitko nije rekao.Ostatak je bio puno lakši, a veselje koje je nastalo kad smo obznanili da ostajemo u hotelu noćiti jer je cesta zatvorena, bilo je neopisivo.Centar za krizna stanja proradio je u roku odmah, pokupovalo se nešto četkica za zube, par kalodonta, nešto grickalica i maramica, podijelili smo klince po sobama i nismo naravno spavali.Ma ne samo mi nego nitko u hotelu.Pa šta, platili smo im.I onako više nećemo doći u tom sastavu, a oni mogu biti sretni da su imali goste koji su im poharačili švedski stol do zadnje mrvice.Ma klinci su genijalni!
Eto, jedva čekam Guvernerovu palaču u srijedu.Da vidim kako su to i drugi pripremili.Da vidim koliko su klinci iz drugih zborova narasli.Da okrijepim dušu.
I nemojte misliti da sam od onih koji svoje neostvarene ambicije prenose na djecu, nisam jer sam sama probala teret toga.Nekad sam završila neku muzičku, pa, eto, jako volim glazbu.A ovi moji, nek' idu dok im paše, a ja potajno želim da to bude što duže...
Ajde, dosta je bilo.Pretjerala sam, brate...Pusa svima!!!:)

P.S. E, a da znate kako nam je dobro bilo na Susku.....to je bilo....:)nut

- 10:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #