08.06.2007., petak

muke po maturalcu Moj posvojeni razred (na godinu dana) odlučio je otputovati u Prag na maturalno putovanje. O tome sam već pisala. Ne valja se ponavljati. No, nisam pisala da je moj polazak s njima doveden u ozbiljno pitanje. Naime, moje najmlađe dijete, moj kraljević, počeo je proživljavati pravu separacijsku krizu, strah od odvajanja, kakav stvarno nisam doživjela u svojih djevojčica. Od nedavno ne dopušta nikome da ga uspava, kad izlazim iz stana gorko plače, tati ne dopušta da mu se približi čim sam ja u stanu. Mislila sam da je to samo kratkotrajan problem, no to već traje tjednima. Budući da se približava ferje, moram i odlučiti hoću li putovati ili ne, i ukoliko ne, pronaći prikladnu zamjenu. Imam već jednog kolegu (kojeg i oni vide kao radoviđenu zamjenu) koji je načelno pristao zamijeniti me, no mene muči hoću li pretjerati odustanem li od puta. Jer, jednom ćemo se ipak morati razdvojiti na koji dan. Istina je da je tu sad u pitanju cijeli tjedan, i da ako krenem, nema povratka, i da će se morati snaći bez mene. I vjerujem da bi se snašli, no bojim se da bi se dijete jako uvrijedilo, a možda bi me i odbacio na duže vrijeme, a to bi stvarno bilo šteta, s obzirom na naš trenutačni odnos međusobne zaljubljenosti. Tražim mišljenje, savjete, možda primjere iz vlastite prakse. Jeste li se vi odvajali od vaših dvogodišnjaka na tjedan dana, i ako jeste kako je sve to prošlo? Što mi savjetujete - odgoditi putovanje ili otići i vjerovati da će sve biti dobro? Naime, meni se putuje, ali na prvom mi je mjestu biti dobra mama. (Znate onu staru - vuk sit, i koza cijela!!!)

- 13:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #