< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

sličice iz života, misli i osjećaji jedne mame


Osmjehneš li se djeci,
ona uzvrate osmijehom.
Osmjehneš li se velikima,
oni se pitaju:
"Zašto se ovaj smije?"

Phil Bosmans

30.05.2007., srijeda

nacionalni ispiti


J. nacionalne ispite. Cijele godine pokušavam saznati kako će tretirati nas u strukovnim školama koji hrvatski radimo po gimnazijskom programu. Ne znam gdje sam sve pitala i na koja mjesta zazvonila (telefonski), i svaki put odgovor je bio: "Kolegice, ne brinite, sve će biti u redu. Mi o svemu vodimo računa." (A između redaka: glupačo, skini mi se s one stvari.) I poveli su. Od svih tekstova koji su zajednički objema programima, oni izaberu upravo Orwelovu Životinjsku farmu, moderni alegorijski roman, političku antiutopiju, koja je tekst u stručnim školama, a u gimnazijskima se moderni roman radi na primjeru Salingerova Lovca u žitu. Koji sam usput budi rečeno radila čak pet sati. I onda mi oni ispituju kojeg je to djelo rod, i sl. gluposti. Poludjela sam. Doslovce.
Bilo je i Regoča (A mi radili Kako je Potjeh tražio istinu i sl.). Naravno da su pogrešno odgovarali.
Bojim se da ću se tresti još barem do kraja nastavne godine.

25.05.2007., petak

premazivanje zuba



Moja najstarija klinceza treba obaviti sistematski za školu. Naravno da sam nešto zeznula. Pri uvidu zrelosti u školi, zabrbljala sam se sa svojom bivšom profesoricom, današnjom ravnateljicom, te sam pogrešno shvatila da na liječnički pregled trebam ponijeti prijepis zubozdravstvenog kartona (koji mogu dobiti i bez djeteta))). Nisam ga dobila, naravno. I tako smo morali prošli petak crveniti bez potrebnih dokumenata. Sam susret s tetom doktoricom prošao je s tek nekoliko suzica (jer je nisu cijepili - čekamo dopusnicu doktorice iz Zagreba), ali pripreme za odlazak stomatologu bile su druga pjesma.

Moja princezica ima dva početna karijesa. Prvi smo je put odveli kad smo primijetili crnu točkicu. Zubarica je pokušala nešto učiniti (doista je u pitanju blaga i nježna žena), ali maca se nije dala, pa nije dala, i sve je ostalo na crnim točkicama. Sad kad sam najavila da moramo ići na zubni pregled, sva se uspaničila. Suze, zgrčeni položaj tijela, odbijanje. Već poznata i frustrirajuća priča. Da bi dobila na važnosti na pregled sam povela i mlađu kllincezu koja ima sve zdrave zube. I da ne duljim - dobili smo ceduljicu, zubiće popravljali nismo - tek premazivanje. Kaže doktorica: "Ništa ne jesti sljedećih pola sata." Da skratim tih pola sata - idemo do dućana s cipelama da tamo malo razgledamo. Krampusice nađu bombone - i skrivečki ih pojedu. Pas, mačka, lisica....

Tako je to bilo na premazivanju zuba.

22.05.2007., utorak

prijatelji


Vjerujem da nema čovjeka kojemu ne trebaju prijatelji, koji ih nema i koji se ne trudi njegovati svoja prijateljstva. Prijateljstvo je zlatni vrč, dragocijen no lako ga je razbiti. Danas razmišljam o tome koliko sam ja vrčeva razbila, koliko je tu moje krivnje. Sigurno je ima. Kad sam tužna dok razmišljam o ljudima s kojima sam nekad prijateljevala, a danas su mi stranci. Jedva da se pozdravimo na ulici i razmijenimo nekoliko uljudnih riječi. A voljela bih da mi i danas budu prijatelji.

Izgleda da nisam dobra prijateljica. Nisam dovoljno zalijevala i plijevila svoje gredice, stavljala gnojivo, na vrijeme ubirala plodove. Pa su sagnjili ili nisu ni dozreli. Dvije su takve osobe zbog kojih i danas žalim. Rado bih im napisala pismo, i u njemu objasnila sve što me muči. Pisala bih im pismo, ali teško da bih ga odaslala. Da, toliko je moja taština. Priznajem da je pogreške najteže priznati. A posebno kad niti nisi svjestan gdje si pogriješio.

No, reći ću ovdje - oprostite mi moji prijatelji što vas nisam cijenila.

21.05.2007., ponedjeljak

kad te male ruke grle


Najljepši osjećaj koji sam ikad doživjela je kad su me zagrlile ručice moje djece - te male, tople, oble, mirisave, nježne, meke, blage i predane ručice sa tako blagim i čvrstim dodirom. Pa kad me počnu gladiti, nježno i polako, tonući u san. A ja se svijem uz njih u gnijezdo i grlim ih i mirišem i beskonačnom uživam u osjećaju blizine i potpunog povjerenja....

Bilo je tako i sinoć uz mog sinčića koji me u sitne noćne sate (dok sam još po kući radila) dozivao nježnim glasićem: Mamice, mamice...

15.05.2007., utorak

žena sa stilom


Koliko sam vam ja žena sa stilom dokazuje današnji slučajni dijalog s kolegicom s posla (koja, uzgred budi rečeno, jako drži do stila): "Joj, kak si se ti danas uredila, pa nisam te prepoznala na hodniku." Ja u smijehu dodajem: "Čuj, i meni se zna dogoditi." I prisjetim se anegdote s čistačicom. Kad sam se jesenas vratila s porodiljnog, dotjerala sam se nekom, ne znam više kojom prilikom (ili neprilikom). Kako sam prilazila zgradi, vidjeh da me čistačica dosta sumnjičavo gleda. Ja je uljudno pozdravim, a ona će onda: "Profesorice, nisam vas prepoznala, već sam mislila i gledala: koja je to novozaposlena žena." A ja se rascvjetam: "Znači nisam se postarala i poružnila!"

Kad sam već kod godina i izgleda, pada mi na pamet još jedna zgoda. Nedavno je u zbornicu neke materijale za predstavu donijela žena iz kazališne propagande. Jedna je kolegica upozorava da je tu profesorica hrvatskoga. Sad da ne duljim, na kraju razgovora, žena iz propagande zaključuje toj kolegici, koja joj je usto i znanica: "Ja sam sve objasnila gospodični!!!" Nisam uspjela sustegnuti smješak i vedri komentar: "Baš vam hvala na komplimentu!" Žena me odmjerila, vidjela sam da joj baš i nije jasno što je krivo rekla, pa se snašla: Profesorici.

Neki mi dan kolegica koja kod nas odrađuje dio norme, vrlo službeno odzdravila na hodniku. Kasnije se ispričavala - "Mislila sam da si učenica."(To je onda kad sam u svakodnevnom - traperasto-keperastom izdanju + majičice u svim nijansama). I onda jednom odjenem suknju na moderne falde (bijelu), majičicu boje starog zlata, smeđe čokoladni (tanki pleteni) remen i sandalice (naravno isprepletenih remenčića) s pripadajućom torbom , bijelo-smeđe-bež prugasti kaputić i svježe opranu kosu (naravno, zlaćane boje) i namaljam oči i trepavice, sjajilo na usne - o eto - žena sa stilom.

Ponekad. A vi drage moje? Kako se vi i kod koga stilirate?

PS
Meni najdraži, najobjektivniji i najbolji stilist i modni kritičar je naravno Najdraži - koji mi uvijek sve saspe u lice (a čovjek stvarno ima oko sokolovo za najmanji modni propust), pa sam zbog njega ispraznila polovicu ormara i nadarila Karitas i CRveni Križ skupa, a pričicu o crvenom kaputu i malom hodajućem patuljku, ispričat ću vam jednom kad se za to nađe dovoljno vremena i inspiracije.

13.05.2007., nedjelja

Mama na kub


Neki dan došla je moja mlađa klinceza iz vrtića. Kaže ovako: dođi mama da ti dam pusu, da ti nešto šapnem. Ja prislonim glavu, a ona me cmokne: Sretan ti Majčin dan. Bila sam doista raznježena. Bilo je to nešto toliko neočekivano, spontano i veselo, da me nosilo čitav dan. A mala ne odustaje: ponavlja svakodnevno, a je se i dalje topim kao sladoled od vanilije. Zapravo, nikad nisam dovoljno iznenađena svojim majčinstvom.

Ma koliko je ono zahtjevno - emocionalno, duhovno i tjelesno, to je doista nešto najljepše i najproduktivnije što mi se dogodilo. I čini mi se da ništa što radim za svoje klince nije izgubljeno - negdje nenadano izroni na površinu i iznenadi me:kao ova spontanost moje E.

11.05.2007., petak

izlet u zagreb

Dugo me nije bilo među vama, drage moje blogerske prijateljice, i hvala vam na riječima podrške i zabrinutosti kojom ste popratile moju šutnju. No, nije riječ o depresiji (doista), već jednostavnom nedostatku vremena, a i nekim problemima s internetskom vezom u zadnje vrijeme (nešto ne radi na fiksnom računalu, već samo na ovom prijenosnom, a to je često kod najdražeg, tako da zapravo i nisam on-line, kako bi rekli profi internauti:))))

Kod nas su se neke stvari ipak sredile - E. je skinula gips prošli petak, sve je uredno sraslo, nije se previše žalila, i danas već hopše po vrtiću kao nova. Da, i dalje ide u svoj stari vrtić - tako će ostati do kraja ove školske godine. Jutro je pametnije od večeri, a ja mislim da ću do jeseni imati vremena o svemu dobro razmisliti, raspitati se o mogućnostima koje mi se nude u blizini. A i tete će sad sigurno biti pažljivije s mojom princezicom. U to sam uvjerena. Ona je presretna što je ponovno među svojim vršnjacima, prijateljicama, a ne samo s mamom, tatom, braćom i bakom - već je pomalo postala nihilistična. Na konačnu kontrolu idemo u ponedjeljak, ali vjerujem da će sve biti u redu, jer se nije žalila na bolove u ruci, a normalo je aktivna.

Što se Najdražeg tiče , tu sam prihvatila devizu: što ne možeš promijeniti, prihvati. Znam da se i sam dovoljno ždere i preznojava - pa ako će trebati promijeniti i posao - bože moj, ima ih dovoljno za informatičare. Zar ne? Jedino nećemo više biti tako mnogo skupa, i tako ležerno organizirati naš obiteljski život. No, za utjehu danas me vodio sa sobom u Zagreb. On poslovno, a ja zbog užitka.

Drage moje, ne mogu vam opisati kako sam se ugodno osjećala znajući da imam tri sata samo za sebe - i to u Zagrebu! Večer prije, na telki sam načula da se odvija Zagrebački sajam knjiga. Odmah mi je to pobudilo znatiželju. Krenula sam u knjižarski "krusaide". Iz garaže u importaneu, polako smo po doista ljetnim temperaturama, prošetali ugodno hladovinastvom Gajevom do odredišta moga Najdražega, a onda sam krenula vlastitim putevima do Zrinjevca, pa malo U Naf-naf (nisam ništa trošila - sve sam sačuvala za knjige!), nakon napasanja očiju, krenulo je pojenje duše - u Profilovom megastoru gužvica baš po mom ukusu - vrzmaju se novinari, pisci, urednici (vidjeh Jergovića, Popovića, urednike Frakture - moje studenstske kolege - odslušah jednu promociju - kupih pet knjiga - Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika u izdanju Matice Hrvatske za 12 kuna !!!!, nešto stručne i metodičke literature, dva romana za dušu - i onda van na sunce, zrak, u šetnju....

Baš sam uživala. Svratila sam još malo do Benetona i Sisleya, ali zasitila sam se gledanja uglavnom istih krpica - pa sam krenula u susret dragom mužiću koji je eto završio poslić, te smo sjeli u duboki hlad Arheološkog muzeja, a prelijepu i mirnu terasu - popiti kavu za - 27 kuna. Da dobro ste pročitale - dvije kave 27 kuna. Smrzi smo se. Ne od hladovine, od cijene.

Doma nas je dočela uobičajena gužva. Draga svekrvica skuhala je ručak, ljubim svoju svekrivu (jer bez nje bih stvarno propala), no to je tema za neko novo razglabanje, tu među vama, drage moje prijateljice. Želim vam puno poljubaca, sunca i vedrine duha.

Vaša Majčica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se