< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

sličice iz života, misli i osjećaji jedne mame


Osmjehneš li se djeci,
ona uzvrate osmijehom.
Osmjehneš li se velikima,
oni se pitaju:
"Zašto se ovaj smije?"

Phil Bosmans

26.04.2007., četvrtak

udarci sudbine


I kad misliš da ne može biti gore, osvjedočiš se da može.

život je igra


Čitam reklamu što se vrti na naslovnici - i eto ideje za post. Što je život i čemu živjeti, pitanje je staro kao i čovjek, a različite religije i filozofski pokreti pokušali su dati odgovor na taj složeni problem.
Jedan od ljepših citata koje sam ponijela u život je onaj Mačice iz Groda (Ivana Gundulića iz Dubovnika - za neznalice): "Ma što je život ljucki, neg smućeno jedno more", i "Vječna na svijetu samo mijena jest". I veliki Calderon dela Barca, španjolski barokni dramatičar iz Zlatnoga razdoblja te prezanimljive svjetske književnosti, napisao je orginalno djelce: Život je san, u kojoj se propitkuje pitanje istine i snova, stvarnosti i mašte, podastrijetih istina i one koje ćemo oblikovati na temelju vlastitih iskustava i predrasuda - ništa nije zapravo kao što nam se čini, samo uvjerenje čini određene stavove vjerodostojnijima.

Život je igra. Ali kakva igra - vedra, bezbrižna i spokojna dječja igra ili pak hazarderstvo, poker i kockanje? Uglavnom, život treba odigrati fer, i pridržavati se, barem donekle, nekih pravila. A onda igra postaje ozbiljna, a time i teška. Jer zašto moraš nešto igrati, poštovati pravila i biti dobar, kad to nisi odabrao? Dobro je to sročio Sartre u svojoj Mučnini. "Čovjek je osuđen na slobodu. U kojoj mora poštovati pravila. Danas u dućanu prisluškujem razgovor dvije starije gosopođe. Jedna se žali drugoj, dok druga ne kaže - Mogla bih vas sa svojom osamdeset i jednom poslati po šibice. U ratu sam izgubila dva sina, preživjela sam dva infarkta i evo - još sam ovdje. Što me drži na ovom svijetu - suze, samo suze.

16.04.2007., ponedjeljak

sigurnost djece i novi predškolski kurikulum


Za nas je petak trinaesti doista bio petak trinaesti. Moja E. u vrtiću je slomila ruku. U šaci. Čeka nas tri tjedna gipsa i tko zna koliko vremena fizikalne terapije. Ljuta sam kao ris. Zato današnji post posvećujem Dječjem vrtiću Varaždin i njihovim novotarijama potaknutim idejama jedne predavačice na Učiteljskoj akademiji u Čakovcu koja eksperimentirajući na našoj djeci priprema svoju doktorsku dizertaciju i razglaba kako bi trebao izgledati novi predškolski kurikulum - organizacija koja uči. Naravno da je za svoje istraživanje trebala dobiti i odobrenje ravnateljice dječjeg vrtića Varaždin te, valjda, vlasnika dječjeg vrtića varaždinskog Gradskog poglavarstva. Zato ih sve smatram podjednako odgovornim za stvari koje se događaju u našem dječjem vrtiću, a najmanje su za sve gluposti odgovorne tete koje jadne u cijeloj priči najviše pate - jer su na meti primjedaba nas roditelja.

Kao što znate, živim preko puta jednog od vrtića objedinjenih u radnu organizaciju Dječji vrtić VAraždin. Najstarija je to varaždinska organizacija koja se bavi predškolskim odgojem - slavi ove godine šezdeseti rođendan. Čovjek bi mogao pomisliti da će nakon šezdeset godina bavljenja pedagoškim radom doista i ustanova odisati mudrošću i uvjerenjem da se sve radi na dobrobit djece. Velika većina njihovih postupaka, te nastojanja teta i ide u tom smjeru, no teorija je jedno - a praksa nešto sasvim drugo. Naime, lijepo je što naši predškolski teoretičari prate svjetsku literaturu i trendove, slušaju o integiranom odgoju, projektnoj i timskoj nastavi, no stvarnost je takva da je naš vrtić pretpran djecom - u skupinama koje pohađaju moja djeca ima 26 i 24 djece (a pedagoški je standard, mislim, daleko ispod toga).Tete često ne mogu niti izbrojiti djecu jednim pogledom, a kamoli ih nadzirati. A kad im se dopusti da još slobodno švrljaju vrtićom, nastaje prava anarhija.

Ono što teoretičari nazivaju slobodnim i integriranim odgojem (to znači da se miješaju djeca različih uzrasta te da nema zaključanih vrata prostorija), u praksi izgleda tako da tete nemaju pojma gdje su im djeca - meni se više puta dogodilo da su tete moju A. po pola sata tražile po vrtiću, sigurnost je posve narušena. A mislim da je sigurnost djece u predškolskim ustanovama ipak nešto što je na prvom mjestu. Učenje prepustimo školskim obrazovnim sustavima. Naučite vi našu djecu da skidaju i stavljaju papučice na pravo mjesto, redovito peru zube (naime tete su na zadnjem roditeljskom sastanku pitale da li mi tražimo da djeca peru zube u vrtiću - jer kao velika je gužva, ne mogu ih kontrolirati, pa one predlažu da se to više ne radi!))), a da ne kažem da se o stvarima kao što su vezanje vezica, papučice i dr. više u vrtiću uopće ne priča. Naravno, da djeca trebaju učiti i biti odgajana i kod kuće (najviše i temeljno, ali što je onda vrtić - čuvaonica u kojoj djeca nesmetano lijeću s mjesta na mjesto).

Ništa u vrtiću više nije obavezno. Moja A. dugo iz vrtića nije donijela niti jednu pjesmicu, niti jednu brojalicu, ništa, ništa. Pa sam ja pitala tete da li se to u vrtiću više ne uči. Ona mi je odgovorila da mogu učiti ona djeca koje zanima, više se ništa ne radi skupno. Pa onda djeca ne nauče niti jednu pjesmicu u vrtiću. Nakon moje primjedbe, zanimljivo je to, odjednom je dijete naučilo pet šest pjesmica!

Ne mislim ja da su moja djeca sveci. Živahne su i često neposlušne. No, da je A. s četiri godine ispuzala sa svojom prijateljicom kroz rupu na vrtićkoj ogradi, i otišla preko ceste na obližnje igralište, i da ju je tamo našao moj tata - i da su tete to skužile nakon pola sata - da vam ne pričam kako smo se razjadili, zabrinuli i razljutili. Pa mogla je poginuti na cesti. Imala je četiri godine!
Ograda je unatoč našoj primjedbi i direktom obraćanju ravnateljici još mjesec dana bila nepopravljena!

Onda su uredili dječje dvorište donacijama roditelja. Postavili su šareno obojani veliki kolut za žicu za elektične kablove. Zgodno, ali strašno opasno. Uz ogradu tako da djeca mogu fino preskakati van, a i sklizati se dolje - da se naskale. Ipak to nije atestom potvrđena didaktička igračka - kakva bi se trebala nalaziti na dvorištu dječjeg igrališta. Sve je to dokaz vrtićke besparice.

Onda su ove godine instalirali neki prastari željezni vlakić, spravicu svojim dizajnom i idejom, nastalu možda polovicom prošloga stoljeća, kad je i osnovan naš vrtić, s čijeg je dimnjaka, na petak trinaesti, pala i moja E. Teta tvrdi da je nije niti vidjela da se tamo popela (sic, toliko o pažnji o sigurnosti djece), a bila je udaljena od nje dva koraka. Kažem ja - dva koraka predaleko. Dijete od četiri godine popelo se na visinu od dva metra(!!!!), i otuda ljosnulo!. Srećom uspjela se malo dohvatiti neke prečke, pa nije pala naglavačke (i ostala doživotni invalid), već na lijevu ruku koja je zbog siline doskoka pukla u zglobu. Teta je rukicu zamotala u oblog i fino čekala da dođemo po nju u vrtić. Nisu nas niti zvali da prije dođemo po nju i odvedemo je liječniku! Jer je mogla micati prstima! Ja vjerujem da teta nije vidjela E. na vrhu dimnjaka jer se po tom vlakiću penje i po trideset djece odjedom. Ne znam kako ih uspjevaju pratiti! A često pored njih nije niti jedna teta - vidim ja to kroz svoj prozor. Posljedica je to novotarija novog predškolskog kurikuluma - djeca svugdje i djeca mogu sve! Pa tako i razbijati ruke, glave i trčati na ceste, mogu ih odvoditi iz vrtića neznanci (pa moju su djecu znali doći teta ili ujo - nitko ih nije pitao tko su, zašto odvode djecu - na nisu niti vidjeli da su djeca otišla). Kad je vrijeme da djeca odu iz vrtića često su vrata otvorena -
a odmah do njih je parkiralište i cesta. Još imaju i sreće što imaju tako dobru djecu. Dok neko dijete na pogine ili se stvarno ne unesreći - nitko neće slušati nezadovoljne roditelje koji ipak na prvo mjesto stavljaju sigurnost svoje djece - a tek na druga i treća i sva daljnja eksperimentiranja i nove ideje - koje su poželjne i dobrodošle - ali samo onda kad su za to stvoreni temeljni preduvijeti - dovoljan broj TETA, siguran okoliš, atestirane igračke i sprave, didaktički materijali, a ne da nas tete svako malo žicaju da donesemo što nam ne treba. Pa čak i vodu i vlažne maramice, obične maramice i sl.

Toliko od vaše gnjevne majčice.

13.04.2007., petak

danas je dan za slaviti život



Neki dan srela sam poznanicu, umirovljenu kolegicu, i rasprele priču kako je tko - a ono njezina kći oboljela od nekog nevjerojatno rijetkog dobroćudnog tumora pluća. Morali su joj odstraniti jedno plućno krilo. Svi su snovi mlade žene pali u vodu. Od svjetske putnice (stjuardesa je bila po zanimanju), skoro je završila u mirovini. Sad svi strepe da se tumor ponovno ne pojavi. Prolazi svakakve krize. Bilo mi je teško, ne možeš pomoći. A možeš kojom krivom riječi odmoći. Ljudi se rađaju, obolijevaju, umiru. Na to nikad nismo spremni.

Zato treba slaviti život. Svaki dan je dobar za takvo slavlje. Ne treba čekati blagdane, bojati se smrti, jer i tako dođe, već uživati u svakom danom trenu. Jer, tko zna što će biti sutra. Evo, kako je naš negdašnji premijer obolio prije koji mjesec, a danas ga već i nema.

Zato me veseli kada čujem da će na svijet doći koja nova duša. Prijateljica koja već osam godina pokušava doći do djeteta, treba roditi u svibnju. Veseli se zbog nje. Brojim dane i nadamo se da će sve biti u redu (nakon pobačaja i prijevremenog poroda - beba je umrla). I druga poznanica nakon deset godina braka ponosno nosi zadebljani trbuh. A još jedna kod kuće marljivo čuva prvu trudnoću - u trideset i šestoj. Radujem se zbog ovih novih života. Jer što je čovjek ako za sobom ne ostavi genetski trag. U jednom filmu, ne sjećam mu se imena, izrečena je krasna rečenica (o onim crncima koji su završili u Americi kao roblje - mislim da je Amnistad ili nešto slično): " U ovom trenutku sam sve što su moji predci učinili za mene, ja sam jedino što je od njih ostalo. Ne smijem ih razočarati." (nešto tako). Upravo je to spoznaja koju rijetko dovodimo na površinu svijesti u ovom svijetu prepunom ludila i jurnjave za novcem i materijalnim bogatstvima, osobnom promidžbom. A život tako brzo dođe do svoga svršetka.

Svidjela mi se kolumna Zorana Ferića u Nacionalu, kaže, potkanut vijesticom s Raba da je klinac dijelio eure, šakom i kapom, kako bismo češće trebali učiti od djece, pa čak kad i čine gluposti. Spoznaja koju je s nama podijelio, mogla biti i moja: previše smo zaokupljeni sobom, novcem i sličnim glupostima, da bismo doista živjeli život.

Zato uskliknite sa mnom: Danas ću slaviti život. Živjet ću.

05.04.2007., četvrtak

ptice



Jesam li vam već rekla da su se moje lastavice vratile? Ne, nisam. Ali, njihov vedri cvrkut već nas treću godinu zaredom budi iz zimskog ništavila i najavljuje da je proljeće doista tu. Nastava je završila, pa smo jutros bembolo i ja neopterećeno jurišali gradskim ulicama. Nebo nad nama i zemlja pod nama - to su granice našoj slobodi. Disali smo zrak punim plućima, uživali u zubatu suncu. Mirisali zumbule i đurđice, kupovali mladi luk i blitvu. Smišljali kombinacije za francusku salatu. Razgledali cipele i cipelice. Baš nam je bilo divno jutro.

Bembolo spava. Mama bloga. Ručak se polako kuha. Dan je savršen. No, skoro savršen. Poslije podne bit će dinamičnije kad kraljevne stignu iz vrtića. S obojanim pisnicama i pripremljenim čestitkama. Jutros sam na njih vikala. Bio je urnebes. Tata je na putu. Njih troje svi bi doručkovali u isti trenutak. A ja neispavana. Baš žalim svoje grube riječi i iskrivljeno lice. Morat ću se iskupiti poljupcima i --- kolačićima, makar je Veliki četvrtak. Onda ćemo na kavu kod djeda i bake, kat niže. Baš je ponekad praktično živjeti u istoj zgradi s roditeljima. Ma, zapravo, uvijek.

I zašto sam ja onda tako često tužna i nezadovoljna?