MALOUMNI SOJ

ponedjeljak, 23.06.2008.

,
U prizemlju zgrade u kojoj živim , nalazi se mala pekarnica. Ponekad , kad ne mogu zaspati, izlazim na balkon i prisluškujem razgovore trojice pekara koji imaju običaj pušiti između dvije ture kifli. Jedan od njih, ne znam mu imena, ima dubok glas i često se smije za razliku od ove druge dvojice koji su nešto tiši . Njegov smijeh je neobično krut i isprekidan muklim kašljem, kao da ulaže golem napor u neprekidno cerekanje.
Nikad im nisam vidio lica stoga ih zamišljam kao tri krušne peći iz čijih se utroba valjaju maleni kruščići. Ovog najglasnijeg zamišljam kao najveću peć u kojoj kulja jaka vatra zbog koje su peciva progorena i tvrda. To je zasigurno zbog dubokog alta i tih čestih provala smijeha.
Njegova majka već sedamnaest mjeseci nije ustala iz kreveta jer boluje od gihta. Njeguju je njegova žena i kći. Kći se nikad nije udala zbog gojaznosti od koje pati od ranog djetinjstva.
Jedan od ove dvojice, mršavijih peći sa manjom vatrom, zainteresiran je za debelu kćerku no nikako da se odvaži posjetiti je. Debela peć nagovara manju pećicu i daje joj upute kako da pristupi kćerki. Tad mršava pećica zamišljeno puši i vjerojatno već po stoti put donosi odluku kako će baš sutra doći u posjetu. Sutradan će debela peć ukoriti mršavu što je njegova žena ispekla pitu a on nije došao, a mršava će peć pušiti i jednostavno odgovoriti kako će doći idući tjedan. Čitavih sedam dana, do idućeg ne/ dolaska , pekari će kalkulirati i smišljati idući posjet. Treća peć često odolazi u pekarnicu provjeravati nisu li peciva pečena i broji sate do jutra kada će se rastati od kolega pekara i poći se izjadati ženi kako mu je život s njima dvojicom nepodnošljiv.

Treća pećica je kockar. Nekada je imao vlastitu pekaru i živio kao car. Nije mijesio bule kruha niti dizao kvasac a o kruhu ništa nije znao osim da je devet gajbi kruha dovoljno za ulaz u poker. Jednom prilikom , kartao je čitavih sedam dana i do nedjelje je ostao bez sveg imetka. Debela, zahuktala peć nerijetko prepričava taj događaj budućoj peći-zetu tihim glasom dok ovaj provjerava peciva.
Tad obje peći zamuknu i puše tako u tišini a debela peć najčešće pljune kroz zube i duboko uzdahne.
Nekako mi se čini da tužna sudbina peći -kockara uopće ne zanima najmlađu peć i da vjeruje kako je kockar jedini krivac što se doveo u ovako nezavidan položaj. Njemu se to dakako ne može dogoditi. On ima potpunu kontrolu nad svojim životom no treba ga samo sustići. To je lako, vjeruje najmlađa peć, jer taj život je samo tren ispred njega. Mala razdaljina koju će jednom izjednačiti i tad će sve krenuti nabolje.
Siromah, još ne razumije da će zauvijek klipsati za životom a za kojih desetak godina, shrvan umorom od neprestane jurnjave, uvidjeti će da je takva trka potpuno besmislena . Dotad će ispeći peciva kojim broja neće znati no još uvijek će se nadati.
Razmišljao sam, ako naposljetku i oženi kćerku debele peći, kakav život će imati?
Prvo vrijeme utapat će se u debelim butinama žene noseći joj punjene kroasane i pogaćice . Na krevetu posutom mrvicama, u rana jutra, maštat će o budućnosti koja je pred njima. Ona će voljeti njegov mliječni miris i brašnjavo čelo dok će drijemati u njenom tustom krilu.
Zibat će ga umornog i pjevušiti mu dječje pjesmice očekujući trudnoću koja će vrlo moguće uskoro zadesiti ovaj par.
Do trenutka u kom će oboje shvatiti da je život tek glupa situacija u koju smo dovedeni nenamjerno i slučajno umijesit će više kifla no što je minuta proteklo.

Pušeći tako nad glavama trojicom pekara, na trenutak mi se učinilo da sam sretniji no što su oni.
Možda mi je jednostavno dano da razumijem tu besmislenost postojanja i uzaludnost trke.

- 22:18 - Komentari (68) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.06.2008.

S Ksenijom se viđam zadnje tri godine. Prije nje, viđao sam se sa Tamarom a prije Tamare gorko sam patio jer nikada nisam imao ženu i mislio sam , kad se domognem konačno ženskog tijela , konačno ću osjetiti bliskost s nekim bićem. Zapravo uopće ne vjerujem da će se to ikada desiti jer osim stidljivih egizbicija u krevetu, s tim ženama nemam ništa zajedničko, kao ni s ostatkom svijeta, uostalom.
U vezi s Tamarom osjećao sam se kao maleni đak koji secira žabu i sa neobičnim zanimanjem za nepoznato i prisutnim gađenjem promatra rasporenu trbušnu šupljinu životinjice. No, Tamara se umnažala strahovitom brzinom i uskoro sam imao osjećaj da ću nestati u mnoštvu Tamara koje su me opkolile. Svaka Tamarina rečenica umnažala se i poprimala lik Tamare. Čak i donje rublje koje mi je oprala i donijela čisto i ispeglano, bilo je satkano od tisuće Tamara koje bi me stezale i od kojih sam dobio nepodnošljiv svrab. Tisuće Tamara nanosile su mi tjelesnu bol i trošile kisik i često bi se u nekom čudnom stanju , na pragu nesvjestice , jedva domogao prozora . Napunio bih pluća zrakom i prestao disati sve dok Tamara i njenih tisuću kopija ne bi otišle kući. Nekako, ni sam ne znam kako, Tamara je počela iščezavati iz mog života a jednog dana i potpuno nestala. Zadnjih nekoliko njenih replikanata riješio sam se tako da sam temeljito iskuhao rublje i bacio njene papuče u smeće.


S Ksenijom je stvar drugačija . Ksenija nema sposobnost ispuniti prostor u kom živim. Ona je gotovo neprimjetna, toliko transparentna da ponekad potpuno zaboravim na njenu prisutnost.
Ona je poput šare na tepihu koju ne zamjećuješ ali s ostalim šarama čini neku smislenu kompoziciju no sama za sebe ona je tek nebitna potka koju možemo iščupati no tepih se zbog nje same neće raspasti.
Toliko nenametljiva da istresa perut s jastuka na kojem je noćila .

Jednom sam promatrao Ksenijina stopala koja su izvirivala ispod prekratkog pokrivača . Na palcu zalijepljen flaster i mrve crvenog laka. Potpuno strano stopalo koje kao nikada prije nisam vidio. Razmišljao sam koliko bih još puta morao držati njeno stopalo u ruci i koliko bi još puta morala okrznuti se njime o moje tijelo da bi prepoznao njeno stopalo kao nešto poznato, srodno. Tko zna kamo hoda to stopalo i kakve je pute već prevalilo, čemu se čudi, što ga plaši u čem uživa. Kako je izgledalo u majčinoj utrobi i onda kada je po prvi puta osjetilo tvrdo tlo. Trne li od hladnoće koja probija iz asfalta u čizmici od umjetne kože dok čeka gradski prijevoz i jeli mu sad udobno ovako opuštenom i zagrijanom. Ništa ne znam o tom stopalu koje korača mojim stanom i na kom ostaju sitne ljuskice moje kože. Nije li takvo prepoznavanje strano i drugim ljudima ili jednostavno ne razmišljaju o tome kao nečem važnom. Ja nikako ne mogu zanemariti činjenicu da ni nakon tri godine to stopalo ne prepoznajem kao dio tijela kojemu pripadam.

Stopalo se trznulo i zavuklo pod pokrivač kao da je naslutilo o čem razmišljam i kao da se prestrašilo hoće li moje misli biti okidač koji će pokrenuti proces njegovog nestajanja iz mojeg života. Na vrijeme povučeno stopalo pokolebalo je moju odluku. Kao da se igralo mnome puštajući me da se dovedem pred gotovo konačnu odluku a onda onaj zadnji tren, presudan moment koji traje toliko kratko da ga se kasnije ne možemo ni prisjetiti, mijenja položaj i nestaje pod pokrivačem ostavljajući me pred nedovršenom odlukom. Podmukao trik kojemu ću jednom doskočiti.



..........................................................................

Promatrao sam Kseniju kako se saginje pod krevet tražeći četku za kosu koju sam skrivao ispod pokrivača.
Zavirivala je i po nekoliko puta u ladicu noćnog ormarića kao da se mora iznova uvjeriti kako nije tamo. Produžila je u kuhinju sva zajapurena od saginjanja i nemoćno slijegala ramenima okrećući se uokolo. Pod pokrivačem sam izvlačio zapletene otpale vlasi i namatao ih oko prstiju.
U jednom momentu okrenula se prema meni, kao da je znala da je držim sakrivenu i nekako pomirena cvoknula usnama, dohvatila vestu i mahnula mi prije no što je izašla.


Izvukao sam vlasi iz četke i promatrao malene bobice korijena.

Nakon noći provedene s Ksenijom u kojoj sam kušao sve njene sokove, mirisao njeno tjeme, i osjećao glatkoću kože pod pupoljicima jezika, ovaj korijen je djelovao toliko odurno i potakao silovitu vrtnju u mom želucu.
Mučio sam se još neko vrijeme a onda otišao do Wc školjke i zajedno sa ostacima sinoćnje večere izbacio Kseniju kroz usta.
Godila mi je gorčina u ustima da zaboravim na njen okus.


- 16:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.06.2008.



Trgovački centar u koji zalazim nalazi se nedaleko od mog stana. To je dakako velika prednost jer da nije njegove goleme reklame koju jednostavno ne mogu a ne vidjeti kroz prozor svaki puta kad iz sobice prolazim u kupaonicu, moguće je da bih jednostavno okopnio od gladi i pretvorio se u nešto skvrčeno i smežurano, nalik na suhu mahunu. Puno puta dosad palo mi je na pamet kako je ta reklama zapravo milost Božja i kako me pogled na nju koji je nemoguće izbjeći ,održava na životu. Neonski podsjetnik na pune hladnjače mesa i deseci sireva kojima nagonski, potonut u duboko gladovanje, ne mogu odoljeti.
Izmožden i na kraju snaga, klecavim koljenima i ustima prepunim silne, tovarim sve što mi prvo padne pod ruku.
S punom košarom i snažnom željom za novi početak čim se pošteno najedem, gušim se u vlastitoj slini i stojim u redu na blagajni oko pola sata jedva se susprežući da ne pokidam omot s kobasice od divljači dok spora blagajnica mijenja traku na kasi, traži sitniš ili u najboljem slučaju, razgovara sa stalnom mušterijom.

Slina mi već navire na kutove čvrsto stisnutih kutova usana poput sapunice, dok sporim kretnjama vraća ostatak dobro ugojenoj domaćici čija me stopala koja se izlijevaju iz tijesnih cipela podsjećaju na prokletu kobasicu u mojoj košarici.
Zamišljam joj okus kako bih prestao misliti na glad koja zavija u mom tijelu.

Napokon, s punom vrećicom izlazim iz trgovine. Na samom izlazu, spajam se s vlastitom sjenom koja je nikla pod mojim nogama zbog sunčanog dana. I ona u rukama nosi vrećicu prepunu hrane. Pramen kose leluja nam na laganom jutarnjem povjetarcu , krećemo se u istom smjeru, identično bezbojni i spojenih stopala koračamo k istom cilju. Ostavit ću je tek na kratko vrijeme na ulazu u tamni haustor zgrade.
Lomiti će se dok se uspinjem stepenicama prema stanu , kao teškom mukom ostaje pričvršćena za moje pete i razvlačiti se po prljavim zidovima hodnika s velikim rastojanjem između naših trupova no čvrstim i sigurnim spojem pri dnu.
Nekad sam želio nabaviti psa, papigu ili nešto što bi se povremeno kretalo stanom i kome bi se ponekad mogao obratiti , tek da čujem svoju boju glasa u prijateljskom obraćanju no već pri samoj nabavci ljubimca, shvatio sam da je ta vrsta brige prezahtjevna za nekog poput mene.
Za jednog sunčanog jutra dok sam sjedio za stolom i čekao podne- jer podne je siguran znak da sam prevalio već pola dana – odjednom sam shvatio da nisam sam kao što mi se čini. bila je tu pod mojim trupom, razvijena poput gipkog tijesta preko cijelog stola, nijema ali potpuno prisutna i piljila u mene čekajući podne kao i ja.
Nije mi jasno kako sam mogao provesti tolike godine napola svjestan njena postojanja. Kolika sam sunčana jutra prohodao potpuno nesvjestan naše simbioze.
Nadoknađivao sam joj izgubljeno vrijeme u narednim mjesecima, ne zadržavajući se previše u mračnim prostorima. Ili, kad bih zašao u haustor , kojim moram proći da bih ušao u stan, nježno sam je tješio poput oca koji tješi dijete s upalom grla : uskoro će proći.
Noću kad bih lijegao, ostavljao sam upaljenu malu stolnu lampu kako bi me mogla pratiti i u nervoznom premještanju perina.
Ne mogu sa sigurnošću reći tko me zapravo držao na životu : neonski reklamni zrak trgovačkog centra ili pak sjena kojoj sam dugovao godine zanemarivanja i sada mi se činilo nekako okrutnim i sebičnim oduzeti joj život

- 22:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se