Laprdanja

subota, 30.10.2004.

Oči k sebi

Dosta vremena provedem u prijevoznom sredstvu. Pošto ne mogu imat i stan i auto, a auto nema smisla ako nemaš gdje živjet, tramvaj i ja smo si ful dobri. E sad, često mi samo slušanje glazbe nije dovoljno za ubit vrijeme putovanja pa redovno čitam. Ne samo da mi je to skoro pa jedinstvena prilika za pročitat nešto što nije stručna literatura, nego i vrijeme brzo prođe. Najnezgodniji su ipak jutarnji sati ili oni popodnevni kad svi idu ili na posao (na fax, u školu) ili doma sa istog pa je gužva tolika da redovno stojite na nekom i jedva dišete. Često ljudi koji su uspjeli ugrabit stolicu jer žive bogu iza nogu pa se voze od početka linije ili su stariji pa im netko kao ustupi sjedalo čitaju dnevni tisak. Pa onda i ja, onako drsko stisnuta u pola metra kvadratnog i gurnuta njima na glavu, pročitam ponešto.

Idem ja tako neki dan rano ujutro tramvajem, scenarij je jednak ovome gore opisanom, samo neka gospođa ne čita novine već neku brošuricu koja je ukrašena svetim slikama. Slikama svetaca, that is. I I tako, zaintrigiralo me što opet crkva ima pametnog za reć (sarkazam? ma neee) i uočim između ostalog poziv na molitvu za buduće mlade živote i bla bla i naravno, dođe na red i abortus.
Pa su si autori te krasne ispiračice mozga na papiru uzeli za pravo objasniti kako je abortus, ne samo grijeh i nečist čin, već je štetan i za zdravlje i tijelo te može imati i smrtonosne posljedice, jednako kao i kontracepcija. Onak ?!?!?! Tko dozvoljava tiskanje takvih publikacija?

Daleko od toga da sad želim povlačit pitanje abortusa, mišljenja su više nego podijeljena. I znam kako se crkva odnosi i prema abortusu i prema kontracepciji, ali čovječe, živimo u 21. stoljeću. Nemojmo se zavaravat, djeca su informiranija nego ikad. Kontracepcija je štetna za zdravlje i može bit smrtonosna? U kojem postotku to? Mislim da su prošla vremena kad su žene nakon prve trudnoće mogle imat problema sa spiralama, recimo, dok tehnologija baš i nije bila na nivou.

Ali hej, ti tako moralni ljudi na crkvenim položajima znaju najbolje. Nemojte se štitit ljudi, bolje je pratit primjer Ugande gdje je kontracepcija zabranjena pritiskom od strane crkve pa mladež umire od side i ostalih bolesti. Ali ima crkva lijek i za to. Apstinencija je najbolja zaštita. Yeah, right. Zašto imam osjećaj da je danas takva izjava pucanj u prazno? I trebala bi bit. Ljudi, volite se, seksajte se, pamet u glavu, a ovoj gospođi puno sreće u daljnjem životu i odgoju djece.

- 16:09 - Izjasni se (10) - Isprintaj - #

subota, 23.10.2004.

Ode još jedna godina

Moram napomenuti da je ovaj post trebao biti postan jučer, ali zbog tehničkih poteškoća na siteu, nije.







Čitam par blogerica koje ovih dana navršavaju 25. Prevalile su četvrt stoljeća. :) (Sretan rođendan, btw).
S godinama, a pogotovo s određenim datumom zvanim rođendan počnemo razmišljati o postojećem stanju, ostvarenim ciljevima i budućim ambicijama.

Imam frendicu koja je već u 23. počela osjećati tjeskobu. Iako je studentica (na trećoj godini), nema stalnog dečka i udaja joj nije ni na kraj pameti, stalno ima osjećaj da je "stara cura". Starci joj stalno govore kako je već vrijeme da ima neku stalnu dugu vezu i nekako se nadaju da će im kćer brzo podarit unuke. Kako bi jedan moj dragi prijatelj rekao, okolina zbilja voli vršit pritisak na maternicu. Ne, ne moraš sa dvadeset i nešto sitno završit fax, udat se i imat djecu. I ne očekuje se od tebe da budeš majka samo zato da bi tvoji roditelji mogli malo za promjenu bit baka i djeda. Umorna sam, zbilja mi se ne da.

Danas mi je rođendan. Tek dvadeseti. Iako su mi uvijek govorili da sam preozbiljna za svoje godine, ne osjećam se kao da mi je dvadeset. A još manje mogu zamislit da za koju godinu osnujem svoju obitelj. Ponekad pomislim da sam trebala postić puno više nego što dosad jesam, ali zapravo kad pogledam, sa dva faxa koja guram, dva honorarna posla i još hrpom stvari koje trenutno radim, mislim da sam možda čak i iznad prosjeka.

Ostala sam doma danas. Kiša pada i nisam raspoložena za neko veliko slavlje. Al nadam se da će za par dana bit pravi dernek.

- 10:18 - Izjasni se (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.10.2004.

Pardon my English

Poznato je da Hrvatska vrvi engleskim natpisima i da je dobar broj riječi koje svakodnevno koristimo preuzet iz engleskog jezika. Ali najzabavnije je kada zakon počne propisivati prevođenje nekih riječi koje su već godinama u uporabi. Tako su invalidi intervencijom Ministarstva međugeneracijske solidarnosti (iskreno, zvuči kao Ministarstvo milosrđa) postali osobe sa posebnim potrebama, iako u svakom autobusu, tramvaju i raznim ustanovama i dalje piše "mjesto za invalide".

Govori se i o traženju adekvatne riječi za kvantifikator. Lingvističari predlažu količnik, pa bi tako kvantificirati postalo pokoličiti. Kako bi jedan moj profesor rekao, to zvuči kao da je netko nekoga pokoličio noževima i sjekirama.

Direktno prevođenje engleskih izraza dovelo je i do fraze zloporaba droga. Kakva zloporaba droga, pobogu? Postoji li pozitivna uporaba droga? Ali eto, netko se odlučio praviti pametan pa drug abuse prevesti kao zloporabu droga, a svima koji imalo poznaju engleski jezik znaju zašto to u engleskom ima smisla.

Besmislenost prevođenja kompjuterskih operativnih sustava ne treba spominjati ikome tko je vidio kako izgledaju "hrvatski paketi" recimo, windowsa. Ali hej, hrvatski jezik treba očistiti od svih riječi stranog podrijetla. Tako su naši ksenofobični tvorci zakona izbacili riječ historija iz hrvatskog rječnika pod izlikom da je to srbizam, a vjerojatno im nije poznato da povijest i historija nisu jedno te isto.

Tužno je da se stalno radi na uvođenju novih "hrvatskih" riječi, kada neki, navodno, obrazovani ljudi, ni postojećima još ne barataju kako spada, a poznavanje hrvatskog jezika valjda više nije potrebno ako želite diplomirati ili magistrirati.

Nije li sramota da političari ne znaju da nije ispravno reći BITI ĆE, da riječ transparentnost često NEMA onakvo značenje kakvo oni misle da ima, da je neispravno reći često puta, i da nije pismeni dokument već pisani. Da se ne mogu pozabaviti SA nekim pitanjem, već nekim pitanjem i koja je uopće razlika.
Sportski komentatori koriste Olimpijske igre i Olimpijadu kao sinonime (NE, to nisu jednaki pojmovi), a novinari redovno ne znaju razliku između sljedeće i slijedeće.

Zanimljivi su i takozvani prevoditelji kojima je tatica našao posao, pa sada rade na televiziji. Vrhunac svega nastupio je neki dan kada sam gledajući film u kojem cura po treći put biva brutalno prebijena od strane svoga dečka dolazi u savjetovalište i žena joj kaže: "You have to stand up for yourself!", a u prijevodu čitamo "Moraš ustati za sebe".

Njega i napredak jezika da, ali tek kada postojeći postane dobro poznat.

- 22:00 - Izjasni se (8) - Isprintaj - #

S(TISAK)

Televizija je priča za sebe i zbilja mi se ne da trošit vrijeme i živce. Tema koju bi ja dotaknula je pitanje pisane publikacije (ne pismene, no o tome u sljedećem postu).

Ne samo da nemamo pristup stranim (kvalitetnim) časopisima, već je i kod nas zbilja teško pronaći dobro štivo, a tržište je već pretrpano hrpom novina i časopisa.

Na informativne dnevne novine se zbilja ne mogu požalit. Svatko si može izabrati dnevne novine, od Jutarnjeg i Večernjeg do raznih lokalnih listova, lista Dalmacije ili Glasa Slavonije. Političkih časopisa imate koliko hoćete, a žute štampe na pretek, tko voli nek izvoli. Ali što je sa ostalim područjima?

Današnju mladež šopaju nekim Chicama, Teenovima i OK-evima, koji su zapravo hibridi izdanja od prije desetak godina. U redu, i ja sam čitala Teen kad mi je bilo 12, a danas se ta granica čitatelja drastično pomiče pa današnje "časopise za mlade" čitaju djeca od 10 do najviše 15 godina. A teme su i dalje prilagođenje nekoj generaciji koja te novine nije vidjela godinama. Pa je tako na naslovnici odabir tema Kako ga zavesti?, Kako se obući (čitaj:razgolititi)?, Kako ga zadovoljiti? Nije ni čudo što curke u osnovnoj školi koje još koju godinu žele ostati djevice daju oralku bez imalo ustručavanja, a pitanje mjeseca je "Jesam li djevica ako dajem u guzu?".

Časopisi za žene su posebna kategorija. Od raznih Tena-Mila-Vita za "gospođe" do Elle-Cosmo pizdarija za "mladu i samosvjesnu ženu". Evo, neki dan je bila promocija nekog novog, Viva ili nešto slično. Kolika je stvarna potreba za ženskim časopisima? Najžalosnije je što je još uvijek velika potražnja, a tržište nije ni približno zasićeno. A o temama u istima neću uopće govorit. Posebno me uzrujaju članci o prehrani koje naivne žene, misleći da to zbilja pišu neki stručnjaci, slijepo gutaju pa je broj osoba sa poremećajima u prehrani u stalnom porastu. Zaposlite kvalificirane nutricioniste, pobogu.
Teme Cosma su smijurija za sebe. Koliko godina imaju cure koje se po tome ravnaju i opada li im IQ proporcionalno sa samopouzdanjem ili u čem je kvaka?

Stručne literature ima jako malo. Publikacija o sportu ili o prirodi praktički nema (okej, stigao je National Geographic i na tome ostajemo), a kada ste zadnji put čitali neki kompetentni članak o Glazbi? Gdje je nestao NOMAD i zašto se DOP magazin ne može naći na papiru već samo kao online izdanje?

Ironično je da stojim pred kioskom koji je stisnut raznim tiskom, a dolazim doma praznih ruku.

Pa ti onda čitaj.


- 11:29 - Izjasni se (0) - Isprintaj - #

INFO program? Prije FO. Fuck Off!

O problemima TV programa i emitiranim emisijama pisala je Supermiki koja je čak bila i preblaga u kritici onoga što se nudi na nacionalnoj televiziji. Ono što zaslužuje posebnu temu informativne su emisije, kojima ću ja posvetit samo par rečenica jer zbilja nemam volje.

Dakle, službenim nazivom informativne emisije (kako prve asocijacije vode do dnevnika i drugih dnevnih vijesti, ograničit ću se samo na njih) dostigle su neki dan vrhunac kada je novinar RTL-a u središnjim vijestima i u udarnom terminu priopćio: "U posljednja 24 sata na području Hrvatske život si je oduzelo 19 osoba. Iz Big Brother kuće pobjegao je stanar"... Nakon toga, petominutni prilog o mladiću koji je valjda promjenio povijest pobjegavši iz prostora u kojem žive ljudi koji očito nemaju život pa si mogu uzet 3 mjeseca slobodno i brukat se pred 4 milijuna ljudi.

Hrvatska s enormno malim brojem stanovnika, a još manjim brojem radnog stanovništva (slovimo kao jedno od društava sa najvećim postotkom starog stanovništva) si jednostavno NE SMIJE dopustiti ikakva samoubojstva, a ne dvoznamenkasti broj u jednom danu. Ali hej, Big Brother kuća ima stanovnika manje, to je tragedija dana. Ne osuđujem vijesti dotičnog programa, ni ostale televizije nemaju baš sjajan koncept informativne emisije koja bi trebala bit dostojan pregled dnevnih događanja, ali je očito određivanje prioriteta otišlo u krivom smjeru.

Htjela sam zbilja komentirat jednom rečenicom, ali se odužilo pa ću s temom koju htjedoh započet ipak u drugom postu :)

- 11:18 - Izjasni se (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.10.2004.

Mijenjam toleranciju za imunost na savijest

Danas živimo u vremenu kada ne možemo bez mobitela i više me uopće ne iritiraju osobe koje na mjestima na kojima korištenje istog nije primjereno jer je takvih "zaboravnih" oko isključivanja tonova (iako bih ja rekla neodgojenih) previše i ne isplati se uzrujavat. Ono što mi posebno digne živac je korištenje fiksnog telefona u društvu. Znate na što mislim. Dugi razgovori preko telefona kad ste kod nekog doma.

Danas mi je zbilja bio naporan dan i planirala sam si barem večer ispunit odlaskom u KSET gdje su nastupali Leut Magnetik. Međutim, frendica me nazvala u panici, depresivna je jer se dijete koje čuva ozlijedilo. Osjećala sam dodatnu obvezu otić do nje jer, iako je imala rođendan prije 2 tjedna, nisam je uopće vidjela. Kada je imala prvotnu proslavu sa cijelom ekipom, ja sam bila izvan grada, a samo prije 3 dana, kada je pozvala svoje, neke meni ne baš dobro znane, frendove s faxa, nisam ni tomu prisustvovala zbog nekih drugih obveza preko dana. I Vadima navečer, naravno. :)

Zatekla sam je u krevetu, zbilja se po njoj vidjelo da se ne osjeća dobro i na trenutak sam pomislila da je ovo što činim ispravno. Kako sam ja osoba koja će često zbog dobrobiti drugih odgodit neke svoje obveze i događaje za osobno zadovoljstvo, znate ono, za dušu, i većinom mi nije žao, ovo nije slučaj.

Sjedim ja tako i ne samo da je usred našeg razgovora nekoliko puta odgovorila na poruke, (okej, to mi zbilja ne smeta, minuta ni tamo ni vamo), već je dobrih sat vremena provela na telefonu, raspoređeno u nekoliko poziva. Znam da joj većina frendica živi tristotinjak km dalje i da se ne vide često i znam da ona kao podstanar ne može svako malo nekoga zivkat, ali ne možeš li zamoliti dotičnu osobu da te nazove malo kasnije? Ne tražim da ljudi dok sa mnom razgovaraju sa mnom isključe mobitele, to ni ja ne činim, zbog posla kojim se bavim, mobitel mi je uključen 24/7, a još manje očekujem ignoriranje poziva na fiksnom telefonu, ali ono, nemoj provest desetke minuta razgovarajući. Nisam svaki dan kod tebe i ne, ne dosađuje mi se dok ti laješ na telefon.

Da mi ne znam koliko dobra frendica koju vidim stalno sjedi doma i ne bi mi zamjerila da provedem neko vrijeme na telefonu jer me nazvao netko "bitan", to mi ne bi padalo na pamet, ne zato što izigravam manire ili što nije pristojno, nego dovoljno poštujem slobodno vrijeme dotične osobe da želim to vrijeme koje je utrošila iskoristit kako spada. Vrijeme je novac, rekli bi neki. Vrijeme je ono što od mene nećeš skoro dobit, draga S.


- 00:00 - Izjasni se (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.10.2004.

Kontrapunkt @ Aquarius

Jedan od najpoznatijih klupskih programa u Hrvatskoj u posljednjih 5 godina i jedan od rijetkih koji odišu profesionalnošću, dobrom glazbom i kojeg svakako treba podržati je Kontrapunkt. Kako su se moji raniji boravci u Zagrebu svudili samo na petak i subotu, moram izraziti žaljenje da sam na Kontrapunktu bila svega par puta. Ove sezone program se preselio na subotu, a ekipa istog najavila je uskoro velika imena koja će gostovati u Aquariusu.

Jedno takvo gostovanje dogodilo se upravo sinoć. Kada se pojavi ideja o dovođenju nekog velikog imena u Hrvatsku, o tome se nagađa tjednima, pa čak i mjesecima prije. Prvu obavijest o gostima na jučerašnjem Kontrapunktu dobila sam svega 2 tjedna prije. Naime, najavljeni su DJ Vadim, Crate Soul Brothers i Yarah Bravo. Nisam mogla skriti oduševljenje, no kako cijena ulaznice nije bila poznata sve do dana održavanja, a plakata, flyera i inih reklamnih poteza nije uopće bilo, ta loša iskra sumnje tinjala je u meni sve do ulaska u klub. Već dobro poznati kolektiv Kontrapunkta zagrijavao je publiku na dva floora, i oko ponoći je još uvijek klub bio poluprazan. Nakon nešto manje od sat vremena, klub se pristojno ispunio, bez prevelike gužve, a gramofone je preuzeo Vadim.

Onima koji nisu upoznati s njegovim radom nije ni približno dovoljno reći da se čovjek bavio svim mogućim elementima hip hopa, a da kao producent i DJ radi od '92 kada je prve materijale objavljivao za vlastiti label Jazz Fudge i da je surađivao s nekim od velikih imena koja uključuju DJ Krusha, Company Flow, The Roots, Pharcyde, Public Enemy, Beat Junkies, Dilated Peoples, Kraftwerk i Morcheeba. Dobrim poznavateljima londonske (ali i svjetske) scene dovoljno je spomenuti etiketu za koju je potpisan već nekoliko godina i te dvije riječi zbilja mnogo govore. Ninja Tune. Član je The Russian Percussiona, kolektiva sastavljenog u svrhu promoviranja glazbe članova, pa smo ga tako i mogli vidjeti po prvi puta u Hrvatskoj.

Kao pravi Ninja Tune junkie moram reći da mi je zbilja teško opisati moj doživljaj te večeri, ukratko, Vadim je genij. Totalni car za gramofonima. Dva sata predobre glazbe, savršenog umiksavanja i scratchanja te nevjerojatno dobro ukomponiran koncept uklapanja dobro poznatih beatova sa još poznatijim vokalima. Ipak, vrhunac večeri je nastup mlade Yarah Bravo, koja ne da je predobar MC već je vrlo karizmatična i odlično zvuči na mikrofonu. Vadim kao potpora njenim vokalnim sposobnostima i njen predobar glas koji zvuči kao da je već na ploči, a ne da izvodi stvari sad i ovdje odraz su savršenog profesionalnog rada, ali i privatnog, jer su njih dvoje u vezi, što je prilično nebitno, ali mislim da se itekako odražava u komunikaciji i suradnji. Naravno, izvela je i neke stvari za koje je sam Vadim radio produkciju i mogu reć da je to bio highlight te večeri.
Prije nego je za gramofone došla "lokalna ekipa", Vadim je odvrtio još jedan set regae stvari na što su ljudi dobro reagirali, pa se ni završnica nije pretvorila u dosadniji dio večeri.

Moja najveća zamjerka (samoj sebi) je što ne mogu ništa reći za nastup mađarskog DJ dvojca Keysera i Shurikena, poznatijima pod imenom Crate Soul Brothersa koji su u isto vrijeme nastupali na drugom flooru i eto, što da kažem, žao mi je, ali opet, Vadim se ne propušta.

Two thumbs up za Kontrapunkt ekipu i konačno mogu reći da više ne propuštam njihove programe.

Napustivši klub oko pola 5, kiša me promočila do same kože, tramvaji nisu vozili, a vjetar je puhao tako da sam već počela strahovati za svoje zdravlje, ali prespavana noć (točnije dan) dala je svoje. I definitivno se isplatilo.

- 22:52 - Izjasni se (5) - Isprintaj - #

subota, 16.10.2004.

Eat Me (Noć gutača reklama)

Ne znam koliko jaki argumenti moraju biti da petkom navečer visim na netu, ali vrijeme je zbilja kenjkavo, a i nije da se nešto posebno događa u gradu, pa odlučih ostat doma. Naravno, lako je opravdat se još nekim bijednim izlikima, tipa moram učit (kad si na dva faxa, dopuste ti neke čudne rokove u 10. mjesecu), ali najdalje do kuda je moje učenje otišlo je stavljanje literature na jednu hrpu :)

Dok ne radim ništa posebno na netu, volim da mi je TV upaljen pa s vremena na vrijeme prošetam programima.
Iako nemam baš neki izbor (satelitska i kabelska su off, pa sam osuđena na "domaće" programe) Nova TV trenutno je najbolje rješenje.

Iako je inače najneprofesionalnija i ima sve one ljigave voditelje, počevši od Dorijana koji je iritantnija pojava na TV ekranima čak i od Slovojeda, pa do Monike koja unatoč govornim vježbama još ima poteškoća sa čitanjem sa blesimetra, a ostale nepismene nećemo ni spominjat, ono što je Nova uvijek imala to su prijenosi zanimljivih događaja.
Ne samo dodjela nagrada, poput MTV Music Video Awards (koje su opet upropaštene izrezanim dijelovima i prelošim prijevodom), Movie Awards ili nagrada za kaskadere, već i ostalih događaja.

Tako me danas oduševila repriza "Noći gutača reklama", koju nisam uspjela uhvatit kada je bio prijenos (bijah 3 tjedna bez tv-a). Iako je teško za povjerovati da je prošla cijela godina već i da je ovo već 3. noć gutača (uh, sad će mi i rođendan :)) zabavno je bilo pogledati neke od najboljih reklama u protekloj godini.

Pod pokroviteljstvom malog milijuna sponzora i glavnog pokrovitelja Citroena, mogu se pohvaliti da je sav prihod namjenjen u dobrotvorne svrhe za SOS Dječje selo Hrvatska. Two thumbs up.

Ono što organizatori uvijek znaju pogoditi, to je voditeljski dvojac kojeg čine Tarik Filipović i Rene Bitorajac. Uz malu igru sa dva screena (oni koji su gledali ijednu veću manifestaciju, znaju o čemu se radi, to je sad veliki hit) i duhovitim nastupima ove već dokazane i uigrane glumačke dvojke, dobra atmosfera nije izostala.

U publici ogroman broj ljudi, poznatih i nepoznatih i 300-tinjak reklama koje su obilježile proteklu godinu. Zgodno je napomenuti da se na tom popisu nije našla NITI jedna hrvatska reklama (možda i bolje nakon svih onih sramotnih ispada već zaboravljenih sudionika SSNMT u razno-raznim reklamnim spotovima), ali su zato Britanci i Francuzi pomeli sve živo.

Naravno, putem malih ekrana nismo mogli pogledali sve reklame koje su se našle na repertoaru, ali one koje smo vidjeli, zbilja su majstorska djela. Europljani su najorginalniji i ono što je najbitnije, najhrabriji.

Kako bi čelni čovjek Radija 101, g. Dusper rekao, ima dosta radio-101-alike reklama, što znači da su neke ideje stvarno dobro realizirane, bez ikakvih intervencija cenzorskih škara (što je recimo, karakteristika američkih reklama), zato bez imalo ustručavanja mogu reći da europske reklame, ponajviše britanske i francuske (i bugarske se približuju) drže svoju visoku poziciju na listi najboljih.

Hrvatska je ipak je ipak još malo uštogljena i drži se nekih okvira, koje će, nadam se uskoro preskočiti jer nam ne dostaje maštovitih ljudi koji bi itekako svoje ideje mogli plasirati na tržište.

Ipak smo i mi dobili neka priznanja, pa je nagrađen autor najboljeg radio spota, naravno djelatnik Radija 101, pa je i ovo dobilo ono što ni jedan događaj ne može preskočiti, a to je uručivanje poklona od strane sponzora dobitniku. Eto, ako ništa drugo, čovjek će voziti auto iz limitirane serije i bit će jedan od 50 ponosnih vlasnika istih.

Treba napomenuti i sve one, neću reći poznate osobe, već "osobe iz javnog života" koje su svojim pojavljivanjem izazvali dosadu. Nemojte kvarit svaki događaj na koji dođete. I zašto SaTiKe (Saša, Tin, Kedžo) moraju izvesti 365 a cappella tamo gdje god dobiju priliku.

Sve u svemu, događaj koji će svake godine (nadam se) biti sve bolji i bolji i držati se u vrhu liste najzanimljivijih događanja u Zagrebu.



- 00:10 - Izjasni se (2) - Isprintaj - #

petak, 15.10.2004.

Ne moramo svi biti različiti. Ili?

Dolazim negdje prije na ispit za koji je preduvjet seminar i za koji se zna da se polaže u paru i redovno dobiješ pitanja iz tuđeg seminara (iskustva starijih i onih koji su pali zlata vrijede) pa je svako pokušavao naći nekog sa najlakšim seminarom. Uto dolazi cura i kaže dečku iz grupe, čuj, idemo skupa unutra, na što joj on odgovori da je to nemoguće pošto su uzeli istu temu za seminar, a ona će na to, pa šta, ne moramo svi imat različito...

Prošla su vremena od prije desetak godina kad smo u krupnom planu gledali stopala članova Run DMC kako gaze po stepenicama u "Walk This Way" i bili spremni ubit za takve adidaske.

Kod nas je tada punuda bila na nuli i faca je bio onaj tko bi uspio prokrijumčariti nešto izvana, ali takvih sretnika bilo je za nabrojat na prste jedne ruke, a svejedno smo imali svoj stil.

Sada su barem trgovine opremljenije no ikad. Čak i ako želite biti super-unikatni, možete otić van za sitne novce. No, ni taj osjećaj dragocjenosti kad uspiješ nešto nać više nije svet. Danas svatko tko ima modem, ima nešto para i može posudit kreditnu karticu, kupnjom preko interneta može si nabavit krpicu kakvu želi. Ali većina ništa od navedenog ne čini, niti se trudi od jednostavnih komada odjeće nešto iskombinirat, već pucaju na "već viđeno".

Jedino što je odvratnije od blizanaca koji su jednako obučeni nakon navršene 9. godine života su 4 frendice koje hodaju ulicom jednako ubučene. Pa daj, ono, stavi barem šnalicu na drugu stranu glave ili nabavi drugačiju lažnu torbicu sa Louis Vuitton wannabe dizajnom.
Koja je fora s tim da njih par mora ić van u istoj odjeći? Jel to u pitanju neki egomehanizam, tipa, ako se nekom neće sviđat to što nosim, pa gle, više nas je, pa je to lakše podnijet (i žalosno je što te cure ovise o tuđem mišljenju, čak i totalnih stranaca).

Redovno, svake godine, žene kao da se usklađuju nekim detaljem, a o frizurama da ne pričam... Kao da ste vidjevši jednu curu u tramvaju saznali kako izgleda polovica ženske populacije te "sezone". Zato sve vi sa kangol-alike kapicama, puma torbicama, čizmicama sportskog dizajna i znojnicima oko ruku, iako se ne bavite nikakvim sportom, odbijte. (Ovo je slučajni odabir accessoriesa, prvo što mi je palo na pamet).

Nekome je to zakon. Hvala onome tko je za to zaslužan na raznolikosti. I sva sreća da su ukusi različiti.

Inače, ako me ikad vidite sa bilo kojim od navedenih rekvizita, otmite mi to i zatucite uljeza u meni.

- 22:58 - Izjasni se (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.10.2004.

Ni clubbing više nije što je nekad bio

Prije par mjeseci čitam blog jednog 30-something dečka koji opisuje svoju avanturu sa curom koju je sreo tu večer i divlje su se poševili, iako on ima dugogodišnju vezu. Da stvar bude bolja, dok je ona spavala u njegovom autu, on je prevrtajući po njenoj torbici pokušavao naći osobnu i saznati joj ime. Saznao je još nešto, curka im nepunih 16.

Mlađa sestra mog frenda ševi se sa 10 godina starijim dečkom, koji je btw, moj jako dobar poznanik i radi u jednom klubu. I nema veze što on ima curu doma s kojom živi već par godina, to je njihova stvar i ako ih to veseli, go ahead. Nije problem ni u godinama, razlika u godinama mi ni malo ne smeta, a čak mi ni motivi nisu sumnjivi jer on prilično dobro izgleda i zbilja mislim da joj je napet, kao i ona njemu, pa vjerujem da im je dobro.

Frendica od te cure ševi se sa njegovim frendom. Prilično slična priča, osim što je ovaj dečko slobodan i često mijenja cure i razlika u godinama je kod njih nešto veća. Ona ima 18, a on je prešao tridesetu. Kao što rekoh, ako ih to veseli, super. Ali ono u čemu je ovdje problem je taj da ona ne misli da je on zgodan, niti ona želi neki poseban društveni status (jer on je kao neka faca) niti želi nahraniti svoj ego, pošto on ševi zbilja classy cure (iako su to zbilja krivi razlozi), već se ševi s njim iz jednog jednostavnog razloga. VIP. Cura se ševi za VIPicu. Čak ni to ne bi bio problem, svatko od nas ima nešto za što samo on zna zašto to čini i drži to za sebe i super bi bilo kada bi i ovdje to bio slučaj. No, ona to ne drži za sebe. Ne samo da za to znaju sve njene frendice, već je njoj najnormalnija stvar na pitanje u vezi VIPice odgvoriti da se ševi sa dotičnim.

Ne želim postaviti pitanje "Kad su premlade?'" kao bloger sa početka teksta, a još manje želim uplitati pitanja morala, vrijednosti, odgoja i bla bla. Samo me zanima kada je seks prestao biti zabava da bi postao platežno sredstvo.

- 21:53 - Izjasni se (2) - Isprintaj - #

srijeda, 13.10.2004.

Žene bez krzna

Svaka žena koja imalo drži do sebe i barem je jednom počupala obrvu ili depilirala noge voskom ili nekim električnim sadistom zna točno što znači pojam nužna bol. Nužna, jer ne radim to jer "se mora" ili je to tako normalno u društvu, puca mi živo za to, već jednostavno jer ne podnosim dlake tamo gdje im nije mjesto. I radim to zbog sebe, a ne zato jer znam da ću se uskoro karat ili da ću se negdje morat presvuć. I ne razumijem neke cure koje trenutno npr. nemaju stalnog dečka ili jebača, ne idu na tjelesni, a ni ljeto nije na vidiku, pa odluče uzgojiti svoju osobnu džunglu i ne briju se po nekoliko tjedana.

Razumijem cure koje farbaju kosu, troše iznimno puno novca i vremena na umjetne nokte i šminku, nose iznimno nenosive cipele i razna druga čuda, ali njima je to super, osjećaju se dobro i nužno im je sve to. Ali ne razumijem zašto netko želi u isto vrijeme reći svojim jajnicima doviđenja.

Stojim jučer ujutro u pola osam na tramvajskoj stanici (živio ZET) i pogled mi uhvati semafor koji obavještava o trenutnom stanju vremena i temperature. Ovaj drugi parametar očituje se jednom znamenkom i pokazuje bijednih 7 stupnjeva. Iako imam 2 majice na sebi plus jakna, obuzme me još veća hladnoća ne samo zbog toga jer prvu polovicu dana mislim kako mi je bilo teško odvojit se od toplog kreveta, već zbog toga jer ispred mene stoji žena sa čizmama do pičke i kaputom do poda i naravno raskopčana je, a ispod nosi topić. Da, ono što pokriva sisu i eventualno ramena, a ostalo kao da se povodi za onim show some skins.

Najveće pitanje je kuda ide ta žena? Čisto sumnjam da je bila vani pa ide doma (pobogu, utorak je), a još je manja mogućnost da ide van (iako nikad ne znaš do kuda su današnji privatnjaci stigli). U kakvom društvu živimo ako tako obučen ideš na posao (kakva su to radna mjesta), a još je bolje ako je krenula na predavanja (ali čak ni ekonomski nije poprimio takve razmjere). Jedno od logičkih (?) objašnjenja je ispit na faxu. Ako na temelju toga može dobit pozitivnu ocjenu, zasigurno postoje i drugi načini da se taj ispit riješi (kako inače prolazi muški dio populacije). Ženo, zar nisi čula da postoje POPISI fakulteta i ispita koji se mogu kupit? (nisam ni ja vjerovala kad mi je frend pričao da je vidio dotični papir; kuda ide naše školovanje?). Ono, dobro jutro! I meni je bilo do tih kobnih 7:30 nakon kojih me cijeli dan ubijala hladnoća.

- 01:10 - Izjasni se (0) - Isprintaj - #

utorak, 12.10.2004.

Hi, my name is...

Uvodi su nešto što bi svatko od nas ponekad želio preskočiti. Dosadni su. Zato ću vas poštedit i kratko ugnjavit odgovorom na pitanje: zašto blog?

Otkad mi je frend spomenuo da bih mogla pisat, u glavi mi se ispisalo na desetke stranica, ali nekako nikad nisam imala dovoljno vremena za to. Ili muda. Tjednima me ganjala ta misao i nakon što me frend par puta upitao gdje je blog, znala sam da već odavno piše i da taji :). Znate kak je, za vrijeme prvih par ne želiš nikom reć, ali kad postaneš almost cool, doviđenja anonimnosti :)

Zbog toga volim blog. Nitko te ne zna osim onih par s kojima to želiš podijelit ili te eventualno razotkriju. I najslađe je kad ti nakon nekog vremena priđe znanac ili frend i kaže ti: Čuj, čitam ti blog.
Zato hvala onima koji su se identificirali, a još više onima koji žele ostat anonimni. Nema ništa bolje od trenutka kada za neki blog skužite tko mu je autor ili još bolje, ako se u pojedinim pričama prepoznate.

Zbog istog je razloga odabir nicka pain in the ass. Koje god ti već dokazano ime padne napamet, često pada u vodu jer postoji određeni broj ljudi koji te znaju pod tim nazivom. Zato se odlučih za najnižu varijantu. Malo pseto izraz je kojim me buraz često počasti, ali ne iz milja, već ju upotrebljava kao epitet mojoj nekad zbilja zajebanoj i podloj naravi.

Nema ništa bolje od dijeljenja svojih misli i najmračnijih tajni (koje zna samo par odabranih osoba) sa hrpom nepoznatih ljudi i zatim čuti što oni imaju za reć.

Nakon samo par pročitanih postova dragog mi prijatelja spomenutog ranije i nakon otkrivanja identiteta nekih drugih blogera, bila sam navučena.

Ready, Set, Begin...

- 23:20 - Izjasni se (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se