ode to...

subota, 13.05.2006.

...malim dijelom sebe On meni daje veličinu...

spletom čudnih sila opet sam se uhvatio da listam po svojim starim tekam i evo što sam iskopao...
jedan uradak mladog nadobudnog, ali talentiranog autora:

Image Hosted by ImageShack.us


Jeli ova tema slobodna?



I dok sunce, odašiljeći svoje zrake grije zemlju, uzrokuje opetovane reakcije neugode... ja pišem...
Metabolizam mi usporava, arterije se šire, crven sam, vruće mi je, znoj se poput rose raširio po mojim leđima lagano privlači košulju... to će ostaviti nezgodnu mrlju...
U ustima držim metalni vrh olovke koji u dodiru sa zubima izaziva neugodan osjećaj... poput ovog prisilnog pisanja! Ja nemam ideje a ipak pišem... bolje od tebe, nije da se hvalim, ali istina je.
Iskreno, nemam pojma zašto i kako se to događa. Možda zato što imam "ono nešto", "ono" što imaju i "oni", "ono" što vi nazivate darom!
Teško mi je pisati o sebi, vjerovatno zato što se ne poznam, a opet, sve što pišem zapravo je o meni, i svaki dio, dio je mene i možda baš zato, to, nešto, nekad, ispadne dobro!

Htio bi znati kako drugi pišu... ne ono što misle da mi mogu reći, već ono nešto u njima. Taj osjećaj, koji je tu, taj osjećaj koji kroz svoju malenkost(malim dijelom sebe On meni daje veličinu) pokušavaju pretočiti u materiju...

Mi smo samo medij kroz koji ta ljubičasta energija prolazi, katalizatori tog fascinantnog procesa prelaska "onog nečeg" u ovo...

Zašto ljubičasta?!? Ispričao bi vam tu priču, ali nije moja...

Zanima me hvataju li i drugi misli, vrhove ideju u svojoj glavi ili tu konfuziju dijele samo neki...
Cilja li itko stilske figure ili jednostavno teku, trude li se neki previše? Pišu i pišu, razmišljaju dok pišu... pisanje nije posao, tu nema radnog vremena... pišeš kada te pukne špica.. bar ja tako radim...

Ja pišem, kao što dišem... duboko, a ne površno, drugačije ne znam. I paralelno sa razvojem, dišem sve dublje, kapacitet pluća mi je sve veći, trebam više kisika, jedino što me koči je ta prokleta astma... ponekad se zakašljem kad poželim udahnuti više nego što mogu...

Za kraj me samo zanima, koliko je nečeg napisanog dosta da tvori nekakvo djelo?
Vjerovatno je dosta onda kada u te iste riječi unesete mali dio sebe, tek toliko da spoznaju novi dio vas...


Tako sam bar ja na to gledao onda.

13.05.2006. u 13:01 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

once again...

nakon više od godinu dana neaktivnosti, probat ću reanimirat moj mali, prašinom ugušen kutak

Help me find
my long lost mind...
on my way to insanity
I'm loosin' my breath
rapidly



način komunikacije:
kishicaa@hotmail.com

iz antologije mojih škrabotina

ukoliko netko, nekada bude netko čitao ovaj moj pokušaj pisanja romana,
kronološki slijed

moj pokušaj pisanja romana
poglavlje prvo
poglavlje drugo



*****

Pepeo u oku, nastao nakon
iskre
inspiracije
moje riječi nisu čiste


*****

propast mi najavljuju kapi kiše
sve su glasnije a tiše
i sve ih je manje, a sve više
i svaka kida dio razuma i
ostavlja deliri
koji poput zaraze se širi