Malika's blog

petak, 16.03.2007.

Sto je Hagada? Hagada je pripovijest kojom se odredjuje obred vecere za blagdan Pesaha, a provodi se prema obredniku za Seder (red). Ona pripovijeda o Izlasku i tocno propisuje redoslijed obreda. Hagada rasclanjuje pripovijest o Izlasku ponavljajuci je onima koji su je culi i onima koji je slusaju prvi puta. Slijedeci njen tekst i odrzavajuci obred svake godine postujemo osnovnu misao i recenicu iz Hagade:

Nekoc bijasmo robovi, danas smo slobodni.

SARAJEVSKA HAGADA




Zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu

Sarajevska Hagada je zidovski rukopisni iluminirani kodeks, koji potice iz srednjovjekovne Spanije. Smatra se jednom od najljepsih knjiga. Cuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i u njegovom posjedu nalazi se od 1894. godine, a prije toga pripadala je sarajevskoj zidovskoj porodici Kohen. Kako je ova porodica dosla do tako vrijedne i rijetke rukopisne knjige još uvijek je nepoznato i vjerovatno ce ostati i ubuduce.

Mnogo prica kruzi o ovoj knjizi. Nisu sve ni pouzdane, ali prva glasi da je porodica Kohen ostala bez hranioca, te je nekoga dana jedan od sinova dosao u maldar - sefardsku vjersku osnovnu skolu, i donio knjigu na prodaju, koja je poslije kratkog putovanja, otkupom sigla u Zemaljski muzej.Sarajevska Hagada zajedno sa Zidovima napustila je Spaniju, a postoje podatci da se jos 1609. godine nalazila u Italiji. Nastala je negdje u sjevernoj Spaniji, u drugoj polovini 14. stoljeca, dakle poslije 1350. godina. Ovaj zapis ipak govori da je rukopisni kodeks Sarajevske Hagade bio u Italiji, vjerovatno severnoj, i da je tokom 16. stoljeca mjenjao vlasnike, ali je otuda u jednoj od seoba Zidova prenesen na Balkan, preko Splita ili Dubrovnika, i da su je clanovi porodice Kohen cuvali kao porodicnu relikviju, uspomenu na nekadasnje bogate i slavne dane svojih predaka na Pirinejskom poluostrvu. Tragovi listanja, kapljice vina, govore o tome da je na seder vecerima bila u upotrebi do prodaje 1894. godine.

Sadrzaj sarajevske Hagade ispisan je krasnopisom i to na izuzetno preradjenoj i istancanoj kozi, s obzirom na to da je nastala u periodu kada papir jos uvijek nije usao u masovnu upotrebu. To je bilo doba zlatnog vijeka kulture Zidova Spanije. Ova izuzetna rukopisna knjiga ima 142 pergamentska lista, velicine 16,5x22,8 cm. Neki od njih ispisani su krasnopisom, neki iluminirani, a neki, opet, potpuno prazni. Uvezani su u tabake od po osam ili dvanaest stranica.

Ova Hagada moze se podijeli na tri skupine. Prve dvije skupine predstavljaju ono sto se naziva Pashalna Haga, koju cine 84 lista. Na prva 34 lista ima 69 minijatura, a relativno malo teksta. "Ove iluminacije slikane su po nalicju koznog lista, sve su oivicene okvirima u boji, s jednostavnim lancanim, odnosno spiralnim ukrasima. Na dvije stranice minijature su podjeljene na po cetiri slike, na 29 stranica zlatnom su prugom vodoravno podeljene na dvoje, a svega tri stranice iluminirane su sa po jednom uspravnom minijaturom preko cijele stranice. Ove kozne stranice sa lica su prazne." Na sljedecih 50 listova nalazi se tekst Hagade, pisan sa obje strane, kvadratnim hebrejskim pismom sefardskog tipa, u devet do deset redova. Veliki broj pocetnih rijeci ukrasen je razlicitim likovnim motivima. U ovom dijelu sarajevske Hagade postoje iluminacije na tri kompletne stranice, kao i na dijelovima jos sest strana. " … minijature, odijeca i upotrebni predmeti u njima, neki likovni i dekorativni elementi upucuju na to da je ova Hagada nastala negdje na pocetku druge polovine 14. stoljeca. Po cijeloj stranici, na prelijepo oslikanom listu 3, kojim (citajuci, kao svaku zidovsku knjigu, s desna na lijevo) zapocinje tekst Ha lahma, vide se tri grba. U sredini pri vrhu nalazi se stit sa crvenim, zlatnim, tamnim uspravnim prugama, koji predstavlja zastitni znak grada i pokrajine Barcelone, a koji je od 1137. god. postao grb aragonskih kraljeva . . . Sve ovo, kao i ogrtaci sa kapuljacama sa mnogih minijatura u Hagadi, potvrdjuje uverenje da je mjesto nastanka rukopisa nekadasnja kraljevina Aragon, mozda Barcelona ili najbliza okolina."

Na prva 34 lista iluminacijama je prikazana povijest iz Torah (Tora ili Petoknjizje; pet knjiga Mojsijevih). Pocinje se od stvaranja svijeta, preko egipatskog ropstva, odlaska u slobodu pod Mojsijevim vodstvom. Dakle, sve ove minijature, izuzev posljednje dvije (list 33, 34), imaju biblijski karakter i nemaju direktne veze sa obredom, koji je opisan u sredisnjem dijelu rukopisa. One sluze ljepoti, ukrasavanju, ali mozda i za obrazovne svhe, kao ilustracija price o historiji Zidova, koju ce, pomocu ovih slika, neko od starijih ukucana pricati djeci. Samo su poslijednje dvije ilustracije, u ovom dijelu Hagade, vezane za tekst koji ce se kasnije pojaviti. One prikazuju proslavu Pesaha, odnosno seder veceru i sve ono sto je za nju vezano.

Treca skupina u sarajevskoj Hagadi je pjesnicko - obredni dodatak, koji nema nikakvih ilustracija. Pisan je nesto kasnijim hebrejskim kvadratnim slovima, onim kojima je pisana Hagada, ali je i to jos sefardsko pismo koje je moglo biti zapisano krajem cetrnaestog stoljeca." Po tragovima koji se mogu naci na ovoj Hagadi, zakljucuje se da su prilikom seder vecere citana samo prva dva dijela, a da citanje ovog posljednjeg, u zajednici u kojoj se nalazio ovaj rukopis, nije bilo uobicajeno. "Za dio ovog stiva zna se da je predanje do danas ocuvano, ali se ne cita iz knjige nego iz svitaka. To se pre svega, odnosi na odlomke iz Petoknjizja - Torah, odredjene za pojedine dane praznika." Pjesme koje se mogu naci u ovom dijelu nazivaju se pijut. Pijut je rano hebrejsko vjersko pjesnistvo, koga su obnovili gaoni. "Od mjesta na kojem su uvrstavani u B-sluzje, zavisio je i njihov naziv. Tako su mnogi pijutim nazivani ahava - ljubav, jer su se govorili u praznickim jutarnjim molitvama poslije blagoslova koji se zavrsava rijecima

velikom ljubavlju si nas volio.


U Sarajevskoj Hagadi ima pedeset i osam ovakvih pjesama, razlicitih autora i predstavljaju veliku vaznost za povijest zidovske knjizevnosti. Prvi pjesnik koji se ovdje pojavljuje je Jehuda Halevi (1080 - 1142). Bio je lijecnik i filozof, ali i jedan od najznacajnijih pjesnika cjelokupne zidovske knjizevnosti. Njegovih je ukupno dvanaest pjesama u ovom rukopisu. Nakon ovog pjesnickog dodatka, slijedi jedan manji dio, vezan za jos neke molitve na praznik Pesah.

Prema najnovijim istrazivanjima sarajevska Hagada nastala je u Saragosi 1350. godine, u redakciji Rav Moshe Kohena, a ne kako se do sada mislilo u Barceloni, u drugoj polovini 14. vijeka. Po bogatstvu minijatura, inicijala, margina, ilustracija, zastavica, zoomorfne ornamentike sa ljudskim likovima, spada medju najljepse kodekse ove vrste u svijetu. "Slikar je crtanjem i bojenjem ne samo popunjavao jedan apstraktan okvir, nego je pojedinostima, zasnovanim na neposrednom posmatranju, stvarao atmosferu, kako bi docarao sto uvjerljivije i realnije ambijent u kojem se radnja zbiva." Ilustrator Hagade cijelo vrijeme nastoji da slikom docara ono o cemu pisani tekst govori, a sve se to preplice sa obicajima i shvatanjima vremena u kome je nastala. Tu mozemo vidjeti ilustrirane razne starozavjetne price, koje se preplicu sa tadasnjom savremenoscu, zatim razlicite slike iz raja itd. "U Hagadi je sirok raspon zahvata u izabranu materiju i dogadjaji se odvijaju u kontinuitetu od katastrofe do idile i slikar figuralni ritam postize u okvirima skromne palete koja varira od prigusenih tamno - crvenih, cinober, azurno - plavih (kojima ostvaruje i beskrajnu iluziju potopa i spasa), tamno - zelenih, zutih vermilion, crvenih i zlatnih nijansi."
Svaka minijatura bogatstvo je za sebe, ali se po impresivnosti, ipak, mogu izdvojiti sljedece:
Slika svecane atmosfere koja vlada u porodici, prilikom prisjecanja na oslobodjenje iz Egipta, upotpunjena sa svim onim sto ide uz seder veceru (simbolicna jela i sl.). Ono po cemu ova slika zacudjuje je karakterna diferencijacija likova, koji se na njoj pojavljuju, pogotovo iznenadjeni lik sluskinje, predstavljen u prvom planu.


Sukob Moshea i faraona
Davanje zakona (Torah) ispred Sinajske gore "kada Moshe trijumfira u jedinstvenoj ekstazi nebeske i zemaljske personifikacije."

Vrlo impresivan dojam ostavljaju i ilustracije iz zoomorfnog svijeta, odnosno slike razlicitih posasti, koje je B-g poslao na Egipcane, zbog nepravde ucinjene zidovskom Narodu (zabe, leptiri, pauci, krilati zmajevi i sl.). Medjutim, postoji i veliki broj slika koje ne prate doslovno biblijski tekst, ali njihova vrijednost time ne opada. One su nastale kao rezultat slikareve trenutne inspiracije ili vidjenja odredjene starozavjetne epizode u tom momentu. Dakle, umjetnost nepoznatog ilustratora puna je iznenadjenja i stalnih obrata.

U Zidovstvu, kao i u islamu, zabranjeno je slikanje bilo kakvih likova, jer u Torah i u Kur`anu pise: Ne cini lika slicnoga meni! Prema tome, ni u jednoj sinagogi ili u dzamiji, kao u krscanstvu, ne postoje slike B-a, svetaca i sl. Medjutim, kasnije se ispostavilo da ta zabrana ipak nije do kraja postovana. To dokazuje i sarajevska Hagada, cije je prvo izdanje 1894. godine izazvalo veliku pažnju svjetske javnosti. "Ovi spomenici kulture govore o tome da je figuralne umetnosti bilo kod Jevreja u nekim periodima njihove isktorije", ali to naravno, nije bila masovna pojava i slikanje likova u judaizmu do dana današnjeg ostalo je tabu tema. "Na osnovu te teorije postoji vjerovanje da je u 14. vjeku jedan od bogatijih Zidova u Spaniji dao nekom covjeku, koji se bavio manuskriptima i koji nije bio pripadnik zidovske zajednice, da mu krasnopisom prepise povijesne podatke o spasenju Zidova iz egipatskog ropstva. Smatra se da je taj covjek, citajući i prepisujuci tekst, dosao na ideju da te price i oslika. Kada je donio naruciocu Hagadu, punu ljudskih likova, ovaj ju je odmah sakrio, jer bi objavom tog djela zauvijek bio izdvojen iz zajednice, kao neko ko je pocinio strašno B-gohuljenje.Ta knjiga je iz tog razloga sakrivena, cuvana s koljena na koljeno i vjeruje se da je to jedan od mogucih razloga sto je sacuvana i prenosena kao "tajni" molitvenik.

Sarajevska Hagada do sada je dozivjela dva reprint izdanja. Prvo je objavljeno 1962. godine u 25 000 primjeraka, a opsiran uvod napisao je poznati hebreista Cecil Roth. Drugo izdanje ugledalo je svijetlo dana 1988. godine, u 10 000 primjeraka, sa detaljnim objasnjenjima Eugena Verbera. Izmedju ova dva sluzbena izdanja pojavilo se i jedno piratsko, u nekoliko evropskih gradova, objavljeno, takodjer, u 10 000 hiljada primjeraka.

Razlicite price kruze o Sarajevskoj Hagadi, manje ili vise potvrdjene, odnosno nepotvrdjene. "Prva prica govori: Mladi bosanski Zidov, student u Padovi, zaljubi se u lijepu Zidovku, te kasnije uz zenu dobije i Haggadu. Druga prica kaze: Mozda je koji sarajevski trgovac spasio u Firenci svom sunarodnjaku obrt, vrijedan vise hiljada dukata, a protuusluga je bila poklonjena Hagada."

Pisanja uvodnicara dva reprint izdanja ove vrijedne knjige, Cecila Rotha i Eugena Verbera, a koja se odnose na njenu sudbinu tokom II svjetskog rata, gotovo se u potpunosti poklapaju. Obojica se slazu s tvrdnjom da je odmah 1941. godine, nakon ulaska nacista u Sarajevo, nastala potraga za sarajevskom Hagadom. Zahvaljujuci mudrosti tadasnjeg upravnika Zemaljskog muzeja, ona je spasena i sakrivena na sigurno mjesto. Tu je docekala kraj rata i nakon oslobodjenja ponovo je vracena u posjed muzeja. Medjutim, ova prica nikada nije u potpunosti potvrdjena. Naime, kasniji istrazivaci njene sudbine, u ovom spornom momentu, iznose neke cinjenice, koje se poklapaju sa prethodnim iskazima, ali, istovremeno, daju i nove podatke, koji takodjer ostaju nepotvrdjeni. "U obimnoj arhivskoj dokumentaciji Zemaljskog muzeja i Instituta za istrazivanje Balkana, te arhivi biblioteke, nije nadjen niti jedan list reversa iz ratnih godina, vjerovatno iz razloga sto su se oni unistavali po povratku knjige u biblioteku, sto je i danas uobicajena bibliotečka praksa. Jedino arhivski relevantno svjedocenje o kretanju Hagade pronadjeno je u glavnoj inventarnoj knjizi biblioteke.

Inventarni broj 9034 (odnosno stari 9313)
Signatura C 4436
Haggadah Sarajevska - srednjovjekovni spanjolski zidovski rukopis 22x16 cm, 34 samostalne slike, 104 lista teksta, minijature na listovima 1- 48, listovi 49 - 104 bez minijatura, 105 - 107 prazni. Listovi od pergamenta, uvez moderan.
Na lijevoj margini autografima, te vlastitim potpisima stoje sljedeca zaduzenja:
Preuzeo rukopis Haggade i smjestio je u kasu Direkcije (bez datuma) Vladislav Skaric
Od gospodina Vl.Skarica preuzeo 5. januara 1937. Dr Mihovil Mandic
Primio od gospodina kustosa Korkuta 29. oktobra 1943. Vejsil Curcic
Primio od V. Curcica 1. augusta 1945. Dimitrij Sergejevski."

Dakle, ovi navodi upucuju na zakljucak da je poznata prica o spasavanju Hagade tokom II svjetskog rata sporna ili je, pak, u pitanju nesto drugo. Ono u sto se zna je to da je ona sacuvana i, na veliku srecu, nije dospjela u ruke nacista, a na koji nacin, to ce uvijek ostati izvjesna misterija. Ko je za to zasluzan, u krajnjoj konsekvenci, nije ni bitno. "Oskudnost vjerodostojnih podataka i konacni odgovor na pitanje gdje se zapravo nalazila sarajevska Haggada, kao i uzak krug ljudi u njenom neposrednom okruzenju (dr Petrovic, Korkut, Curcic), prelamaju se sa osobnim svjedocenjima i cesto su oprecno intonirani. Jedan, cini se, najbitniji aspekt ovog problema podrobno je elaborirao dr Vlajko Palavestra u svom prilogu.

Dr Vlajko Palavestra u svom istrazivanju o sudbini Hagade tokom II svjetskog rata, oslanja se na pricanja starijih kolega, sa kojima se susreo kada je kao mlad strucnjak, dosao u Zemaljski muzej u Sarajevu. Dr Palavestra istice da je ovaj rukopis jedna od najznacajnijih tekovina ove institucije. U svom clanku u Zborniku radova Sefarad `92, on, prije svega, analizira drustveno-historijske uslove na pocetku II svjetskog rata, te pitanje Zidova po dolasku na vlast ustaske Nezavisne drzave Hrvatske. Proganjanje Zidova i antisemitizam, u svakom smislu te rijeci, postali su dio uobicajene svakodnevnice. Nevini ljudi su ubijani, odvodjeni u koncentracione logore, njihova imovina unistavana, vjerski objekti i groblja skrnavljeni, samo zato sto su pripadali jednom narodu - zidovskom. Dakle, cilj je bio da im se zatre svaki trag, u kombinaciji sa zeljom za pljackom i licnim bogacenjem "preko noci". Na meti su bila i materijalna i kulturna dobra. Tako je u jesen 1941. godine neki univerzitetski profesor iz Lepiziga "posjetio" Zidovsku opctinu i odnio iz nje poznati Pinakes (Pinakes sadrzi podatke o materijalnom i duhovnom razvoju Zidovske opcine u odredjenom periodu).

Nova vlast, u to vrijeme, za direktora muzeja postavila je dr Jozu Petrovica, koji je prije toga radio kao kustos Muzeja kneza Pavla u Beogradu. Jozo Petrovic bio je Hrvat iz Travnika i dr Vlajko Palavestra opisuje ga kao vrlo pozrtvovanog covjeka, koji se mnogo borio za ocuvanje muzejskog blaga i zastitu muzejskih strucnjaka - Srba, kojima je takodjer prijetila velika opasnost. Njihov cilj bio unistiti ili uzeti sve ono sto bi kasnije podsjecalo na to da su nekada na ovim prostorima zivjeli Zidovi. Tako je jednoga dana na red dosla i cuvana sarajevska Hagada. Prica koju o njoj iznosi dr Vlajko Palavestra, po njegovim rijecima, prerasla je u usmeno predanje, koje se prenosi s koljena na koljeno i koje moze, ali i ne mora biti istinito.

"Godine 1942. Muzeju je bila najavljena posjeta visokog njemackog oficira generala Fortnera, koga je direktor Muzeja dr Petrovic trebalo da doceka i provede kroz izlozbe Muzeja. U pratnji generala Fortnera bili su oficiri njegova staba i grupa ustaskih oficira. Fortner je s paznjom slusao objasnjenja dr Petrovica, razgledao zbirke Muzeja, pri cemu se zadrzao oko sat vremena. Na samom rastanku, izlazeci iz Muzeja, Fortner se iznenada obratio dr Petrovicu: "Und jetz, bitte, ubergeben Sie mir die Haggadah!" (A sad, molim, predajte mi Hagadu!)

Buduci da je odavno cekao i naslucivao takav zahtjev predstavnika vlasti, dr Petrovic je, toboze iznenadjeno, odgovorio: "Gospodine generale, to je nemoguce! Prije dva sata bio je u mom kabinetu jedan vas njemacki kapetan i od mene strogo zatrazio da mu predam Hagadu, sto sam ja i učinio! General se uzrujao i poceo vikati: Koji je to kapetan bio? Ime? Iz koje jedinice? Sa kakvim i cijim ovlascenjem?" Dr Petrovic se na to, toboze zabrinut i iznenadjen, branio kako je smatrao da je kapetana poslao licno Fortner, kako se kapetan nije predstavio. Obracajuci se svojoj pratnji general Fortner je nastavio da vice i protestira zbog drskosti i ponasanja njemacke vojske i direktorove nepaznje. . . .

U tom casu, Hagada je bila u direktorovom kabinetu, u njegovoj torbi pokraj stola. Kada se stvar smirila, dr Petrovic je pozvao dvojicu - trojicu starijih kustosa, ispricao im šta mu se dogodilo i naglasio potrebu da se Hagada najhitnije skloni iz Muzeja na sigurno mjesto. Dogovorili su se da ce daljnju brigu za sigurnost Hagade preuzeti kustos Dervis M. Kokut, turkolog koji je, nakon nekoliko dana, svojim kanalima, najvjerovatnije preko pouzdanih islamskih vjerskih sluzbenika, cuvanu Hagadu otpremio u jedno planinsko selo nedaleko od Sarajeva, gdje je u kuci seoskog hodze, ispod drvenog poda, docekala kraj rata.

Nakon rata Hagada je vracena u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, gdje se i sada nalazi.

Za Harisa, koji me podsjeca da postoje Sarajevo, Sarajlije i Sarajevska Hagada.