Malena zvjezdice
utorak, 23.12.2008.
Kad zvončići postanu svijeće
 Iz arhive ovog spomenara, iz prošlosti mog života: ..........zvončići su postali svijeće..... Svim dragim ljudima koji posjećuju Stelin spomenar znanima i neznanima veliko HVALA mir u srcu.... ljubav u životu..... i život u ljubavi želim.... Nedostaješ nam djevojčice...  |
- 18:12 - Komentari (27) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 15.12.2008.
Sretan Božić?......Kako kome....
 .... "24 sata" - 22:50 | 14.12.2008. | Piše: Tina Legin Kći joj ubio pijani vozač na pješačkom, a šef je krade Maru Jedličko (29) je vozač u stravičnoj nesreći teško ozlijedio. Dijagnosticirali su joj PTSP. Poslodavac joj za bolovanje duguje 15.000 kuna Božićni vjenčić je na stolu, dječje igračke posvuda, no u kući obitelji Jedličko iz Paruževina kraj Zagreba veselja nema. U ožujku ove godine Mara Jedličko (29) je s 5-godišnjom kćeri prelazila cestu na pješačkom prijelazu. Bile su 500-tinjak metara od kuće. Totalno pijani vozač nije kočio. Leonardu je ubio, a njezinu majku toliko teško ozlijedio da su svjedoci bili uvjereni kako je i ona mrtva. Poslodavac za kojeg je radila deset godina mjesecima joj ne želi plaćati bolovanje. - Rekao mi je da mu ne dosađujem te da on neće nikoga kreditirati. Ne tražim nikakvu milostinju, samo ono što mi po zakonu pripada - prisjeća se i ne uspijeva zadržati suze. Liječnici su Mari dijagnosticirali PTSP, a zbog ozljeda trpi velike bolove glave, kralježnice, noge. Ima vrtoglavice i samostalno ne može doći ni do liječnika. Rekli su joj da ne smije raditi nego mirovati, a prognozirali su joj da se na posao može vratiti tek za dvije-tri godine. Radila je za Marijana Vujevića, u sendvič baru Plavi u središtu Zagreba. Imala je plaću od 2440 kuna. Šef joj do danas za bolovanje duguje oko 15.000 kuna. 'ŠTO BI ONA, MORA BITI SVJESNA DA RADI ZA PRIVATNIKA' Platio mi je prva tri mjeseca, odnosno djevojke u računovodstvu jer je on bio na moru. Nakon što se vratio, napao ih je jer su mi dale plaću, objašnjava Mara Jedličko. Mjesecima pokušava razgovarati s vlasnikom sendvič bara Plavi u središtu Zagreba i objasniti da će mu HZZO novac od bolovanja vratiti. U rujnu joj je uplatio 1700 kuna i rekao da joj je to pozajmica. Marijan Vujević ima 15 zaposlenih. Na telefone nam se nije javljao, no razgovarali smo s njegovom suprugom. - Pa znate, ona radi kod privatnika. Morala bi biti malo realnija. Ljudi nastoje putem novina svašta rješavati - prokomentirala je odbijajući reći svoje ime. Zaprijetila nam je i da ne spomenemo njezine riječi ili napišemo nešto loše o njezinu suprugu jer će nam ona... Tu se zaustavila. KAKO ĆU ZA BOŽIĆ BEZ MOJE LEONARDE Od tragedije Mara, kaže, ne spava. Proganja je to što kćer jedinicu nije uspjela vidjeti prije nego što su je pokopali. - Sanjam je u bijeloj haljinici pa se probudim i na tren imam osjećaj da je živa, a sve to je samo noćna mora. Strah me i Božića. Kako ćemo to preživjeti bez nje - požalila nam se dok je pokazivala Leonardine igračke te fotografije lanjskog Božića. Žalosti je i to što poslodavac nikad nije pitao kako je ni od čega danas živi.  Na ovo je teško bilo što izgovoriti. Jedino što mi pada na pamet su neke teške riječi...... Dragi Gorane i draga Mara, mislimo na vas.... grlimo punim srcem, ljubavlju koju su nam ostavile naše djevojčice. Držite nam se dragi, divni ljudi. Znate da znamo kako vam je i da smo uz vas, uvijek..... |
- 20:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
srijeda, 10.12.2008.
Nema utjehe....nema
|
Kai "draga Sandra.. znam kako ti je..i ja sam izgubila meni blisku osobu,i ona je bila anđeo, imala je samo 12 godina..prvih sam se godina teško nosila s njenom smrću, ni sada nemogu reći da mi je puno lakše,ali na neki način-barem malo jest..onog dana kad sam shvatila da je ona uvijek pored mene bez obzira gdje ja bila i što radila shvatila sam da se nikad nismo razdvojile..lakše mi je kad je zamišljam pored sebe,kako samnom sudjeluje u svemu, kako se smije mojim šalama, kako se ne šetam sama gradom..ne,ja se ne sjećam prošlosti koja boli-već stvaram budućnost u kojoj je i ona prisutna..ne daj da ti netko kaže da zaboraviš Stellu ili da se osjećaš loše kad se smiješ,a ona nije prisutna..počni vjerovati da je tu i zaista će i biti..nisam religiozna osoba,ali vjerujem da duše ljudi koji iza sebe ostavljaju voljene,na neki način dio njih uvijek ostane sa nama..samo vjeruj da je tu i osjetit ćeš je..ti znaš najbolje od svih da te ona nikad ne bi posve napustila.." Draga Kai - što ti je bila ta malena anđelica? Sestra? Dijete? Moja sućut draga… Meni takva utjeha treba za moju Tinu, nju bi htjela nekako uvjeriti da je njezina seka kraj nje i da misli na nju i da ju nikada nije i neće napustiti. Želim da proživi svoj život onako kako to zaslužuje, onako kako to želi, da nađe svoj put i svoju sreću, s tugom u srcu naravno, ali ipak da se iz nje izvuče...... Ali ja? Mama? Ne mogu. Ne ide. Ja čeznem za njezinim tijelom, za rukicama oko vrata, za poljupcima, za glasom, za kosom, za očima, čeznem za njezinim ŽIVOTOM. A voljela je živjeti, veselila se svakom novom danu.......nemam utjehu u tome što ju zamišljam kraj sebe......voljela bih da imam, zaista bih, vjerujem da bi mi bilo mrvicu lakše, ali ne mogu mi te lijepe misli zamijeniti nju - živu i sve ono gore nabrojano.....jednostavno ne mogu....ne znam što nose godine......možda ću se jednom morati s tim pomiriti............da ju više nikada neću zagrliti, da se neću veseliti njezinom odrastanju, njezinom uspjehu, njezinim ispunjavanjima snova i želja..........svemu onome čemu se majke vesele kod svoje djece.......Ja se moram zadovoljiti maštanjem i zamišljanjem da je ona kraj mene.......a eto, nisam takva i nije mi to dovoljno.......zapravo tada je bol najjača.....jer kad joj vizualiziram lice i oči ja tada ostajem bez zraka......i doslovce padam na koljena........poražena od života.....luda od boli.... Ali ipak pokušavam ponekad, jer je ta čežnja za njom jača od mog razuma Pisanjem ovog bloga ja se nekako i trudim tako živjeti, zamišljati ju tu kraj mene ili u meni ili već bilo gdje.........pisati joj pisma........pričati joj..........raditi sve ovo što radim ovdje za nju........potajno se nadati da to ona vidi.......i to je najviše što mogu za sebe napraviti.......ali na žalost to mi nije dovoljno..... ima trenutaka kad pomislim sve to prestati raditi, izbrisati, napustiti, ionako nema smisla........ nje nema kraj mene i nikada je više neće biti.......sve je ionako uzalud... Još uvijek ima trenutaka kad sama u sebi pomislim da sam luda, da je moja Stelica samo u školi…… kako mogu i pomisliti da je nema……. koja je to strava….. Ja bih natrag svoju obavezu mame…..želim ju voditi u kino i kazalište, želim odlaziti u školu na roditeljske sastanke, želim joj kupiti novu jaknicu i čizmice, želim ju voditi u daleke i nepoznate zemlje, želim ju gledati kako uči strane jezike, želim ići na njezine plesne nastupe, želim ju gledati kako se rola, kliže, kako stvara prijateljstva, učiti ju svemu, uživati u njezinoj dobroti, želim da mi draga kosu kad me boli glava, da me zagrli, želim joj nositi čaj kad nju boli trbuščić, želim joj lakirati noktiće, šivati kostimiće, želim joj čitati knjige, pripremati joj rođendane….. Ovih dana ju želim odvesti u grad, gledati s njom okićene jelke, slikati se kraj Manduševca…kupiti joj sitnicu pod bor, želim da mi pomaže peči kolače…da se sva zamrlja s tijestom i brašnom……..da odlazimo k prijateljima gdje će se ona igrati s djecom….sa svojim prijateljima…...da nam crta čestitke, da kiti bor………. I ništa to više ne mogu………..kad je Tina u školi, ja se vrtim po stanu…….izgubljena…. Spremila se za školu, pojela palačinke, veselila se praznicima, imali smo planove za te dane………………… i onda mi nestane……………. u djeliću sekunde…………. nestane Stela………. nestane cijela naša budućnost s njom…..voljenom djevojčicom… Tina me nazvala: “Mama, dođi brzo doma, molim te, Stelu je pregazio auto” ………vrištala je kroz plač “Je li živa, Tina, je li živa???????” “Nije”, “Dođi brzo, molim te” Neću se ja nikada od ovog više oporaviti…….. moje je dijete ubijeno…….. ne mogu to prihvatiti … |
- 13:24 - Komentari (29) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.12.2008.
One life – one chance
|
Gledam na televiziji emisiju, slušam i ne vjerujem..... odvjetnik kaže – "mi ne branimo djelo koje je osoba počinila, mi branimo osobu. To je naš posao i moramo ga raditi zdušno. Tražiti što više olakšavajućih okolnosti da ga obranimo i smanjimo kaznu. I kada branimo ubojicu za kojeg znamo da je ubojica, dakle nema dvojbe jer postoje dokazi koji su nepobitni i tada se trudimo da ga obranimo – ne njegovo djelo – već njega. Da mu pomognemo dobiti manju kaznu, da mu pokušamo pomoći da shvati što je učinio i da se na kraju krajeva resocijalizira u društvo i nastavi normalno živjeti." Otac koji je i sam izgubio kćer, na užasan i okrutan način, otac koji je doživio najgore od najgoreg u životu, bio na rubu samouništenja, na ivici života i smrti, odlučio ostati na životu i živjeti s tim strašnim saznanjem, je otac koji će jednog dana slušati u sudnici kako netko od njegovih kolega traži olakšavajuće okolnosti za ubojicu njegove kćeri. Kako će se osjećati? Pitam se to, jer se stalno pitam gdje je tu pravda? Kako može biti pravda da odvjetnik svojim zdušnim branjenjem, traženjem olakotnih okolnosti za ubojicu zapravo samo radi svoj posao i ako ga obavi dobro - oslobodi ubojicu ili mu ishoduje manju kaznu od očekivane i propisane zakonom ili primjerene (ne)djelu koje je počinio. Što je to onda pravda? Je li zaista pravda za oduzet život – nečija ponovna resocijalizacija u društvo? Njegovo shvaćanje onog što je učinio? Kako on to može shvatiti? Zar prvo mora nekom oduzeti život da bi shvatio da je pogriješio, pa mu je sada žao i neće više... Onda ćemo mu svi oprostiti i to je pravda. Tko u tom slučaju osjeća da je zadovoljena pravda? Kako se osjeća obitelj koja je izgubila svoje voljeno biće? Je li za njih to pravda? Kome je pravda zapravo namijenjena? ŠTO UOPĆE ZNAČI PRAVDA? Koliko vrijedi život? I kome on vrijedi? Koliko vrijedi život onoga tko je ubijen, na bilo koji način? I kome vrijedi? Koliko vama gospodo odvjetnici i suci vrijedi vaš život – život vaše djece? I zanima me još kako se moral uklapa u ovu priču o pravdi.  Nama koji smo ostali živi nakon takvog iskustva (namjerno kažem živi, jer negdje sam pročitala da nije isto biti živ i živjeti – i, slažem se) prihvatiti nastavak života je jednostavno prirodan slijed. Drugog izbora nema. Jer samoubojstvo je isto ubojstvo. No, može li se osuditi čovjeka, koji nakon što mu se to dogodi i on ne izdrži teret boli, ipak digne ruku na sebe? Velika je snaga to prevladati, izdržati. Tu su nam svima potrebni drugi ljudi, njihova toplina, razumijevanje...Svi smo mi različiti. Po mnogo čemu, po našoj osobnosti, za koju su uvelike zaslužni geni, po mentalnoj i emocionalnoj razini ...... Bol za izgubljenim djetetom je najgora, najveća, najrazornija bol za emocionalno biće – čovjeka. A baš jest tako silno jaka – jer smo (valjda) ipak svjesni neprocijenjive i nezamijenjive vrijednosti života kojeg imamo. Jer znamo da je jedan jedini. Bez obzira na sve religije svijeta, bez obzira na sva vjerovanja, sve "mudrosti" koje mislimo da posjedujemo, od istoka do zapada....život je ipak jedan jedini. A ima li "života" nakon smrti....ne znam. To ne zna nitko, pa ni onaj tko u to vjeruje. Jer jedno je vjerovati, a drugo je istina. Meni se na taj način zapravo obezvrijeđuje ovozemaljski život. Pa ionako je to samo usputna stanica u našem postojanju? U našoj vječnosti u bilo kojoj dimenziji ili stanju.... Zašto smo tako narcisoidni da mislimo da ne možemo nestati kad umremo? Ne znam, meni to zvuči suludo.  Stelice moja, Nekada su prisjećanja strašno jaka. Kao da si tu kraj mene i to, naravno, u onim našim poznatim situacijama, da stojiš kraj mene i da me gledaš svojim zelenim očima, slušaš me što ti pričam ili me nešto pitaš....u tom trenutku si mi tako živa...a onda bolan grč.....pa zaustavljanje misli......blokiranje.....pokušavam ne misliti, ali ti mi nastavljaš prepričavati zgode iz škole, čemu ste se danas smijali, što novoga naučili, i sve to radiš uvijek se drmusajući u nekom ritmu, vrteći se na peti.....ma tko bi mirno stajao ili sjedio....treba stalno plesati.....Ili kad se vozimo nas troje u autu, poželim ti čuti glasić, osjetiti ruku na ramenu.... U noći često gledam u vrata sobe, sjećam se kako si se znala vraćati po nekoliko puta dati mi pusu i zagrliti čvrsto za laku noć......a zapravo si željela da ti ja kažem da ostaneš prespavati...tu kod mene....tu je ljepše...sigurnije....toplije.. Uglavnom se jako borim s tim sjećanjima i trudim se blokirati ih u tom trenutku, jer ne mogu podnijeti bol koja me obuzme. A opet se često pokušavam sjetiti našeg zadnjeg trenutka zajedno. I ne mogu. Jesi li otišla spavati prije mene? Jesam li ti čitala tu noć? Što smo radile taj dan, zadnji naš dan. O čemu smo pričale, kako si bila obućena? Koje smo si zadnje riječi uputile.... onako u živo, oči u oči.... ? Ničeg se ne mogu sjetiti. Jedino što znam je da si spavala u maloj plavoj pidžamici koja i dan danas leži kraj mene ispod jastuka. Prepuna mojih suza, i sa sve manje tvog mirisa. Zapravo čini mi se da je taj miris samo još u mom sjećanju. Svaki dan vidim stazicu kojom si napravila svoje zadnje korake na putu prema raskršću. Na putu prema školi. Na putu prema svojoj smrti. Kako je to moguće? Zašto? Samo si htjela doći u školu....ne mogu to prihvatiti. Nisi ništa krivo napravila, mi nismo ništa krivo napravili, a tebe više nema...  Ribice moja, umjesto da ti sobu tvoju uređujem, da s tobom biram sličice i cvijetiće i boje i zvukove koje bi ju krasile, ja se stalno vraćam ovdje i uređujem ovo tvoje mjestašce.....volim te mila moja djevojčice..... Where do we go ...  ....Where do we go now .....06.12.2008. |
- 10:24 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Mojoj zvjezdici, mojoj Steli 04.02.1999. - 31.10.2006.  ...oči gledaju širom, al sjaja u njima nema, sa mrtvih usana male optužba teče nijema: SEDAM SAM GODINA IMALA, NI MRAVA NISAM ZGAZILA. TAKO SAM MALO ŽIVJELA, I TAKO MALO VIDJELA, A SVEMU SAM SE DIVILA... Branko Ćopić (djelić iz pjesme)
Memorial box
Stelica na internetu: Stelina -Last memories- stranica  Ovo je stranica na kojoj će, ako to žele (a ja bih to voljela), oni koji su Stelu poznavali ostaviti zapisana svoja sjećanja na nju, zabilježena zauvijek....kao trajnu uspomenu da je živjela i da je bila voljena... te da nije zaboravljena! Oni koji ju nisu poznavali, mogu upaliti svjećicu... Hvala svima na upaljenoj svjećici.... ************************** Ovdje je zapisnik sa suđenja vozaču koji je mojoj Steli oduzeo život. Zapisnik sa suđenja OVDJE  ************************** ...ostale memorial stranice: Light a candle baby steps light a candle ...u medijima: Dnevnik.hr - 31.10.2006. 24 sata - 04.11.2006. 24 sata - 06.11.2006. Jutarnji list 7.11.2006. 24. sata 31.10.2007. Večernji list 25.4.2008. Magicus info 2008. e zadar - 19.9.2008. Dnevnik.hr - 24.04.2008. Jutarnji list - 14.10.2016. Važno: UDRUGA SIGURNOST U PROMETU FEVR sigurno voziti Ni jednom divljaku još nije poništena vozačka dozvola! - Večernji list 17.08.2010. SVJETSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE PROMETA obilježava se treće nedjelje u studenom WORLD DAY OF REMEMBRANCE U Hrvatskoj : 2007. - 18. studenog-525 svijeća 2008. - 16. studenog-619 svijeća 2009. - 15. studenog-664 svijeće 2010. - 21. studenog-548 svijeća 2011. - 20. studenog-426 svijeća 2015. - 15. studenog-308 svijeća Na žalost ni dan danas BROJEVI NISU MANJI - 2023.g. Blogovi: emocija Josip Beljan Tinin blog croatian spy team Ima bića koja nitko ne može zamijeniti. Ona dolaze ko pjesma koju smo negdje zaboravili Ona su san bez kojeg smo umirali… Ako ih izgubimo Sve smo izgubili. Ima bića koja nitko ne može zamijeniti A. Petričević meni poslala Snježana My Mom is a Survivor "Ona je tamo gdje zavija vuk, gdje snijeg je visok i jedva se hoda. Na silnoj ravni gdje je svečan muk beskrajnih polja i zamrzlih voda." You're a "Yellow Angel" which means you're probably really motherly. You're not like a soccermom or anything but you're protective of those you care for and you'd do anything for them. You're usually the wiser one in your group of friends and you're a good psychiatrist because you've been through a lot of stuff and know the best thing to do in every situation. But you don't take any crud from other people and they respect you for your ability to stick up for yourself and others. What a Grieving Mother Really Thinks Written by Kelly Cummings Hello old friend, Oh yes you know I lost my child a while ago. No, no please Don’t look away And change the subject It’s ok. You see at first I couldn’t feel, It took so long, but now it’s real. I hurt so much inside you see I need to talk, Come sit with me? You see, I was numb for so very long, And people said, “My, She is so strong.” They did not know I couldn’t feel, My broken heart made all unreal. But then one day, as I awoke I clutched my chest, began to choke, Such a scream, such a wail, Broke from me.. My child! My child! The horror of reality. But everyone has moved on, you see, everyone except for me. Now, when I need friends most of all, Between us there now stands a wall. My pain is more than they can bear, When I mention my child, I see their blank stare. “But I thought you were over it,” Their eyes seem to say, No, no, I can’t listen to this, not today. So I smile and pretend, and say, “Oh, I’m ok”. But inside I am crying, as I turn away. And so my old friend, I shall paint on a smile, As I have from the start, You never knowing all the while, All I’ve just said to you in my heart. Pjesmu mi je pronašla draga Vesna, a ja ju tako dobro razumijem kao da sam ju sama napisala. Vrijeme ne liječi bol zbog gubitka djeteta, samo mi to naučimo skrivati. A Mother's Grief by Kelly Cummings You ask me how I'm feeling, but do you really want to know? The moment I try telling you You say you have to go How can I tell you, what it's been like for me I am haunted, I am broken By things that you don't see You ask me how I'm holding up, but do you really care? The moment I start to speak my heart, You start squirming in your chair. Because I am so lonely, you see, friends no longer come around, I'll take the words I want to say And quietly choke them down. Everyone avoids me now, I guess they don't know what to say They told me I'll be there for you, then turned and walked away. Call me if you need me, that's what everybody said, But how can I call and scream into the phone, My God, my child is dead? No one will let me say the words I need to say Why does a mothers grief scare everyone away? I am tired of pretending my heart hammers in my chest, I say things to make you comfortable, but my soul finds no rest. How can I tell you things that are too sad to be told, of the helplessness of holding a child who in your arms grows cold? Maybe you can tell me, How should one behave, who's had to follow their childs casket, watched it perched above a grave? You cannot imagine what it was like for me that day to place a final kiss upon that box, and have to turn and walk away. If you really love me, and I believe you do, if you really want to help me, here is what I need from you. Sit down beside me, reach out and take my hand, .......Say : "My friend, I've come to listen, I want to understand." Just hold my hand and listen that's all you need to do, And if by chance I shed a tear, it's alright if you do to. I swear that I'll remember till the day I'm very old, the friend who sat and held my hand and let me bare my soul. Kelly Cummings 12/8/03 Izgubljeni mladi životi u prometu: Ana Andrijašević 16 g. Kata Erceg 16 g. 29.10.2002. Nataša Veljanoska 17 g. 14.01.2004. Una Varelija 24 g. 01.07.2006. Jadranka 45 g. i Mihael Matešić 11 g. 28.07.2006. Zdenka 49 g. i Ines Kuhta 15 g. 28.07.2006. Jurica Munđar 14 g. 20.08.2006. Stela Župančić 7,5 g. 31.10.2006. Ivana Nekić 26 g. 01.11.2006. Roko Vranješ 12 g. 24.02.2007. Ana Gradištanac 6 g. 10.06.2007 Jasmina Čelica 29 g. 16.06.2007. Marin Zrile 24 g. 19.06.2007. Domagoj Nedug 14 g. 06.07.2007. Frano Vrdoljak 23 g. 07.07.2007. Branimir Vugdelija 24 g. 21.07.2007. Ružica Pavić 19 g. 01.08.2007. Josip Beljan 21 g. 05.08.2007. Paulina Štimac 9 g. 28.08.2007. Antonino Bralo 19 g. 29.08.2007. Svjetlana Marunica 32 g. 29.08.2007. Antonija Jukić 16 g. 31.08.2007. Katarina Mihaljević 14 g. 02.10.2007. Denis Androlić 20 g. 23.12.2007. Alen Mušanović 19 g. 23.12.2007. Martina Belačić 22 g. 28.12.2007. Leonarda Jedličko 5 g. 17.03.2008. Ivana Škreb 23 g. 10.04.2008. Gabrijel Šporčić 13 g. 06.09.2008. Lara Đerić 14 g. 08.11.2008. Josip Tolić 21 g. 08.11.2008. Tin Jusufović 7 g. 21.11.2008. Danijela K. 25 g. 24.12.2008. Hrvoje Panđić 21 g. 10.01.2009. Kristijan Prša 20 g. 10.01.2009. Klara Režek 18 g. 22.06.2009. Bruno Slapernik 14 g. 30.12.2009. Martina Škoda 19 g. Ante Pogorilić 21 g. Marin Orlić 24 g. 25.04.2010. Ana Lešković 21 g. Mateja Lešković 21 g. Ana Đunđek 19 g. 24.07.2010. Anamaria Vantić 18 g. 18.07.2011. Ema Prispilović 2 g. 11.10.2016. Dust In The Wind I close my eyes, only for a moment and the moment's gone. All my dreams pass before my eyes in curiosity. Dust in the wind All they are is dust in the wind. Same old song. Just a drop of water in an endless sea. All we do crumbles to the ground, though we refuse to see. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky. It slips away and all your money won't another minute buy. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Dust in the wind. Everything is dust in the wind. The Cord We are connected, My child and I, by An invisible cord Not seen by the eye. It's not like the cord That connects us 'til birth This cord can't been seen By any on Earth. This cord does it's work Right from the start. It binds us together Attached to my heart. I know that it's there Though no one can see The invisible cord From my child to me. The strength of this cord Is hard to describe. It can't be destroyed It can't be denied. It's stronger than any cord Man could create It withstands the test Can hold any weight. And though you are gone, Though you're not here with me, The cord is still there But no one can see. It pulls at my heart I am bruised...I am sore, But this cord is my lifeline As never before. I am thankful that Angels Connects us this way A mother and child Death can't take it away! ~ author unknown ~ |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
