Malena zvjezdice
srijeda, 24.09.2008.
Nema pravde
|
Svi oni koji žive u Malešnici, svi oni koji znaju o kojem je križanju riječ, mogu vrlo lako doći tamo, stati i lijepo si to sve pogledati. Matrix je u pravu kada kaže da je suđenje obavljeno traljavo, ali nije u pravu kada tvrdi da je to samo nesreća. Naravno sada me se može "optužiti" da sam subjektivna i pristrana jer je u pitanju moje dijete....dobro....neka...ali postavite se na trenutak u moju kožu. Da je moja Stelica pretrčavala aleju Bologna gdje se zaista vozi brzo, a postoje pothodnici (koji su isto postali jako opasne zone) i da je tamo na tako otvorenoj cesti nastradala, mi kao roditelji bi prvi rekli vozaču neka se ne osjeća krivim. Ja sam Stelu jako dobro poznavala, ona je bila i više nego pažljiva, išla je tim putem svaki dan i to nekoliko puta jer je nakon škole imala još i dodatne aktivnosti poput engleskog jezika i ritmike. Većinom je išla sama. Kao i stotine njezinih vršnjaka. SVAKI DAN. Pogotovo u školu na nastavu, a ponekad dok su još bili duži dani i na te svoje aktivnosti, jedino smo dolazili pred nju navečer kad bi već pao mrak. Pisala sam već o tome prije, kad smo se mi tu doselili nije bilo semafora, i nesreća i sudara je bilo gotovo svaki tjedan barem jednom. Polupanih automobila, pokoja strgana ruka ili slične ozljede, nikada nitko nije poginuo. Od kada je semafor postavljen mi smo svi odahnuli, sudari su se prorijedili, to su već bili zaista oni ekstremi koji ne poštuju nikakva pravila. No i to se uglavnom događalo noću kada je manje normalnih vani, a luđaci divljaju. Ovo što se dogodilo Steli je apsolutna bahatost jednog profesionalnog vozača koji nije gledao kuda vozi. Ovo je njegova velika ljudska pogreška za koju bi on trebao snositi odgovornost, a on to uporno izbjegava. I sam je otac djeteta Steline dobi. Gdje je majka tog njegovog djeteta, zar čak ni ona nije smogla snage i na neki način nam dati do znanja da im je žao. Da je suprug kriv i da će podnijeti kaznu kakvu mu sud bude propisao. Gdje je nestala ta ljudska odgovornost. Ima li je uopće u ljudima. Ja sam položila vozački, ali ne vozim. Baš iz razloga što se ne osjećam dovoljno za to sposobna. Naravno da mi je to puno puta zakompliciralo život, ovisan si o drugima, o javnom prijevozu i sve to…ali meni je to manje zlo nego uporno misliti kako svi voze, pa eto moram i ja, a osjećati se nesigurno i uplašeno.. Ja ne bih mogla živjeti sa saznanjem da sam nekom djetetu zbog svoje nepažnje oduzela život. A roditeljima donijela doživotnu patnju i bol. Sve ove gluposti koje smo mi slušali na tri ročišta koja smo imali su samo to GLUPOSTI. Na žalost, ljudi koji rade u pravosuđu imaju osjećaj da smo svi mi idioti, ili se bar tako prema nama ponašaju. Jednostavno imaju moć u rukama i mogu raditi što hoće. Dogovaraju se, pristaju na međusobne uvjete, kompromise, zataškavaju, i prikrivaju....a sve je to tako jer im zakon to omogućava. To nije samo kod nas tako sve traljavo i bez prave želje za kažnjavanjem krivca – vozača koji je pregazio moje dijete na smrt – i kojeg ja zovem ubojicom – jer on za mene to jest, to je tako u jako puno slučajeva. Ta dva dječaka kojima je on navodno stao su jednostavno uspjela pretrčati ulicu na vrijeme prije nego im je taj kombi došao, a oni su vidjevši da su dječaci prešli ulicu nastavili voziti bez prethodne provjere ima li još nekoga tko dolazi na zebru. Stela je udarena na zebri, odbačena od nje i tamo pregažena. To se sve vidi na tim nesretnim slikama koje je slikala policija na licu mjesta. Negdje na ovom blogu imate i njihovo (policijsko) izvješće koje je rađeno na licu događaja i u to vrijeme, pa je ipak za zaključiti svakom normalnom čovjeku da to mora biti najtočnije odrađeno i zaključeno. Sudski vještak je u sudnici kada su ga pitali kojom se brzinom vozilo kretao rekao da to ne zna, jer ne zna da li je stajao ili vozio?????? Sutkinja mu je rekla da je stajao, a taj podatak smo čuli naravno od suvozača – a što je on drugo trebao reći – da su jurili i da ju nisu vidjeli??? Dakle to je nepouzdan svjedok – koji je usput rečeno i sam izjavio da je poviknuo dijete, dijete, da bi kasnije rekao kako je mislio da su prešli preko hupsera?????? Pa tko to normalan može progutati?? Nakon što je to sudskom vještaku rečeno on je na mali kućni digitron izračunao da bi to moglo biti OKO 16 km/h. Dakle njegove riječi su: "Ukoliko je okrivljeni s vozilom stajao ispred pješačkog prijelaza......"To sve u živo kada slušate izgleda sasvim drugačije nego kada se čita sa papira koji je napisan nakon svih izgovorenih rečenica, a taj tekst se diktira zapisničarki, nešto sudski vještak diktira sam, a nešto diktira sutkinja. Oni sve svoje misli koje izgovaraju kasnije oblikuju u te pomalo nerazumljive rečenice. Suvozač je svoje svjedočenje iznio još na prvom ročištu, a meni i danas u ušima bruje njegove riječi kako su mislili da su prešli preko hupsera. Zašto su onda stali? Tko se zaustavlja nakon što misli da je prešao preko hupsera? To je bilo strašno za slušati. Nije bilo nikakve reakcije sa strane državnog tužiteljstva, to se tako puštalo da on priča te svoje nebuloze. Zatim je na drugom ročištu došla svjedokinja. Koja se isto lijepo provukla bez opomena, a što je meni bilo nevjerojatno, da se na sudu može govoriti rečenice poput: "Meni se čini da je...." Dakle ona je bila na sasvim suprotnoj strani kao suvozačica u automobilu koji je stajao prvi u redu i čekao jer je njima bilo crveno svjetlo. Kada ju je sutkinja upitala - kada je ona prvi put vidjela djevojčicu, rekla je: - kada je malena već bila pod kotačima!!!!!!! Za svakog normalnog čovjeka bi taj svjedok trebao biti apsolutno nevažan!!!!! Gotovo!!! Ti dakle nisi vidjela ništa!!! Po što je ona tamo došla i zašto ja ne znam, ali reći da ju je prvi put vidjela pod kotačima i da ona misli da je djevojčica pretrčavala te da je nesreća bila neizbježna????.......je li to svjedok – pouzdan svjedok nečega???? Na žalost – slika zaista nekada puno više govori nego riječi. Trebali ste vidjeti mladu damu. Osim toga i sam njegov odvjetnik je htio ispasti pametan, a ispao je jako glup. Pitao ju je onako jako važno (jer nije imala naočale, pa je tu htio poentirati) da li ona ima dobar vid? A ona je rekla da ima urođenu manu desnog oka, ali da joj to ne smeta i da ne treba nositi naočale. Da smo mi imali odvjetnika na tom ročištu koji nam je trebao biti, a nije se pojavio, možda bi on na te riječi i reagirao!!! Možda, ne znam. Nakon toga je posramjeno (moj naivni dojam) sjeo i rekao da nema više pitanja. Nadam se da joj se u životu ništa slično neće dogoditi, jer joj ne bi palo na pamet i pomisliti da je stvar tako banalna i da je to eto bila jednostavno nesreća. A ako se prodala za novce, onda nemam što reći, osim da se nadam da će joj biti gorki......sigurno... Na ta dva svjedoka je građena priča. Sudski vještak opisuje događaj u rekonstrukciji, a nastavljajući se na policijske zapisnike sa lica mjesta događaja. Uostalom evo ga:  E sad pitanje, veliko i važno pitanje je zašto to rade??? Zašto tako blaga kazna za nekoga koga ste proglasili krivim???? Zašto taj dogovor??? Zar vas nije sram?! To je moje dijete, istina, nije vaše pa moju bol ne možete osjetiti, ali zar zaista uvijek krećete od pretpostavke da se to može svakom dogoditi da bi unaprijed skinuli svaku odgovornost sa sebe da vam se kojim slučajem dogodi nešto slično? A nikada ne idete od pretpostavke da se i vašoj djeci može ovo sutra dogoditi. Nevjerojatno je kako nitko ne želi preuzeti odgovornost za ono što učini, za ono što napravi krivo, pa čak ni onda kada oduzme nečiji život. Na žalost jako puno nas je ovako uništenih obitelji. Prvo nas uništi netko tko nam djetetu oduzme život, a onda i vlastita "pravna" država. Nemam nikakve veze sa slučajem Jurice Munđara i ne znam znate li vi išta o tome, ali da bi mi vjerovali pročitajte njegovu priču, a takvih priča ima sve više i biti će ih sve više i više jer smo konačno dobili priliku barem negdje reči ono što i mi mislimo o tome. Jer u sudnici to ne smijemo. Ja sam bila opomenuta da ne smijem komentirati, jer sam rekla da je Stela zapravo napravila samoubojstvo...... Ovdje je članak o slučaju Munđar a-sto-je-onda-kriminal-postovani-suci I sad zamislite da skupimo jako puno novaca i kome da ga damo???? Nekom odvjetniku koji će onda sve svoje unosne poslove zanemariti radi mog slučaja??? Ma takvog nema. Nije im stalo. Uzalud sve. Budite spremni na sve. Naravno da sam kao i svaki normalan čovjek protiv bilo kakve korupcije i mita. Ali usporedite slučaj dr. Šimić – 9 godina zatvora (za šta? je li mu neki od tih pacijenata umro? je li on nekom držao pušku ispred glave i tražio novce?), ljudi sami nude novce jer žele život. Žele preživjeti, a to je u ovoj državi nemoguće bez mita. I sad k tom slučaju usporedite slučaj Stričak – 8,5 godina zatvora za 4 oduzeta života. Da je on za volanom umro od srca – što se isto zna dogoditi, onda bi to bila velika nesreća. Ovako je ubojstvo. Pa zvali ga oni ubojstvo iz nehaja – svejedno je ubojstvo. Još je sudac na kraju rekao da je ovako visoka kazna izrečena kako bi preventivno djelovala na ostale sudionike u prometu?????????? Zar to nije jadno? Dakle čak ni Stričak nije dobio tih bijednih maksimalnih 10 godina, pa mene stvarno zanima za koga su one predviđene? Koliko mrtvih treba biti da bi dobio 10 godina zatvora. I je li to pravedna kazna? Jedna od rečenica je da - nikakva kazna neće vratiti moje dijete, i koliko god ona bila istitina, a ISTINITA JEST - ona zapravo ništa ne znači. To je gola činjenica, kao da kažete - danas pada kiša pa ću nositi kišobran. Za Stelu i mnoge druge je kasno, ali........, možda će predviđena kazna dugogodišnjeg zatvora ili doživotnog zatvora spasiti vaše dijete…. A kako se boriti da se to postigne…………NE ZNAM. ................................................................................................................... U ponedjeljak 01.10. 2007. Katarina i Martina ispale su iz školskog autobusa. Katarina je preminula u noći 02.10. Svijećica je tebi u spomen,  draga Katarina… |
- 10:04 - Komentari (29) - Isprintaj - #
petak, 19.09.2008.
9 mjeseci njemu - 9. krug pakla meni
|
Voljena moja djevojčice, kada bi ti znala što smo danas doživjeli. Kada bi znala što smo čuli. Tvoje bi maleno srce puklo još jednom. Milena moja djevojčice, znaš li da si ti zapravo počinila samoubojstvo. Ti si se samo stvorila pod kotačima tog kombija taj dan. A znaš li milena da smo tata i ja krivi za to. Pa kako smo samo mogli otići na posao kao i svaki dan i ostaviti tebe da kao i tisuće druge djece ideš sama u školu. Mi smo krivi jer baš taj dan nismo ostali doma i tebe odveli u školu. Pa kako smo to mogli. A znali smo da dolazi idiot koji će te pregaziti na smrt. Koji se ne osjeća krivim, ali jako pati i liječi se "već 2" godine????????? On se duboko kaje za nešto za što nije kriv. Ali nama je dobro. Ni tata ni ja nismo bolesni, ne pijemo lijekove, ne liječimo se, radimo, Tina je super, sad je sama, ma nama je prekrasno. Ali njemu je teško. Znaš ti si mrtva, i sva tvoja nadanja u budućnost, svi tvoji planovi, sve što si željela biti kada narasteš su nevažni prema tome koliko bi bilo strašno osuditi tvog ubojicu. Njemu je dovoljna kazna to što mu uopće sude, a osuda da je kriv bi bila odmazda. "Pogledajte ga" - rekao je njegov odvjetnik, on dovoljno pati, ne treba ga kazniti nikakvim zatvorom i teškom robijom?????....(ili tako nekako, znam da je upotrijebio riječi odmazda i teška robija) jer nije kriv za tu nesreću. I nikakvi pritisci ne bi trebali utjecati na sudsku odluku. KOJI PRITISCI?????? Suđenje je otvoreno za javnost, bili su novinari i bili su naši prijatelji, naši supatnici Marija i Vlado Beljan. Sjedili i šutili! I to je pritisak? Zato i savjetuju da roditelji ni ne trebaju biti prisutni jer onda lakše mogu baratati svojim manipulacijama. A za njegovog odvjetnika su svi sve krivo napravili. I policija, i sudski vještak i na rekonstrukciji su sve krivo izračunali, ma ništa nije valjalo. Po njemu je činjenica jedino to da si ti samo dospjela pod kotače njegovog kombija, jednostavno si se tamo stvorila. Nije uopće važno da je detaljnim rekonstrukcijama na licu mjesta s istim vozilom i sa suvozačem zaključeno kako si ti svakako mogla biti uočena na vrijeme i da bi se tako izbjegla tragedija. I da je suvozač upozorio tvog ubojicu rekavši dva puta - dijete, dijete...to nije važno... Važno je da tebe više nema i da te sada treba zaboraviti, jer svima životi idu dalje. Dakle da danas nije bila sudnica puna ljudi koji su sve ovo slušali, možda meni ne bi nitko vjerovao ovo što ja pišem. I na kraju svega, kod čitanja presude, sutkinja postupi potpuno neprofesionalno i kaže tu famozno glupu i idiotsku rečenicu: "Takav je promet na žalost, svima se to može dogoditi!" Kao da je riječ o slupanom novom i skupom automobilu, a ne o ljudskom životu. O životu djevojčice koja je samo htjela doći u školu taj dan. Koja je ulicu prelazila na pješačkom prijelazu i to kada joj je bilo upaljeno zeleno svjetlo. O tome da je to dijete član jedne obitelji koja je uništena do kraja svojih života. O tome da se to sutra može dogoditi i događa se i drugoj djeci. I to je odgovor na takve tragedije - može se svakome dogoditi??? Pa što onda uopće treba suđenje? Što nam uopće trebaju pravila u vožnji kad se ne moraju poštivati. Kad možeš i ubiti čovjeka i biti nevin zbog toga. I to ubiti kršenjem pravila, bahatošću. Nije njemu srce stalo dok je vozio, nije umro za volanom, nije se to dogodilo na otvorenoj cesti, već na zebri, u zoni škole, sve što je trebao raditi je biti pažljiv dok vozi. Obratiti pažnju i gledati ispred sebe. Vidjeti plavokosu djevojčicu s rozom jaknicom i velikom crvenom torbom ..... kažu da si pretrčavala? I to možda! Tako kaže svjedokinja - i to ovim riječima - meni se čini da je djevojčica pretrčavala???? Zar je to razlog da te pregazi? Ako si i pretrčavala radila si to na pješačkom prijelazu dok ti je na semaforu bilo zeleno svjetlo!!!!! To je ono što je bitno. Ali to je bitno tati i meni, to je bitno svima onima koji su te izgubili, to je bitno normalnim ljudima, to je bitno i državnoj tužiteljici, to je bitno svima osim naravno njemu. I njegovom odvjetniku. To je uporno izbjegavao izgovarati. I kada slušaš branitelja očekuješ da će svašta reći, na to se nekako pripremiš, ali da će reći kako on nije kriv već je kriv onaj tko je djevojčicu ostavio bez nadzora.....................e to je bio vrhunac. Ili možda bolje rečeno DNO. Dno pakla, dno dna ljudskog bića. To je apsolutno neoprostivo. Tu sam se potpuno slomila, to zaista nisam očekivala. Tu je pokazao sav svoj jad zbog nemogućnosti pravilne obrane, zbog nemogućnosti pobijanja činjenica koje su tako jasne i tako neosporne. Da li je ovakvo ponašanje našeg sudstva, ovakve rečenice i zaljučci ohrabrujući za sve buduće žrtve? Kojih će biti - sve dok ovako budemo vrednovali živote. Rečenicama – to se svakom može dogoditi. I što onda? Ne treba ga kazniti? Ne treba odgovarati za ono što počini? To je tako i treba se s tim pomiriti? Misle li svi tako? Ili sam ja luda pa to ne razumijem? Da li ljudi stvarno tako razmišljaju jer se boje da bi sutra oni mogli biti ti kojima se to može dogoditi, pa se unaprijed žele ograditi od osude? Zapravo ne žele preuzeti odgovornost za ono što su učinili i priznati krivicu već se pokušati na sve moguće načine izvući. Misleći pri tom samo i jedino na sebe, jer žrtva je njima uništila život, a ne obratno. Sad to mora cijeli život nositi na duši. A što je s našim životima? Što je s nama koji odlazimo paliti svijeće našoj djeci. Umjesto da ih gledamo kako uz nas žive, rastu i postaju ljudi. Što je s rupama u našim srcima? Koje ništa na svijetu ne može popuniti! Ništa. Zaboravi - kažu nam, kreni dalje, moraš ovo, moraš ono....  Mila moja Stelice, ja te volim puno, ja o tebi nikada neću prestati pričati, ja te neću dati zaboraviti, tko se sa mnom želi sjećati neka to čini, a ostali neka zaborave - ako mogu. "Ubio mi je dijete, a nije nam se nikad ni ispričao" Majka male Stele (7), Sandra Župančić, ogorčena je presudom kojom je vozač Hitne pomoći osuđen na 9 mjeseci. Još razmišlja o žalbi na presudu... 19.09.2008. | Piše: Helena Tkalčević "24 sata" Nije mi jasno na koji se način izračunava koliko ljudski život vrijedi, komentirala je Sandra Župančić, majka Stele Župančić (7), koju je u listopadu 2006. u Malešnici u Zagrebu vozilom Hitne usmrtio Tomislav Račić (33). Za smrt male Stele Račić je nepravomoćno osuđen na devet mjeseci. Majka Sandra ogorčena je presudom. - Nitko ne kaže da je to učinio namjerno. To je bila velika ljudska pogreška. No ljudi moraju odgovarati za svoje postupke i moraju za njih biti kažnjeni. Njemu je navodno žao, a nikad nam se nije ispričao - priča Sandra. Dodaje kako je vještak dokazao da je Račić Stelu mogao vidjeti da je bolje pazio te da ga je na dijete dvaput upozorio suvozač. Najviše su je zaboljele završne riječi njegova odvjetnika Petra Pavkovića, koji je rekao kako nije kriv vozač, nego oni koji su dijete ostavili bez nadzora. - Svaki dan tisuće djece ide u školu i iz škole. Znači da nitko od roditelja ne bi smio raditi, nego bi morali djecu za ruke voditi u školu. Ispada da bi mi roditelji umjesto samostalnih ljudi trebali odgajati zdrave invalide - šokirana je majka. Stelini roditelji još razmišljaju hoće li se žaliti na presudu ili ne. |
- 06:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Mojoj zvjezdici, mojoj Steli 04.02.1999. - 31.10.2006.  ...oči gledaju širom, al sjaja u njima nema, sa mrtvih usana male optužba teče nijema: SEDAM SAM GODINA IMALA, NI MRAVA NISAM ZGAZILA. TAKO SAM MALO ŽIVJELA, I TAKO MALO VIDJELA, A SVEMU SAM SE DIVILA... Branko Ćopić (djelić iz pjesme)
Memorial box
Stelica na internetu: Stelina -Last memories- stranica  Ovo je stranica na kojoj će, ako to žele (a ja bih to voljela), oni koji su Stelu poznavali ostaviti zapisana svoja sjećanja na nju, zabilježena zauvijek....kao trajnu uspomenu da je živjela i da je bila voljena... te da nije zaboravljena! Oni koji ju nisu poznavali, mogu upaliti svjećicu... Hvala svima na upaljenoj svjećici.... ************************** Ovdje je zapisnik sa suđenja vozaču koji je mojoj Steli oduzeo život. Zapisnik sa suđenja OVDJE  ************************** ...ostale memorial stranice: Light a candle baby steps light a candle ...u medijima: Dnevnik.hr - 31.10.2006. 24 sata - 04.11.2006. 24 sata - 06.11.2006. Jutarnji list 7.11.2006. 24. sata 31.10.2007. Večernji list 25.4.2008. Magicus info 2008. e zadar - 19.9.2008. Dnevnik.hr - 24.04.2008. Jutarnji list - 14.10.2016. Važno: UDRUGA SIGURNOST U PROMETU FEVR sigurno voziti Ni jednom divljaku još nije poništena vozačka dozvola! - Večernji list 17.08.2010. SVJETSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE PROMETA obilježava se treće nedjelje u studenom WORLD DAY OF REMEMBRANCE U Hrvatskoj : 2007. - 18. studenog-525 svijeća 2008. - 16. studenog-619 svijeća 2009. - 15. studenog-664 svijeće 2010. - 21. studenog-548 svijeća 2011. - 20. studenog-426 svijeća 2015. - 15. studenog-308 svijeća Na žalost ni dan danas BROJEVI NISU MANJI - 2023.g. Blogovi: emocija Josip Beljan Tinin blog croatian spy team Ima bića koja nitko ne može zamijeniti. Ona dolaze ko pjesma koju smo negdje zaboravili Ona su san bez kojeg smo umirali… Ako ih izgubimo Sve smo izgubili. Ima bića koja nitko ne može zamijeniti A. Petričević meni poslala Snježana My Mom is a Survivor "Ona je tamo gdje zavija vuk, gdje snijeg je visok i jedva se hoda. Na silnoj ravni gdje je svečan muk beskrajnih polja i zamrzlih voda." You're a "Yellow Angel" which means you're probably really motherly. You're not like a soccermom or anything but you're protective of those you care for and you'd do anything for them. You're usually the wiser one in your group of friends and you're a good psychiatrist because you've been through a lot of stuff and know the best thing to do in every situation. But you don't take any crud from other people and they respect you for your ability to stick up for yourself and others. What a Grieving Mother Really Thinks Written by Kelly Cummings Hello old friend, Oh yes you know I lost my child a while ago. No, no please Don’t look away And change the subject It’s ok. You see at first I couldn’t feel, It took so long, but now it’s real. I hurt so much inside you see I need to talk, Come sit with me? You see, I was numb for so very long, And people said, “My, She is so strong.” They did not know I couldn’t feel, My broken heart made all unreal. But then one day, as I awoke I clutched my chest, began to choke, Such a scream, such a wail, Broke from me.. My child! My child! The horror of reality. But everyone has moved on, you see, everyone except for me. Now, when I need friends most of all, Between us there now stands a wall. My pain is more than they can bear, When I mention my child, I see their blank stare. “But I thought you were over it,” Their eyes seem to say, No, no, I can’t listen to this, not today. So I smile and pretend, and say, “Oh, I’m ok”. But inside I am crying, as I turn away. And so my old friend, I shall paint on a smile, As I have from the start, You never knowing all the while, All I’ve just said to you in my heart. Pjesmu mi je pronašla draga Vesna, a ja ju tako dobro razumijem kao da sam ju sama napisala. Vrijeme ne liječi bol zbog gubitka djeteta, samo mi to naučimo skrivati. A Mother's Grief by Kelly Cummings You ask me how I'm feeling, but do you really want to know? The moment I try telling you You say you have to go How can I tell you, what it's been like for me I am haunted, I am broken By things that you don't see You ask me how I'm holding up, but do you really care? The moment I start to speak my heart, You start squirming in your chair. Because I am so lonely, you see, friends no longer come around, I'll take the words I want to say And quietly choke them down. Everyone avoids me now, I guess they don't know what to say They told me I'll be there for you, then turned and walked away. Call me if you need me, that's what everybody said, But how can I call and scream into the phone, My God, my child is dead? No one will let me say the words I need to say Why does a mothers grief scare everyone away? I am tired of pretending my heart hammers in my chest, I say things to make you comfortable, but my soul finds no rest. How can I tell you things that are too sad to be told, of the helplessness of holding a child who in your arms grows cold? Maybe you can tell me, How should one behave, who's had to follow their childs casket, watched it perched above a grave? You cannot imagine what it was like for me that day to place a final kiss upon that box, and have to turn and walk away. If you really love me, and I believe you do, if you really want to help me, here is what I need from you. Sit down beside me, reach out and take my hand, .......Say : "My friend, I've come to listen, I want to understand." Just hold my hand and listen that's all you need to do, And if by chance I shed a tear, it's alright if you do to. I swear that I'll remember till the day I'm very old, the friend who sat and held my hand and let me bare my soul. Kelly Cummings 12/8/03 Izgubljeni mladi životi u prometu: Ana Andrijašević 16 g. Kata Erceg 16 g. 29.10.2002. Nataša Veljanoska 17 g. 14.01.2004. Una Varelija 24 g. 01.07.2006. Jadranka 45 g. i Mihael Matešić 11 g. 28.07.2006. Zdenka 49 g. i Ines Kuhta 15 g. 28.07.2006. Jurica Munđar 14 g. 20.08.2006. Stela Župančić 7,5 g. 31.10.2006. Ivana Nekić 26 g. 01.11.2006. Roko Vranješ 12 g. 24.02.2007. Ana Gradištanac 6 g. 10.06.2007 Jasmina Čelica 29 g. 16.06.2007. Marin Zrile 24 g. 19.06.2007. Domagoj Nedug 14 g. 06.07.2007. Frano Vrdoljak 23 g. 07.07.2007. Branimir Vugdelija 24 g. 21.07.2007. Ružica Pavić 19 g. 01.08.2007. Josip Beljan 21 g. 05.08.2007. Paulina Štimac 9 g. 28.08.2007. Antonino Bralo 19 g. 29.08.2007. Svjetlana Marunica 32 g. 29.08.2007. Antonija Jukić 16 g. 31.08.2007. Katarina Mihaljević 14 g. 02.10.2007. Denis Androlić 20 g. 23.12.2007. Alen Mušanović 19 g. 23.12.2007. Martina Belačić 22 g. 28.12.2007. Leonarda Jedličko 5 g. 17.03.2008. Ivana Škreb 23 g. 10.04.2008. Gabrijel Šporčić 13 g. 06.09.2008. Lara Đerić 14 g. 08.11.2008. Josip Tolić 21 g. 08.11.2008. Tin Jusufović 7 g. 21.11.2008. Danijela K. 25 g. 24.12.2008. Hrvoje Panđić 21 g. 10.01.2009. Kristijan Prša 20 g. 10.01.2009. Klara Režek 18 g. 22.06.2009. Bruno Slapernik 14 g. 30.12.2009. Martina Škoda 19 g. Ante Pogorilić 21 g. Marin Orlić 24 g. 25.04.2010. Ana Lešković 21 g. Mateja Lešković 21 g. Ana Đunđek 19 g. 24.07.2010. Anamaria Vantić 18 g. 18.07.2011. Ema Prispilović 2 g. 11.10.2016. Dust In The Wind I close my eyes, only for a moment and the moment's gone. All my dreams pass before my eyes in curiosity. Dust in the wind All they are is dust in the wind. Same old song. Just a drop of water in an endless sea. All we do crumbles to the ground, though we refuse to see. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky. It slips away and all your money won't another minute buy. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Dust in the wind. Everything is dust in the wind. The Cord We are connected, My child and I, by An invisible cord Not seen by the eye. It's not like the cord That connects us 'til birth This cord can't been seen By any on Earth. This cord does it's work Right from the start. It binds us together Attached to my heart. I know that it's there Though no one can see The invisible cord From my child to me. The strength of this cord Is hard to describe. It can't be destroyed It can't be denied. It's stronger than any cord Man could create It withstands the test Can hold any weight. And though you are gone, Though you're not here with me, The cord is still there But no one can see. It pulls at my heart I am bruised...I am sore, But this cord is my lifeline As never before. I am thankful that Angels Connects us this way A mother and child Death can't take it away! ~ author unknown ~ |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
