Malena zvjezdice
subota, 31.05.2008.
Opet...
|
ZADAR - U teškoj prometnoj nesreći na Jadranskoj magistrali na D-8 u petak oko 17.20 teško su ozlijeđene dvije djevojčice stare 10 i 11 godina iz Zadra. Na njih je kod gostionice Sabunjar nasuprot Getrou automobilom zadarskih registarskih oznaka naletio 44-godišnjak s područja Zadra. On je velikom brzinom dolazio iz smjera Bibinja prema Zadru i udario u djevojčice dok su prelazile cestu na obilježenom pješačkom prijelazu sa semaforima. Oborivši ih, vozač je čak pokušao pobjeći s mjesta nesreće, no ubrzo ga je sustigla i zaustavila policija. Djevojčice su zbog teških tjelesnih ozljeda odmah prevezene u zadarsku Opću bolnicu gdje su zadržane na liječenju, a doznajemo da im je stanje bilo jako teško. Tek će se, nakon što policija dovrši očevid, znati pravi uzrok nesreće. Očevici su na mjestu događaja pričali da su nastradale djevojčice dvije sestre (ili sestrične) i da su jednu od njih ugledali kako leži nasred Jadranske magistrale, dok je druga bila kod jednog grma. Kažu da su vidjeli opela astru svijetle boje koji je velikom brzinom projurio lijevom stranom ceste dok su automobili u desnom traku usporavali kako bi propustili pješake. Odmah su pozvali Hitnu pomoć jer su djevojčice imale višestruke prijelome, a odmah potom i policiju. Vozač koji je skrivio nesreću bio je pijan i napuhao je čak 2.26 promila. Prevezli su ga u bolnicu jer je od udarca slomio ruku. Slijedi mu kaznena prijava. Večernji list /24 sata - 30.05.2008. Evo, ovo je od danas vijest: Pijani vozač pogazio majku i njezinu kćer (5) u Rijeci Riječanin S. P. (59) je oko 18.15 sati, upravljajući Toyotom, na pješačkom prijelazu oborio majku (31) i njenu petogodišnju djevojčicu. Vozač je prošao kroz crveno svjetlo na križanju Zvonimirove i Liburnijske ulice. Majku i kći su hitno prevezli u riječki KBC. Djevojčica je zadobila teške ozlijede glave i u životnoj je opasnosti. Vozaču je izmjerena koncentracija alkohola od 1.34 promila. 24 sata - 31.05.2008. Eto, ali glavno da od 01.06.2008. idu nove novčane kazne za razne prekršaje... No, je li to dovoljno? Zašto se ne mijenja kazneni zakon? Jer, policija će podnijeti kaznenu prijavu, ali što nakon toga? Iskreno i od srca se nadam da će ove TRI djevojčice - što je najvažnije preživjeti. I da će se oporaviti, fizički naravno, psihički će ostati ožiljak cijeli život. ........ali ne zavšava to uvijek tako. Ima i ovakvih slučajeva: Na četrnaestogodišnjeg Juricu Munđara 20. kolovoza 2006. naletio je automobilom V. P. te ga smrtno ozlijedio. No, nije stao i nije nazvao Hitnu pomoć, niti je sam pokušao pomoći tuđem djetetu, već je dodao gas i produžio. I to nije bilo sve, što mu je njegova savjest dopustila. Brzo je reagirao te potražio pomoć automehaničara koji mu je do pet sati ujutro sredio automobil. Juričina krv i oštećenja nastala udarom nestala su pod vještim rukama mehaničara, protiv kojeg se još vodi postupak zbog prikrivanja dokaza - svjedoči nam neutješna majka Jasnica Munđar, kojoj životnu snagu daje sedmogodišnja kćerka Lara. Kako je mogao kao roditelj ostaviti tuđe dijete pokraj ceste… u trenutku udara, u svom je autu vozio vlastito dijete… dijete, koje je nakon laži njegove cijele obitelji, u istražnom postupku priznalo istinu. Naime – pojašanjava nam Juričina majka – cijela je obitelj V. P. tvrdila, u prvi mah, da je “udario srnu”. No, njegovo dijete koje je bilo u autu je priznalo policiji, a potom se slomio i V. P. te priznao. U vrijeme dok su roditelji i liječnici gasili zadnji plamičak nade za nesretnog Juricu, V. P. je vjerovao da može proći nekažnjeno. Tražio je i našao mehaničara koji će povjerovati nebulozi da automobil treba biti popravljen tijekom noći i da to nikom ne treba prijaviti. Kako nam svjedoči nesretna majka, na ročištu na sudu je V. P. izjavio kako je automobil “morao popraviti jer punicu treba voziti doktoru”. Bio je pod utjecajem alkohola te noći kad je udario moga sina. Samo što ga je policija prekasno pronašla, pa to ne mogu dokazati. Ovih dana smo dobili pravomoćnu presudu na osnovu koje je vozač koji je ubio našeg sina i pobjegao s mjesta nesreće dobio godinu dana zatvora. Imao je mogućnost žalbe. Mi ne. Moja obitelj to smatra krajnjom nepravdom i ovim istupom u javnosti želimo skrenuti pozornost na pravosuđe. Kako za takvo zlodjelo čovjek može dobiti samo godinu dana zatvora?! - pita se Jasnica Munđar. Cijeli tekst možete pročitati tu.  Uz tugu i bol za Stelom tu je i konstantan strah za Tinu. Uopće se ne mogu opustiti. Večeras je padala kiša. Počela je naglo i žestoko. Baš tada je morala ići u grad na svoj tečaj švedskog jezika. - Tina, molim te pazi kad prelaziš ono križanje.... - Pa uvijek pazim.... - Znam, ali sad su ceste mokre, skliske.....pazi se, molim te.... - Joj, dobro, pa znam prijeći ulicu.... - Znam da ti znaš..........i Stela je znala....... Uskoro odlaze na izlet u Osijek. Već sad me jeza prolazi. Tako ružan osjećaj, a ne možeš ga se riješiti. Kud idu tako daleko.....s autobusom.....strah me.... Tina moja, moja ljubavi, samo još tebe imam, živote moj...... Volim te puno.... Stelice milena, ti živiš u nama, u našim sjećanjima, svaki dan o tebi pričamo, uvijek se nečega sjetimo...nečega što bi i inače pamtili kao lijepe uspomene i zajedno ih s tobom prepričavali... Jučer smo bili kod tvoje bake kod koje si znala otići ponekad iz škole....pa ti je baka ponudila nešto za jesti.....nešto što je sebi skuhala, i ti si pojela iz pristojnosti......meni si kasnije rekla da ti nije baš bilo kao kad ja skuham, ali si njoj rekla da je super.....moj mali diplomat......curice prekrasna.......pristojna i pametna. U svakoj djevojčici te vidim, nepoznatoj, dođe mi da ih ponekad podragam po onim kečkicama koje nose tako slatko i nevino, poželim ih zagrliti. Osjećam doslovce fizičku bol zbog nedostatka tvog zagrljaja. Tvojih čvrstih ručica oko moga vrata...Znaš, sad je sezona jagoda, malena moja Jagodice Bobice, tvog omiljenog voća... Kako si im se veselila, i voljela na sve moguće načine....same, sa šlagom, u kolaču....kupila sam ih zbog tebe:    VOLIM TE. |
- 01:50 - Komentari (36) - Isprintaj - #
utorak, 20.05.2008.
Volim te Stela..........volim te.......
|
Preteško mi je bez tebe Stela. Sve što radim, trudim se u sebi silno objasniti da radim dobro i da je to zbog Tine naše, i dižem se i dižem svaki put kad potonem.........ali nakon svakog dizanja padam još teže i bolnije. Sve mi je to kao izdaja tebe. Na koljenima sam i gledam u prazno, želim te vidjeti Stela, želim čuti tvoj smijeh, želim tvoje tople oči gledati kako se smiju od sreće, želim te zagrliti. Kako suzbiti ovu čežnju za tvojim bićem u mojim rukama......u mom zagrljaju.........kako......... Nemam snage više biti snažna, ne želim biti hrabra...........volim te milena, želim te tu kraj sebe..........Stelice moja.......pomozi mi malena, molim te..  Oluja je u mom srcu sada, strašna........... i ne prestaje.......traje i traje i traje....... VOLIM TE STELA........VOLIM TE  Dragi moji, molim vas da odvojite malo svog vremena i pažnje, posjetite ovu stranicu POMOZIMO GDJE MOŽEMO POMOĆI. |
- 08:19 - Komentari (69) - Isprintaj - #
petak, 16.05.2008.
Pravda u RH
   Kako sada moja riječ može išta učiniti kada me se ništa ni ne pita. Nama je rečeno da ni ne moramo biti prisutni na raspravi. Pa to ionako nema nikakve veze s nama. Tko smo mi? Samo roditelji tamo neke ubijene djevojčice. Novinar koji je napisao ovaj članak izvukao je to iz spisa, nije prisustvovao raspravi i nije vidio koliko je muljao i petljao taj medicinski tehničar, zapetljao se u vlastitim objašnjavanjima. Pitanja su bila glupa i nevažna. A laž da je Stela bila izvan pješačkog prijelaza je toliko apsurdna i teška, toliko pokvarena i zla da se stvarno pitam vrijedi li uopće živjeti. Da, bila je izvan pješačkog prijelaza onog trenutka kada ste ju udarili i odbacili. Kako živjeti nakon ovoga. Staza kojom Stela ide od njenog ulaza do križanja koje treba prijeći vodi direktno na zebru. Nije se imala zašto nigdje pomaknuti jer su s desne strane žardinjere lokalnog kafića. Osim toga ja najbolje znam koliko je moja Stela bila odgojena, savjesna i oprezna i nikada joj ne bi palo na pamet pomaknuti se nigdje jer je dobro znala kako se prelazi ulica, samo i isključivo na zebri te kad je na semaforu zeleno svjetlo. Učila je to od nas, učila je to u vrtiću i u prvom razredu škole. Stotine djece svaki dan tuda prelazi križanje na putu u školu. Zakoračila je na zebru kada joj je na semaforu bilo zeleno svjetlo i vjerojatno misleći kako će ju kombi hitne pomoći propustiti jer i ona ima pravo prijeći cestu kao i ta dva dječaka, pa čak i da je potrčala kakve to veze ima. Osim toga on to misli, to je njegov dojam???????? Bila je na zebri na zelenom svjetlu.  Propustili su dvojicu dječaka.......znači praktički su stajali........a onda se s neba stvorila Stela koja je do tog trenutka bila nevidiljiva.......i onda su prešli preko nje i s prvim i zadnjim kotačem.......misleći da pelaze preko hupsera..........a prije toga je tehničar povikao: "dijete, dijete".............no svejedno su ju prvo pregazili misleći da je hupser. SA PRVIM I ZADNJIM KOTAČEM. Znate li kolika je razdaljina između prvog i zadnjeg kotača na kombiju.........zar nisu imali vremena stati kad su tako sporo vozili i nakon prvog prelaska preko tijela mog djeteta. Možda bi bila danas živa. Ranjena, invalid, ali ŽIVA. Osim toga ubojica mog djeteta je i sam otac. Meni i Stelinom ocu ništa ne bi značila njegova isprika jer oprosta nema i nikada ga neće biti, ali zar nije divno kako on uopće nema potrebu to učiniti? Jednostavno nema potrebu reći ŽAO MI JE!!!! Mi smo u Malešnici od 1992. Na tom križanju nije bilo semafora. Vjerojatno su mislili da ne treba, jer se zna kako je kod nas kultura vozača na visokom nivou. Sve sami đentlmeni u autima ( čast izuzecima, jer naravno i njih ima ).To što smo mi godišnje vidjeli oko dvjestotinjak sudara na svoje oči, polupanih automobila, razbijenih nogu i ruku, ugroženih života........to uopće nije bilo važno. 2002. je došao semafor. A tek nedavno sam saznala i kako. Staviti ću vam dio pisma koje sam dobila od osobe s kojom sam se i osobno upoznala: "Dvije godine nakon što smo doselili na Malešnicu moj sin je krenuo u školu. Svaki dan je trebao prijeći raskršće koje nije imalo semafora i koje je bilo opasno za prelazak odraslih, a kamo li ne djeteta. To mi se nikako nije sviđalo, nisam se mogla s tim pomiriti. Bilo me je strah za njega a osim toga nije on jedino dijete koje tuda prolazi. Pokrenula sam pitanje postavljanja semafora u Gradu. Najprije su birokrati odbili tu ideju s obrazloženjem da nema novaca i da zapravo tamo semafor i nije potreban, ali ja znam da novaca ima i da "nad popom ima pop". Bila sam jako sretna kad se moja ideja počela realizirati. Smatrala sam to svojim velikim uspjehom. Učinila sam nešto za svoj kvart, ljude koji u njemu žive i djecu koja u njemu rastu. I tako sve do onog dana kad mi je mali javio "mama danas kad smo išli u školu jednu curicu iz moje škole je pogazila hitna pomoć" Nisam mogla vjerovati…… Od tada me proganja ono nešto. Ne znam sama sebi objasniti što, a kamo li tek zašto, ali Stelin odlazak doživljavam drugačije, posebno… Ja znam da nisam mogla učiniti ništa više nego što jesam i da mi je namjera bila najbolja i da se to moglo dogodit bilo gdje i da se netko drugi mogao zauzet za taj semafor …… ali mene to ipak posebno boli. Možda se nisam trebala zadovoljit samo semaforom, možda sam trebala još nešto…… I znaš od tada nisam više ni sretna ni ponosna na taj semafor, samo me stegne u grudima kad prolazim onuda jer se sjetim Stele, tvoje prekrasne djevojčice. " Dragi moji sugrađani, ovo je zakon koji govori koliko su vrijedni naši životi u našoj lijepoj zemlji. Zato ništa ne brinite, ako zgazite koga, nije to ništa strašno. To je samo jedan život manje. Ma ko brine za roditelje ubijenog djeteta i za to kako oni poslije žive. Ma koga to briga. Od ovih tu godinica koje su zakonom predviđene za ubojstvo u prometu, za ubojicu Stelice se traži jedna godina i osam mjeseci. Ima li netko normalan tko bi mi to mogao objasniti? GLAVA DVADESETA (XX.) KAZNENA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI LJUDI I IMOVINE I SIGURNOSTI PROMETA Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom Izazivanje prometne nesreće Članak 272. (1) Tko kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozi promet da izazove nesreću u kojoj je neka druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, ili je drugome prouzročena imovinska šteta velikih razmjera, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno iz nehaja, počinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. (3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 2. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Nepružanje pomoći osobi koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći Članak 273. (1) Vozač motornog vozila ili drugog prijevoznog sredstva koji ostavi bez pomoći osobu koja je teško tjelesno ozlijeđena tim motornim vozilom ili prijevoznim sredstvom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.  |
- 14:00 - Komentari (57) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.05.2008.
Majčin dan
|
boomp3.com HOW DO YOU LEAVE THE ONE YOU LOVE        We've been down this road before I can't take it anymore I have nothing left inside myself to give Still every time I see your face I`m falling back into that place Where everything feels to me like the first time I want it to be possible And I`m hoping for a miracle There has to be another way I don`t want to face the truth How do you leave the one you love How do you rise above it all When do I find the strength to make it Through tomorrow when you`re gone And what do I tell myself tonight How can I ever make it right How do you leave I`m so tired of being strong I`m so afraid of being wrong But I don`t want to live a lifetime with regrets So I have to let you go Walk away now even though My heart is telling me it`s a mistake But can I ever set you free You`ve been the very heart of me There has to be another way I don`t wanna face the truth How do you leave the one you love |
- 00:00 - Komentari (39) - Isprintaj - #
petak, 02.05.2008.
Život ide dalje - živima !
|
SVIM ČITATELJIMA Ponovo sam pažljivo čitala sve vaše riječi. I HVALA VAM. Gotovo svi su razumijeli da meni ne trebaju nikakvi savjeti kako da ja živim svoj život, nema ničega što će meni pomoći, to je istina, ali svaka vaša topla riječ je melem na ranu. Bez obzira što plačem dok ih čitam, pa to je normalno, kako bi i moglo biti drugačije. Posebno hvala onima koji su se potrudili pročitati veći dio bloga kako bi mogli dobiti sliku o meni, pa tek onda nešto rekli i napisali. Jer su jedino tako mogli nešto i zaključiti. Nema potrebe ranjeno majčino srce još i vrijeđati. Zašto to? Čemu? Pa ja zaista ne tražim ništa. Samo pišem o mojoj Stelici. Drago mi je da su se javili i oni koji su na žalost i sami imali ovu najgoru moguću tragediju, pišemo si preko maila, razmjenjujemo svoje misli i osjećaje. A to nam je tako silno potrebno. Kad si s nekim tko je to isto doživio, tek tada potpuno otvoriš srce i kažeš sve.....ne bojiš se i znaš da te neće osuditi, da ti neće nametati nikakva rješenja situacije, nikakve savjete davati, samo će te slušati i pričati o sebi, pa opet slušati.......da se možemo negdje sastajati vjerojatno bi se i grlili i plakali zajedno, bez straha da nas netko proglasi ludima i nestabilnima te da nam kaže da se moramo trgnuti i nastaviti živjeti. Ništa nama to ne treba govoriti. Znamo mi što moramo, ali bol za djetetom ne jenjava s prolaskom vremena. Samo je još gore, jer moramo skrivati, moramo to u tajnosti proživljavati, moramo šutjeti...... Svim dobronamjernima koji su ostavili svoje riječi sućuti i podrške veliko HVALA. I molim vas da nas podržite u našoj borbi da se zakoni o kažnjavanju u prometu promijene. Ne smijemo reći da se tu ništa ne može učiniti, jer se onda i neće ništa učiniti. I dalje će se ginuti. Mnogi znaju reći da kazne neće promijeniti ništa. A što onda hoće? Ja sam čvrsto uvjerena u to da bi - ako bi u zakonu pisalo i ako bi zaista realno postojala mogućnost doživotnog zatvora za oduzet život na cesti, zbog nepoštivanja prometnih pravila i propisa - bilo manje ovakvih tragedija. Potpuno sam u to sigurna. Ne može se na to gledati kao na slučajna ubojstva. To su ubojstva. Počinjena automobilom umjesto pištoljem ili golim rukama. Naše djece više nema i neće se vratiti za jednu godinu i osam mjeseci ni za pet godina ni za deset. NEĆE SE VRATITI NIKADA VIŠE. Mi - koji smo ostali živjeti iza naše djece smo kažnjeni - DOŽIVOTNO. Zašto se ne kazni i onoga tko je to napravio? Je li to pravda da oni nisu kažnjeni primjereno nedjelu koje su počinili? (Pitanja su retorička, ne treba odgovarati - ja odgovore znam). Cijeli ovaj blog, sve postove i komentare ja štampam i radim od toga knjigu uspomene ....ako slučajno blogova ne bude više...... Lijepi vam pozdrav svima od beskrajno tužne Steline mame  Želje su cvjetovi u vrtu živih. Ne rastu u kraljevstvu mrtvih. "Tuga je usamljena. Tuga se ne može zaobići niti ubrzati. Ona slijedi zakone duše, tijek koji je u svakom čovjeku dugačije predodoređen. Tuga dolazi i odlazi prema njenom vlastitom nahođenju. Mnogim je pogođenim roditeljima teško prihvatiti tu činjenicu. U razdoblju kompjutera tuga se doživljava kao strano tijelo koje se ne može kontrolirati nikakvim outputom i inputom. Ona djeluje kao artefakt iz kamenog doba sjećanja. Mnogi su ljudi zaboravili ophoditi se sa silama prirode iz vanjske stvarnosti. Stoje bespomoćni i pred katastrofama koje mogu snaći njihovu dušu. S uglačanom rutinom svakodnevlja u čovjeka se ušuljala i vjera u to da ima pravo na to da ga nitko ne dira. Nesposobnost suočavanja s gubicima čini čovjeka tim ranjivijim. Industrijsko društvo ne pruža nikakvu pomoć ljudima u njihovom suočavanju s tugom. Rituali koji su izrasli iz iskustva pojedinaca i proslijeđeni s generacije na generaciju, danas su postali šupljim historijskim čahurama s kojima ožalošćena osoba ne zna ništa započeti. Prirodne pomoći u tuzi iz negdanjih vremena trebaju nove, vremenu primjerenije sadržaje, moraju ih nadomjestiti stvaralački oblici ophođenja s tugom. Jedna od mogućnosti modernog odrađivanja tuge su i organizirani susreti roditelja koji su izgubili dijete. Nakon gubitka djeteta majke i očevi često žele biti sami u svojoj boli. A ako žele podijeliti svoju patnju s nekim, onda je to u susretima s ljudima koji ih razumiju, koji iz vlastitog iskustva poznaju slične potrese. Neke među pogođenim osobama vide mogućnost usklađivanja tih dviju potreba u organiziranim susretima roditelja koji su izgubili dijete. Ideja o susretima ožalošćenih majki i očeva dolazi iz Conventryja u Engleskoj. Tamo je anglikanski pastor Simon Stephens 1969. godine osnovao prvu organizaciju te vrste. "The Compassionate Friends" (Suosjećajni prijatelji) postoje od 1972. godine i u SAD. Tamo je u međuvremenu nastalo oko 300 skupina. "The Compassionate Friends" poznati su pod imenom "Duga" u Švicarskoj i Njemačkoj......." Iz knjige U. Goldman – Posh Našla sam našu pjesmaricu Stelice. Svake godine smo u 11. mjesecu odlazile na Interliber – sajam knjiga i tamo smo kupovale sve moguće časopise po jeftinijoj cijeni i to sve brojeve unazad za cijelu godinu: Zvrkove, Smibove, Radosti i mnoge druge. Tjednima kasnije smo ih sve listale i izrezivale članke o prirodi, o životinjama, pjesmice...........i sve to lijepile u posebne bilježnice, radile svoje male enciklopedije......Nijednu pjesmu ovdje na blogu nisam ja napisala. Samo sam ponekad možda zaboravila navesti autora ili ga jednostavno ne znam. No sjetila sam se dvije pjesmice koje smo ti i ja sastavile zajedno i zapisale ih u našu pjesmaricu. U jednom od tih časopisa smo pročitale Visibaba - pjesmicu i došle na ideju da napišemo još o jaglacu i ljubičici.  a ovu si pjesmicu morala naučiti na pamet za školu. Uh, kako te namučila...ali uspjela si:  Zapisale smo ju, kako bi se mogla jednog dana, kada odrasteš i pročitaš ju, sjetno nasmiješiti i prisjetiti tih školskih dana. Kako mi nedostaješ djetešce moje, milena moja. Volim te malena. mama |
- 08:00 - Komentari (70) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Mojoj zvjezdici, mojoj Steli 04.02.1999. - 31.10.2006.  ...oči gledaju širom, al sjaja u njima nema, sa mrtvih usana male optužba teče nijema: SEDAM SAM GODINA IMALA, NI MRAVA NISAM ZGAZILA. TAKO SAM MALO ŽIVJELA, I TAKO MALO VIDJELA, A SVEMU SAM SE DIVILA... Branko Ćopić (djelić iz pjesme)
Memorial box
Stelica na internetu: Stelina -Last memories- stranica  Ovo je stranica na kojoj će, ako to žele (a ja bih to voljela), oni koji su Stelu poznavali ostaviti zapisana svoja sjećanja na nju, zabilježena zauvijek....kao trajnu uspomenu da je živjela i da je bila voljena... te da nije zaboravljena! Oni koji ju nisu poznavali, mogu upaliti svjećicu... Hvala svima na upaljenoj svjećici.... ************************** Ovdje je zapisnik sa suđenja vozaču koji je mojoj Steli oduzeo život. Zapisnik sa suđenja OVDJE  ************************** ...ostale memorial stranice: Light a candle baby steps light a candle ...u medijima: Dnevnik.hr - 31.10.2006. 24 sata - 04.11.2006. 24 sata - 06.11.2006. Jutarnji list 7.11.2006. 24. sata 31.10.2007. Večernji list 25.4.2008. Magicus info 2008. e zadar - 19.9.2008. Dnevnik.hr - 24.04.2008. Jutarnji list - 14.10.2016. Važno: UDRUGA SIGURNOST U PROMETU FEVR sigurno voziti Ni jednom divljaku još nije poništena vozačka dozvola! - Večernji list 17.08.2010. SVJETSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE PROMETA obilježava se treće nedjelje u studenom WORLD DAY OF REMEMBRANCE U Hrvatskoj : 2007. - 18. studenog-525 svijeća 2008. - 16. studenog-619 svijeća 2009. - 15. studenog-664 svijeće 2010. - 21. studenog-548 svijeća 2011. - 20. studenog-426 svijeća 2015. - 15. studenog-308 svijeća Na žalost ni dan danas BROJEVI NISU MANJI - 2023.g. Blogovi: emocija Josip Beljan Tinin blog croatian spy team Ima bića koja nitko ne može zamijeniti. Ona dolaze ko pjesma koju smo negdje zaboravili Ona su san bez kojeg smo umirali… Ako ih izgubimo Sve smo izgubili. Ima bića koja nitko ne može zamijeniti A. Petričević meni poslala Snježana My Mom is a Survivor "Ona je tamo gdje zavija vuk, gdje snijeg je visok i jedva se hoda. Na silnoj ravni gdje je svečan muk beskrajnih polja i zamrzlih voda." You're a "Yellow Angel" which means you're probably really motherly. You're not like a soccermom or anything but you're protective of those you care for and you'd do anything for them. You're usually the wiser one in your group of friends and you're a good psychiatrist because you've been through a lot of stuff and know the best thing to do in every situation. But you don't take any crud from other people and they respect you for your ability to stick up for yourself and others. What a Grieving Mother Really Thinks Written by Kelly Cummings Hello old friend, Oh yes you know I lost my child a while ago. No, no please Don’t look away And change the subject It’s ok. You see at first I couldn’t feel, It took so long, but now it’s real. I hurt so much inside you see I need to talk, Come sit with me? You see, I was numb for so very long, And people said, “My, She is so strong.” They did not know I couldn’t feel, My broken heart made all unreal. But then one day, as I awoke I clutched my chest, began to choke, Such a scream, such a wail, Broke from me.. My child! My child! The horror of reality. But everyone has moved on, you see, everyone except for me. Now, when I need friends most of all, Between us there now stands a wall. My pain is more than they can bear, When I mention my child, I see their blank stare. “But I thought you were over it,” Their eyes seem to say, No, no, I can’t listen to this, not today. So I smile and pretend, and say, “Oh, I’m ok”. But inside I am crying, as I turn away. And so my old friend, I shall paint on a smile, As I have from the start, You never knowing all the while, All I’ve just said to you in my heart. Pjesmu mi je pronašla draga Vesna, a ja ju tako dobro razumijem kao da sam ju sama napisala. Vrijeme ne liječi bol zbog gubitka djeteta, samo mi to naučimo skrivati. A Mother's Grief by Kelly Cummings You ask me how I'm feeling, but do you really want to know? The moment I try telling you You say you have to go How can I tell you, what it's been like for me I am haunted, I am broken By things that you don't see You ask me how I'm holding up, but do you really care? The moment I start to speak my heart, You start squirming in your chair. Because I am so lonely, you see, friends no longer come around, I'll take the words I want to say And quietly choke them down. Everyone avoids me now, I guess they don't know what to say They told me I'll be there for you, then turned and walked away. Call me if you need me, that's what everybody said, But how can I call and scream into the phone, My God, my child is dead? No one will let me say the words I need to say Why does a mothers grief scare everyone away? I am tired of pretending my heart hammers in my chest, I say things to make you comfortable, but my soul finds no rest. How can I tell you things that are too sad to be told, of the helplessness of holding a child who in your arms grows cold? Maybe you can tell me, How should one behave, who's had to follow their childs casket, watched it perched above a grave? You cannot imagine what it was like for me that day to place a final kiss upon that box, and have to turn and walk away. If you really love me, and I believe you do, if you really want to help me, here is what I need from you. Sit down beside me, reach out and take my hand, .......Say : "My friend, I've come to listen, I want to understand." Just hold my hand and listen that's all you need to do, And if by chance I shed a tear, it's alright if you do to. I swear that I'll remember till the day I'm very old, the friend who sat and held my hand and let me bare my soul. Kelly Cummings 12/8/03 Izgubljeni mladi životi u prometu: Ana Andrijašević 16 g. Kata Erceg 16 g. 29.10.2002. Nataša Veljanoska 17 g. 14.01.2004. Una Varelija 24 g. 01.07.2006. Jadranka 45 g. i Mihael Matešić 11 g. 28.07.2006. Zdenka 49 g. i Ines Kuhta 15 g. 28.07.2006. Jurica Munđar 14 g. 20.08.2006. Stela Župančić 7,5 g. 31.10.2006. Ivana Nekić 26 g. 01.11.2006. Roko Vranješ 12 g. 24.02.2007. Ana Gradištanac 6 g. 10.06.2007 Jasmina Čelica 29 g. 16.06.2007. Marin Zrile 24 g. 19.06.2007. Domagoj Nedug 14 g. 06.07.2007. Frano Vrdoljak 23 g. 07.07.2007. Branimir Vugdelija 24 g. 21.07.2007. Ružica Pavić 19 g. 01.08.2007. Josip Beljan 21 g. 05.08.2007. Paulina Štimac 9 g. 28.08.2007. Antonino Bralo 19 g. 29.08.2007. Svjetlana Marunica 32 g. 29.08.2007. Antonija Jukić 16 g. 31.08.2007. Katarina Mihaljević 14 g. 02.10.2007. Denis Androlić 20 g. 23.12.2007. Alen Mušanović 19 g. 23.12.2007. Martina Belačić 22 g. 28.12.2007. Leonarda Jedličko 5 g. 17.03.2008. Ivana Škreb 23 g. 10.04.2008. Gabrijel Šporčić 13 g. 06.09.2008. Lara Đerić 14 g. 08.11.2008. Josip Tolić 21 g. 08.11.2008. Tin Jusufović 7 g. 21.11.2008. Danijela K. 25 g. 24.12.2008. Hrvoje Panđić 21 g. 10.01.2009. Kristijan Prša 20 g. 10.01.2009. Klara Režek 18 g. 22.06.2009. Bruno Slapernik 14 g. 30.12.2009. Martina Škoda 19 g. Ante Pogorilić 21 g. Marin Orlić 24 g. 25.04.2010. Ana Lešković 21 g. Mateja Lešković 21 g. Ana Đunđek 19 g. 24.07.2010. Anamaria Vantić 18 g. 18.07.2011. Ema Prispilović 2 g. 11.10.2016. Dust In The Wind I close my eyes, only for a moment and the moment's gone. All my dreams pass before my eyes in curiosity. Dust in the wind All they are is dust in the wind. Same old song. Just a drop of water in an endless sea. All we do crumbles to the ground, though we refuse to see. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky. It slips away and all your money won't another minute buy. Dust in the wind. All we are is dust in the wind. Dust in the wind. Everything is dust in the wind. The Cord We are connected, My child and I, by An invisible cord Not seen by the eye. It's not like the cord That connects us 'til birth This cord can't been seen By any on Earth. This cord does it's work Right from the start. It binds us together Attached to my heart. I know that it's there Though no one can see The invisible cord From my child to me. The strength of this cord Is hard to describe. It can't be destroyed It can't be denied. It's stronger than any cord Man could create It withstands the test Can hold any weight. And though you are gone, Though you're not here with me, The cord is still there But no one can see. It pulls at my heart I am bruised...I am sore, But this cord is my lifeline As never before. I am thankful that Angels Connects us this way A mother and child Death can't take it away! ~ author unknown ~ |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
