Prozirna koračam tihim koracima samoće
kao lutka mutnih očiju bez postolja na kojem stojim.
Suze odavno ne poznajem, jutrima navlačim masku
krijem od tebe osjećaje, sebi samoj lažem:
"Da sve je onako kako trebalo je biti"
Prolazeći pored tvog kamenog lica
nemarno zabacujem kosu preko očiju
da ne vidiš suze koje vrište u grudima.
Zašto dozvoljavaš da budem prozirna?
Nadam se da nije zauvijek, i da zauvijek ne traje u beskraj.
Možda će sve biti u redu kada shvatimo da je naše postojanje samo san koji završava u smrti.
|