četvrtak, 24.01.2008.
Jedna domaća zadaća; u potrazi za izgubljenim vremenom.
Dok spavaš
U meni polako otkucava
I upoznajem te
Uvijek iznova,
Onako kako nikad nikoga nisam
Ne mogu te opisati
Djeluješ kao stranac
Iako te poznajem bolje od sebe;
Svaka pora na tvom licu
Priča svoju priču
(jedna od njih je moja)
Ćutim,
duboko u sebi
Ne slutiš
Nisam tu da te mijenjam,
Znam da smo već izgubili
Prosipam po tebi
Sve misli;
I tiho te pamtim
Realno gledano, više nemam što tražiti s tobom
Možda se jednom usudim progovoriti:
Mi smo odavno samo pukotina u jednoj sjajnoj ideji
Gledaš u mene toplim, treperavim pogledom
Nikad ne razumiješ
Istina jest
Da boli
I Dalí je bio u pravu
Sipiš iz mojih ruku kao pijesak
Ali ne priznajem
Da smo izgubili vrijeme;
(bilo bi predrsko tako ogoliti moju taštinu)
Otvarao si se preda mnom poput cvijeta
Ne želeći priznati, još uvijek u tebe kao u škrinju
odlažem svoje strahove
(nije lako biti slobodan)
Poput sjene,
Nikad nećeš pokazati da boli
Previsoko si da sanjaš
Sve ćeš ružno
polako, uredno, složiti u sebe
Slikajući svoje laži po tebi
I sebi prešutno priznajem
Dobro me poznaješ, predobro katkad
znaš da ću te nositi ugraviranog negdje duboko u sebi,
u tihoj škatulji sjećanja
(da, medu najboljim godinama)
u mojem dijelu tišine
tamo gdje samo za tebe
pronalazim izgubljeno vrijeme
Držiš se u meni
Poput kapi na oštroj vlasi trave
Zatvori oči dok ih sunce miluje, pretvaraj se da vjeruješ
I tren po tren
Mrzeći sebe
Polako te otkrivam
Odmaknula bih se da mogu
Ali ne poznajem načina
Po nekom nepoznatom zakonu
Otisak mirisa tvojih ruku
Ostat će odložen u hodnicima moje svijesti
Pretvarajmo se da vjeruješ…
Oprosti što sam rastopila maglu
Voljela bih da te mogu jasno mrziti
Ali stvar je među nama odavno razvodnjena
Zašto nikad ne možeš naslutiti?
Ponekad ne želim glasno izgovoriti
Jesmo li se izgubili negdje među redovima
U svakom danu,
U grotesknoj paradi pokušaja da budemo iskreni
(Priznajem da nisam željela vidjeti)
Skrivaš se
Iza velikih riječi za ono što je očito
Bolje idi,
ostavi barem malo ponosa
Ni ja ne volim tu provincijalnu melankoliju
No, možda je na koncu sve bio samo trik,
Neukusna šala,
kapric Svevišnjeg
Sram me pitati te
Sjećaš li se;
No možda je bolje tako,
Ne riskiram nedefiniranost;
Dok me šarene niti tvojih laži
Omataju poput toplog kašmirskog šala
ti si takav – vidiš samo ono što želiš vidjeti
I ne osuđujem te
Doskora,
Ostavljam te
da uljuljan u svoje misli toneš;
Nerazumljivo jednostavan
U nekom tuđem, izgubljenom vremenu
- 21:46 -
