Vama,da znate koliko je ura....

...i meni da znam koliko me čitate....:-)
Free Web Counter

Free Hit Counter

Ne volim januar

Ne volim januar, ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa,
broj trideset i ko zna,kako polako odlaze.
Više ne prolazim ulicom Dositejevom
i nemam pojma
kad neko pita gde je to.
Tih dvesta šest koraka dužinom
tog sokaka, nikad ja nisam brojao.
Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio,pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali andjele moj?
Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih,
dosta je suza i rastanaka nesretnih.
Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima,
tako se lako rasplaču.
Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio,pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali andjele moj?
Bila je noć, jedna mrkla, kao ova večeras, u ulici Dositejevoj, u
Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano
vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i pevali
"Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne sećam baš.
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće
broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet
krila nekih pravih noćnih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je
čujem kako diše, kako diše u snu...


Eleonora

Na bogojavljensku noć...
Peku se kesteni, lome se pogače, a venci smokava i praporci se pokače...
U prednjoj sobi mog baće...
To je već navike moć...
Bez slova poziva,društvo se sastalo pod istom ikonom,
za crnim švapskim astalom...
Što pamti svadbe i daće...
Redak sam gost u starom kraju... Al znam šta misle, i u snu...
I oni mene kanda znaju... Jer čak ni pripiti ni da mi pomenu nju...
Čudna je zverčica strast...
Od one ljubavi, zbog glupe svađice... U buri ćutanja potonule su lađice...
I minus na kraju salda?
Dal grom odabira hrast?
Ili se to pak hrast munjama nametne? Za to baš nemam reči
bog zna kako pametne...
To je ta sudbina, valjda?
Bila je moja zlatna šansa... A tek sam načeo svoj krug...
Moj mali verni Sančo Pansa... Moja ljubavnica... Saborac...
I moj najbolji drug...
Oni ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam...
Ukrstim politru i noć... I tu i tamo na taj krst se prikivam...
Već me i Dunav pretiče... Moja me senka spotiče...
Al ništa mi se ne tiče... I malo šta me pomera i dotiče...
Sem, možda, nje?
Kad đavo precepi špil...
Sve krene naopaka, svale se vanglice, zadrema kum,
I nešto nisu ove "london štanglice"
Ko kadgod, u doba slavna?
Pogrešno uklopljen stil...
Kinesko posuđe, salvete heklane, model iz izloga a cipele od preklane...
No, rizling sve to poravna...
(Već me Dunav pretiče... Već me senka spotiče...
Ništa me se ne tiče... Ništa me ne dotiče...)
Nikad ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam...
Ukrstim politru i noć... I tu i tamo na taj krst se prikivam...
Već me i Dunav pretiče... Moja me senka spotiče...
Al ništa mi se ne tiče... I malo šta me pomera i dotiče...
Sem, možda, nje?


I jedna, pomalo zanemarena, ali krasna pjesma o...oprostu....

Posvađana pesma


Sa katedrale tri puta lupilo.
Dosta se zvezdica na misu skupilo.
Pločnik - k'o potočić, posrebren, krivudav.
Zar su se ulice ponovo smanjile
a senke brestova utanjile,
Il' ja to nisam predugo prošao tuda...?
Rasipam korake, k'o pijan dinare,
od Mičurinove do detelinare.
Nemir me vuče njoj svojim tankim vlaknom.
Možda se upravo malo odljutila,
možda je nekako naslutila
kakva se drama odvija pod mojom jaknom...
A mesec pojma nema, matora lola drema,
jutros je lumpov'o po Kini,
dok se sa sobom borim da tačno izgovorim
tu tešku, stranu reč "izvini".
Ona me voli, znam. OK, ne suviše.
Al' sasvim dovoljno da krišom uzdiše
kada me tračeri ubace u šemu...
Škripuću oblaci pod njenim nogama,
neda se ludica tvrdoglava,
šta više, piše udžbenik na istu temu...
Samo je vetar sretan, vrti se ko baletan
u svojoj sivoj pelerini,
dok moje misli traže: kako se ono, po naški, kaže
ta teška, strana reč "izvini".

Izvini. Izvini! Izvini. Izvini. Izvini...


Lepa protina kći...

23.02.2007., petak

ne znam ni sama otkud me put odnese do ovog mjesta....gotovo zaboravih i da postoji, ili bih rekla da je u pitanju puko izbjegavanje...no, to ionako nije novost u ovom zivotu...Iako sam obicno predmet izbjegavanja.
nisam ljuta, uopste nisam ljuta na njega, ne mogu da budem... ali sam tako razocarana...toliko da mi se srce cijepa, kunem se da gotovo mogu osjetiti kako se cijepa....
sve je palo u vodu...i večera koju s takvom mukom pripremih; savrseno je legla u onu kantu za otpatke... i vatra kamina se lagano ugasila.... i moj parfem pocinje da blijedi....
sve je palo u vodu...
a jedino sto sam od tebe zeljela cuti jeste isprika....ioprosti... nikakvo opravdanje, nista... samo jedno kratko oprosti...
Bog zna da ni to dobila nisam....
oprosti ti meni onda, srce,...sto sam takva kakva jesam...i sto se vjerovatno nikad necu promjeniti....

- 00:14 - Sloboda govora, jel da... (5) - Printaš dio mene :-) - #

18.07.2006., utorak

«...I opet je bila u pravu... Sve do onog trena kad sam je izgubio, kad ni pomocu najljepsih rijeci, molitva, i kajanja nisam mogao da nadjem put natrag do njenog srca, sve dotad sam je lagao, uzivao u njenim suzama, nasladjivao se vrijedjajuci jei ne sluteci da ce mi naplatiti svaku prolivenu suzu, svaku uvredu, svako ponizenje... Ma da, ja, sa reputacijom poznatog sarmera i opakog vladaoca rijecima, cijim su se «ostvarenjima»mladjahni momci divili, stariji zavidjeli, za kojim su povucene djevojcice tiho patile u sobicku, kojeg su zavodnice zeljne strasti navodile na grijeh; da, upravo taj covjek sa maskom heroja, se mozda po drugi put u zivotu postidio... Pozelio povuci rijeci koje su visile u zraku, rijeci davno izgovorene, sasvim dovoljno davno da vise nema smisla i pokusavati objasniti ih, opravdati se... ili mozda zamoliti za oprost. Na veliku zalost moje sudbine, nikad nisam znao da molim za oprost... Mozda sam zbog te greske u sistemu, koje se nisam uspio rjesiti eto, ni dosad, i ostao sam... Iza mene nije stajala nijedan zena, a niti ijedan nagovjestaj buducnosti nije pokazivao da se to kani promjeniti nekad... Mogao bih slobodno tvrditi da je dusa te zene, nikad dokraja prezaljene, bila uz mene sve ove godine... Ali da je molim za oprost – to nisam mogao... Al jedno sam mogao i to sam i uradio. Bog mi je pruzao nesvakidasnju priliku da joj objasnim sve ono zbog cega sam od nje napravio najzbunjeniju zenu na svijetu... Da pokusam da spojim svoje postupke sa osjecajima koji su tih vremena strujili, kolali mojim venama... Ali bila je to i jedinstvena prilika da se uvjerim sta sam imao, a na ruletu zivota prokockao...
«Igrom slucaja znam da mlada i prespektivna direktorica poput tebe moze sama sebi odredjivati radno vrijeme i sasvim slucajno poznajem jedan birc u blizini, bas po tvom ukusu... Dakle, hocemo li...?» - nastojao sam to reci sto poletnije i vedrije, pri tome podignuvsi lakat, tako da ona moze zavuci svoju krhku rucicu bas onako kao zena covjeku... Provocirao sam, igrao se sa vatrom; draga moja ljubicice, iako vrijeme nije bilo na mojoj strani, moj sarm i snalazljivost me nikad, nu i najskakljivijim situacijama nisu iznevjerili...
Reagovala je bas onako kako bi i prije desetak-i-frtalj godina reagovala... Bas onako kako sam ocekivao, kako sam htio, onakva kakvu sam je zelio, volio, cekao, docekao...
Obrve su joj se skupile poprimivsi neki nejasan oblik, celo blago namrgodilo, crnim ocima me osinula, ljutito prekrstila ruke, ponosno zabacila galvu i uzurbano prosla kraj mene, pritom okrznuvsi moj ispruzenu ruku... O da, dobro sam poznavao taj potez, znak da sam tacno pogodio sta misli, da sam prodro u najdublje hodnike njenog uma i tamo njezno poljubio uplasenu i tihu djevojcicu koja se tu skrivala od ljudi kao djavo od krsta... Nasmijesio sam se i slijedio je... Kada je shvatila kuda je navodim, zastala je, gledajuci netremice otprilike negdje u dubine...nicega. Samo Bog zna koliko sam se uplasio od jacine tuge, straha, nemira u njenim ocima... od njene usne, koja je, zakleo bih se, drhtala od zelje za placom... Prokletstvo, otkud sam znao tu sliku.... Sve me vise podsjecala na onu djevojcicu koju sam na tom istom mjestu ostavio samu, uplakanu, bespomocnu; samu na kisi i na zivotnom putu... kojoj nisam dozvolio da zavrsi ono sto je zapocela; uvlacenje pod moju kozu.... kojoj nisam smio da priznam da je drugacija od svih lutkica koje sam ljubio dotad... Ovaj put je bila hrabrija, zrelija; pogledala me ravno u oci i,... o Boze, nadam se da ono sto sam vidio nije imalo tragove mrznje... Nebo se sastavilo nad nasim gradom, ali nijedno od nas dvoje izgubljenih putnika, nije se usudilo da udje u zonu sjecanja... Kako onih lijepih, u kojima sam je skakljio do suza, ljubio svako promrzlo mjesto na njenom tijelu i plesao sa njom, celo uz celo, pri cemu smo nespretno gazili jedno drugom po nogama, tako i onih bolnih, u kojima sam unistio njenu mladost, a ona ostatak mog zivota... Sami Bog zna kako smo se dovukli do onog prasnjavog ugla, gdje je u olumraku sobe stajao klimavi stocic, prekriven veselim zuckastim stolnjakom, dotrajala secija koja nas je skrivala od ostatka svijeta i stvarnosti i ... jedna slika dvoje mladih, zaljubljenih, nasmijanih ociju, sa onom istom iskricom nade u lijevom oku, prepletenih ruku, kako trljaju nosice jedno o drugo, kako njen luckasti smijeh sa opasnim prizvukom prevelike srece odzvanja bircem, tumara ulicama ovog pustog grada, lupa u mojoj glavi svaki put kad sklopim oci... Pile moje, zar jos nisi shvatila da bi sunce zauvijek zaslo, sve vode presusile, a nebo gorilo nad nama zudeci da nas otme, da se ova slika nije ponovila... da se ovaj susret nije desio... Sami vrag je uzarenim i teskim lancima okovao moj jezik, a moju snalazljivost zakljucao u tamnicu. Nervozno je lomila prstice, pri tom ne skidajuci pogled sa njih...
Prve zrake sunca koje su joj obasjale profil, probivsi se kroz odskrinuti prozor do njenog nosica kao dijete do slatkisa, jasno ocrtavsi njeno krhko celo, bas svostveno luckastoj osobi poput one kakva je bila, prcasti nosic i usne... njene usne... Ne suvise pune i zanosne da bi izazivale ceznju i nemir muskaraca, ne napucene da zovu na grijeh, vec vise...nevine...nikad do kraja zatvorene... Kao da se neprekidno smijesila tajanstveno, totalno nenamjerno otkrivajuci bijele bisere... i jedan spicasti lijevi ocnjak kao kod mlade vampirice zeljne krvi i ljubavi... Zasto me nije napustao osjecaj da je u zadnjih par godina upravo taj samozatajni osmijeh dobio nostalgicne, sjetne, ma zakleo bih se, gotovo tuzne obrise... Primjetila je da zurim u nju... Nasmijesila se...orlovski, reklo bi se, nakosivsi samo lijevi ugao usana. Lopove mali... Ne, mila, nemoj to da mi radis. Nemoj da kucas na vrata proslosti; otvoriti ti ih ne smijem, iako su oduvijek bila odskrinuta, iako ih nikad do kraja nisam zatvorio....»

- 18:53 - Sloboda govora, jel da... (9) - Printaš dio mene :-) - #

13.04.2006., četvrtak

"Da, gdje su sada davni nemiri, vrijeme zvijezda poklonjeno...njemu? Gdje su? Prohujali s prvim vihorom, zaboravljeni kao neki otužni, požutjeli dnevnik iz četvrtog srednje, isparili i nestali kao teški miris zemlje nakon ljetne kiše. Eto gdje su... Negdje u kosmosu, lebde i očajnički vape za mojom i tvojom dušom, samo sa jednim ciljem pred očima – da ih opet spoje u jedno, da njihove sudbine ispletu tako da se nikad više ne razdvoje; da svoje jedro spustiš u moju luku, da moja duša koja godinama luta beznađem konačno nađe smiraj u tvom domu... Gdje su ti dani, vrijedni zlata? Negdje u prošlosti, ostavljeni, zaboravljeni, kao i ja..."

Jesam li doista ovo ja napisala? Zvuči kao vapaj neke očajne, nepoznate glumice iz neke još nepoznatije trećerazredne komedije iz 80-ih.....

- 23:03 - Sloboda govora, jel da... (20) - Printaš dio mene :-) - #

08.04.2006., subota

"Ako dirneš u čivutski vrt....."

Noć se hvatala kao jutarnji mraz po prozorskom staklu. Tišina – gotovo smrtna. Neka čudna, sasvim neobična, vanzemaljska gustoća, vrelina u zraku me napola omamila; lebdjela sam između jave i sna, istine i laži, priviđanja i realnosti.... U mračnoj sobi, čiju je tminu razbijao samo poneki plamičak već gotovo ugašene vatre iz kamina, nije bilo mjesta za mene i moje uzdahe... Samo za njega, koji je ležao pored mene i ne dodirujući moje tijelo; za njega, njegove otkucaje srca koje sam savršeno jasno čula kao da su dio mene, njegove teške uzdisaje, koji su mi bili jedina opomena da je čovjek pored mene moja ljubav, a ne stranac... Ne, snage da se okrenem i pogledam ga, nisam imala. Ni trun.

Da, znate što je to bilo...? Bila je to....noć zatvaranja jednog nevjerovatno mučnog razdoblja naših života... Noć opraštanja svega ružnog što smo učinili jedno drugom. Bila je to noć konačnog i krajnjeg zaboravljanja svega što smo jedno drugom značili, bacanja u prošlost jedne ljubavi koja ničim nije bila vrijedna žrtvovanja.... Bila je to zadnja noć koju ćemo provesti zajedno....
Ma da, sve je to tako bilo, ljubavi.....tebi.....

Negdje u najdublje odaje sebe sam potiskivala i najtiši uzdah, i najmanju emociju, i onu suzu u kutu oka, koja me u svakom trenu mogla lako izdati.... Potiskujući najjaču bol koju sam ikad doživjela, trpeći poniženje kao nikad dotad, složila sam se sa tvojom «ponudom»....
Sasvim hladnokrvno, reklo bi se, no svom srećom, pokazivanje osjećaja mi nije jača strana....

Ne, dragi, iste namjere nismo imali. Za tebe je to bila noć zaboravljanja....za mene prisjećanja.... Nešto na čemu ću graditi sve svoje veze u životu, nešto što će mi dati neizmjernu snagu da pretrpim tuđi dodir, nešto što će se uvući u svaku moju poru....

San se odlučio da ni u ludilu ne dođe na moje oči. Upijala sam svaku boricu na njegovom bljedolikom licu, svaki njegov mig pratila, da urežem u srce i spremim u kofer sjećanja... Rukom sasvim, sasvim blizu sam prelazila preko njegove kože, ne taknuvši je; nisam smjela....To nije bio dio dogovora.... Usko čelo sa dvije poprečne crte; odraz briga i nevolja, obrve guste, smeđe; nos, gotovo orlovski; odraz strastvenog muškarca, obrazi; meki kao kod djevojčice, a usne....sa otiskom druge žene.... ime tvoje ljubavi na njima ugravirano....

Ne mogu da prebacim krivicu niti teret sa srca na silu prilika.... Suviše loš izgovor.... Niti na svoju naivnost; sa osmijehom zadovoljstva, koje nije bilo ovozemaljsko, niti ikad ranije doživljeno, sam se upuštala u đavolju igru.... Niti na tebe, tvoju upornost, moć kojom si me u jednom trenu tjerao da se osjećam kraljicom, a u sljedećem istrošenim robom koji naposletku, eto, ostaje i bez svog mučitelja.... Ne, na optuženičkoj klupi, sasvim usamljena i pokunjena, spremna na najteže riječi osude, poglede pune gađenja, sjedi... moja želja....
Moja želja ravna činu samoubistva, moja požudna želja da postanem ono zbog čega mi se i najmanja pomisao na sebe gadi.... Druga violina..... Nazovite kako hoćete, princip je isti....

"Ko u tuđi vrt uđe... Crn lebac mesi... U crnom plehu...
Eh... "Ne poželi ništa tuđe..." Svi smrtni gresi... U tom su grehu..."


- 22:58 - Sloboda govora, jel da... (5) - Printaš dio mene :-) - #

03.02.2006., petak

....Retko odlazim kući a pišem još ređe....
I slike su bleđe i bleđe....
Pa lepe potiskuju ružne.....


Nisu, još uvijek ništa ne potiskuje ružne slike, ne mogu da se sjetim niti ijedne lijepe slike....
Da, one lijepe uspomene su sve blijeđe i blijeđe, i gotovo da im više ni smisao ne nazirem...
One ružne, s druge strane, mi svaku noć trepere u snu...proživljavam ih iznova i...iznova me bole kao prašina u oku...
Bole, jako bole, ali ni u pola kao one tvoje riječi one noći...
Koje, eto, nervozno i užurbano trčkaraju za mnom, mojim skrivenim putevima...
Koje me svaki put ubijede u to da nisam, nikako nisam vrijedna tebe...
Da li zbog toga što si ih ti izgovorio ili zbog toga što nikad u životu nisam pretrpjela veće poniženje....ne znam....
Zar je to uostalom...i bitno...?

- 23:42 - Sloboda govora, jel da... (16) - Printaš dio mene :-) - #

15.01.2006., nedjelja

Izbrisala sam sve postove... Žao mi je, jako mi je žao, voljela sam ovo mjesto, bilo mi je slađe od rodnog ognjišta,... ali sve je ovdje bilo o njemu. I mislim da je nakon toliko godina...dosta... Više ne mogu, od noćas ne mogu...
Nikad, nikad u svom životu se nisam osjećala tako poniženo, prljavo, bezvrijedno, baš poput neke ofucane krpe koja se vuče sivim pločnikom i koju svako bar jedanput nogom odgurne, okrzne...
A nisu ni svjesni koliko boli...
Jesam, izgubila sam ga, noćas sam ga zauvijek odgurnula od sebe... Dokazala mu da je bio u pravu, da nisam vrijedna ničega...ni truda, ni sreće, ni ljubavi....
Izgubila sam i još mnogo toga, povjerenje u ljude... Zar je baš svima, pa i osobama koje su mi značile u životu, cilj da me nekako ponize, da se u meni nikad više ne rodi tračak samopoštovanja niti da mi ikad više osmijeh ukrasi lice...
Žao mi je zbog postova, bili su veliki dio mene, mog života, ali nisam mogla više da gledam one riječi...
Od noćas nisam mogla...
Ne želim da čujem za prijatelje, neka mi niko više ne govori o prijateljstvu... A još manje o ljubavi, jer ne postoji, ljudi, ne postoji...
Kunem se da je sve samo fol.... Samo fol i ništa više...

Neću moći da se vratim na ovu ukletu stranicu... Od noćas neću...
Nemate pojma koliko vas volim...koliko ste iskreni...koliko ste mi uljepšali život...

Keno, čije riječi i sad lupaju u mojoj glavi....i mislim da će me često u životu doći glave...
Svezbog, jer je bila tu baš kad je trebala...
Dado, koji mi, usput, jaaako nedostaje...
Ina, koja odiše dobrotom i željom da pomogne...
Gracia, jer zna koliko boli kad voliš...
Tija, koja je čak i mene znala navesti na pozitivne misli...svijet treba više ovakvih...
Sss, s kojom sam se bezbroj puta poistovjetila...
Izgubljena, kako da nju zaboravim, šta bi ovo bilo bez nje...

Ne smijem ni da zaboravim Oliveru, Rilady, Nevernika, Plavooku malenu, Mistiku, Starog momka....od kojih su me neki i zaboravili, ali ja ih ipak duboko poštujem...

Javite se ponekad, ako ja ne budem mogla...


- 00:54 - Sloboda govora, jel da... (20) - Printaš dio mene :-) - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
Moj mail...
pegava218@yahoo.com

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš nevinije ruke od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojeg glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te
Susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni
gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja
ogrijah u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja
zalijevah svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikada voditi za ruke
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
budi blaga njegovom snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu.
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovom snu...

Vesna Parun


Blogeri čije riječi ispunjavaju moju dušu...:

-Dah samoće...Zaprepasti me njegova sličnost sa...Njim. Između ostalog, zato je na vrhu ovog popisa

-Izgubljena...Traži se, kao i mnogi od nas.

-Dado... Prave si boje dodao... U pravi čas.

-Ina...,zbog njenih savjeta...

-Gracia...Jedno majo simpatično stvorenje....

-Stari momak...Šta reći, još jedan Balaševićevac

-Mistika,zbog njenih pjesama...

-Nevernik...Još uvek Samo Svoj....

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se