Vratila sam se natrag u svoje 'ljudsko' obličje kad mi se učinilo da sam barem kilometar od knjižnice. Lijepa stvar u ovome svemu je to što se nikad ne zadišeš.
Čučnula sam i obgrlila bijela koljena. Bila sam sigurna da bih sad, kad bih mogla, plakala svoju dušu. Iznenada, zrak je proparao odvratan, rezak smrad. Oči, koje su dosad bile zatvorene, naglo su se i nagonski otvorile, a stameno tijelo ustalo. Privila sam se uza zid, ne znajući trebam li se bojati ili ne. Žele li mi nauditi?
Okruživala su me tri velika, nabijena vuka, iskeženih gubica s koje je kapala slina i divljeg, otrovnog pogleda koji je bušio rupe posvuda na mom tijelu.
Brzo, brzo. Sjeti se nečega.
Primicali su se bliže. Onaj najveći, najcrnji, najotrovniji, najužasniji, bio mi je najbliže. Njihov smrad me podsjećao na Briannu.
Čekaj malo.
Vukodlaci? Ozbiljno? Jesu li to bili vukodlaci? Kog vraga oni rade ovdje?
Privila sam se bliže zidu i razmišljala u koju da se životinju pretvorim. Koja životinja ima dovoljnu snagu da sredi tri prevelika vuka, izvuče se bez ogrebotine, a da se tek malo zadiha?
Oh, pa naravno.
Uz izvjesnu muku, počela sam se skupljati, dok su mi rasli dugački, tanki brkovi i njuška se izvlačila. Postala sam albino miš, oštrih zubi i snažnih kandža. Pokušala sam protrčati ispod tijela vukova, ali zbog moje bjeline, najveći me zamjetio i jednu svoju ogromnu šapu položio na moj rep. Nisam imala gdje.
.
Za Boga miloga, koliko oni tu mogu nepomično stajati? Čovjek bi pomislio da moraju piti, jesti, spavati ili nešto. Njihov smrad mi se zavlačio pod nosnice, oštar poput noža koji reže solnu kiselinu. Oči su me pekle sve više i više, a glava lagano pucala. Nisam više mogla izdržati. Vruća, tinjajuća bol prostrujala je mojim tijelom, a ja sam ponovno narasla, preuzela tijelo bivše Malaye Torres.
Pala sam na leđa, ne skidajući pogled s najvećeg vuka. I on je promatrao mene. Na trenutak mu se pogled zamaglio, a onda je protresao glavom i počeo glasno zavijati. I druga dvojica su mu se pridružila, očito slaveći nešto što je meni bilo nepoznato.
Tko su ovi... pa, vukodlaci? Što hoće od mene?
I najvažnije... zašto me još nisu pojeli?
Sva trojica su otrčala, ostavivši me u potpunom mraku. Na svu sreću, za mene nije bio mrak, jer sam sve vidjela savršeno jasno, svaku crtu na kamenom zidu, svaku nepravilnu pukotinu na betonu, koji se činio tako mekanim, svako mikroskopsko zrnce prašine.
Okej, pretjerujem malo.
Polako sam se ustala, promatrajući okolinu. Nigdje nikoga. Potpuna tišina. Sve dok...
Osjećala sam iznenadno podrhtavanje tla, određivajući odakle dolazi. Tiho rominjanje dolazilo je s krova, tapkanje šapa iza zgrade, a grmovi su šuškali.
Oči su me snažno zaboljele kad je sa svih tih strana nahrupila gomila ljudi. S krova Alienor i Melody, iza zgrade veliki smeđi vuk, kojeg sam prepoznala kao Briannu, jer je na leđima nosio Rochelle, te ona druga tri vuka.
Samo što, očito, više nisu bili vukovi.
Odmah sam prepoznala vođu, onoga tko me zarobio. U meni se probudila tiha mržnja, kao i iznenadna... kako da to nazovem? Strast?
Čovječe.
Svima je kosa bila crna i razbarušena, oči crne kao ova noć, a tijela polugola i snažna. Brianna se istog trena pretvorila u čovjeka i stala ispred mene, kao da me hoće zaštiti.
Stajali smo tako u tišini nekoliko četvrtinki sekunde, a onda se oglasila Melody.
'' Pa, zašto si nam pobjegla? ''
Brianna je zarežala, Alienor prevrnula očima, a Rochelle se uhvatila za ožiljak i bolno uzdahnula. '' Stvarno znaš izabrati trenutak. ''
'' Hvala. '' osmijehnula se, nevoljko.
'' Kako ste me našli? '' upitala sam, pokušavajući proviriti ispod ili iznad Brianne. Nije se dala. Pomicala se onako kako sam se pomicala i ja.
'' Pa, nije bilo teško namirisati odvratan smrad koji vonja iz vampira. '' reče mi Brianna. '' Ne možeš se naviknuti. Ove dvije smrde drugačije od tebe. Tvoj je smrad… razrijeđen. Valjda zato što se mijenjaš u vuka. ''
'' A tko su ovi? '' odgurnula sam je ( i prekorila se što to prije nisam učinila ) i bijelim prstom pokazala na trojicu vukodlaka, promatrajući Briannu crvenim okom.
'' Vjerojatno si shvatila da su vukodlaci. '' odgovorila mi je. '' Poznajem samo najvećega. Zdravo, Jasone. ''
'' Bok Brianna. '' iznenada je progovorio onaj koji me zarobio. Jason… to mu ime uopće ne pristaje. Prebebasto je za takvu grdosiju. Glas mu je bio hrapav i čudan. Kao da je plakao. Od sreće ili od tuge, nisam mogla odrediti. '' Ne moraš je čuvati. Nećemo je pojesti… ili silovati. Previše smrdi. ''
'' Ma baš ti hvala. '' ali umjesto da se odmakne, još se više smrknula, još se više primaknula.
'' Znaš za koga radim, Brianna. I znaš što ću od tebe zatražiti. ''
'' Reci to naglas. '' prosiktala je. '' Reci to naglas i zakuni se da to želiš učiniti. Znam što ti se maločas dogodilo. Da joj ja kažem ili bi ti radije? Sam odluči. ''
'' Samo mi je predaj. Odmah. ''
'' Znači, zanemarit ćeš to? Prevagnut će tvoja lažna ljubav prema Lisi? ''
'' Koja lažna ljubav Brianna? Nema lažne ljubavi! Ja ju volim! ''
'' Ne voliš i danas si to sam doznao! Ne laži! ''
Melody, Alienor i Rochelle šutke su slušali i gledali njihovu siktavu prepirku. Ja, na drugu ruku, sam bila predmet njihove svađe, pa sam je odlučila i prekinuti.
'' Ma hoće li mi više netko reći o čemu se ovdje radi?! ''
Oboje su skrenuli pogled na mene, i učinilo mi se kao da sam mala kao bijelo makovo zrno, ili barem kao onaj miš od prije.
Pogledala sam Briannu. U njezinim očima ugledala sam nešto čudno. Razaranje. Nije znala što da učini.
Kad je trepnula, razaranja je nestalo i stanice u šarenicama spojile su se. Gurnula me naprijed i šapnula:
'' Uzmi je. ''