Can You Believe It?
22.06.2009.

Part six

Isprva nisam vjerovala.
Šali li se to ona? Je li to nekakav trik? Očito nije. Jason me uhvatio.
I to me jako zapeklo.
Zapeklo me zbog dvije stvari – što više ne mogu vjerovati Brianni, što me izdala, i što stvarno jako boli. Da sam ljudska, vjerojatno bi mi izbili plikovi. Melody i Alienor nisu ništa rekle. Rochelle je počela soptati i gubiti zrak. Nagnula se naprijed i čvrsto uhvatila za ožiljak.
'' Molim? '' bilo je sve što sam uspjela izustiti. Zar sam odjednom postala nekakav predmet robne razmjene? Možda više nisam osoba, ali i dalje imam osjećaje! Bar mislim...
Oštar smrad zavukao mi se u nosnice.
Zaželjela sam da sve ovo jako brzo završi, da ovo bude samo noćna mora iz koje ću se probuditi. Bila sam žedna, jako žedna, a o tome nisam stigla ni razmisliti kako treba. Nešto je počelo puzati po mojim leđima, a onda sam osjetila snažan udarac i žeđi je nestalo. Nestalo je i slike.
Nestalo je svega.
.
Puno puta sam mislila da ne postoji ovaj svijet. Da ne postoji magija, čudovišta iz ormara i slično. Puno mi se puta pokazalo da sam bila u krivu. Svakim je danom prilazio sve bliže i bliže, sporo, ali sigurno. Nikad nije zastajkivao.
Kosa mi je sakrila pogled i nisam mogla vidjeti gdje se točno nalazim. Po sluhu mogla sam odrediti da ima puno ljudi, a po mirisu da to nisu bili ljudi – već vukodlaci. Hrpa vukodlaka. A ja jedina vampirica.
Što radim ovdje? Strašno sam žedna. Sve me peče od vrela dodira vukodlaka koji me držao. Pogađala sam da je to bio Jason. Pokušala sam se pridići, ali bezuspješno. To me iskreno začudilo, jer ipak sam vampir, snažan, novorođeni.
Što su mi učinili?
Vukodlak koji me nosio stao je i spustio me na pod. Kosa mi je pala s očiju i vidjela sam Jasonovo zabrinuto lice. Odugovlačio je s povlačenjem. Začuo se fijuk i odmah se odmaknuo.
Ponovno sam mogla kontrolirati svoje udove. Koja sreća! Munjevito sam ustala i dočekala se na noge. Razgledala sam svijet oko sebe.
Bio je upravo to – svijet. Visoki stupovi, mramorni pod, čvrsti strop... i vukodlaci. Svi su oni radili nešto – ili čistili, ili gradili, popravljali. A ja sam se skoncentrirala na određenog vukodlaka.
Bilo je tako očito pogoditi da je glavna – sjedila je na velikom, raskošnom prijestolju i u ruci držala simboličan štap. Lice joj je bilo ponosno, uzdignuto. Na sve je gledala s prijezirom.
Bila je to Lisa. Mogu se kladiti.
'' Zdravo, o gospodarice smrdljivih čukaca. '' sarkastično sam rekla i poklonila se. '' Čime mogu zahvaliti za ovu predivnu čast stajati pred vama i lizati vam prljave šape? ''
Usne su joj se zadigle u bijesno režanje. Zadovoljno sam se osmijehnula. Bilo je tako lako izluditi vukodlake – a kad se promijene kreće ono za prave.
'' Pretpostavljam da znaš zašto sam te dovela ovamo. '' prosiktala je, vrteći štapom. Slegnula sam ramenima.
'' Ne, o presvijetla. '' odgovorila sam. '' Krivo pretpostavljate. ''
Uhvatila se rukama za naslon svog raskošnog trona. '' Onda bih ti trebala reći. ''
'' Možda biste. ''
'' Odlučila sam te oteti, mučiti i na kraju ubiti… ali čemu, kad ne znaš razlog? Ne mogu ti gledati izmučenu facu a da ne znaš zašto uživam u ovome…
Vidiš, mi vukodlaci živimo jako dugo. Ne duže od vas. Jednom nam mora doći kraj. Ali ja… ja živim duže no što bih trebala. Dobila sam priliku da se osvetim tebi i neću to profućkati.
Ti si siroče već godinu dana, zar ne? Više-manje ne igra ulogu. Pa baš bih ti sad mogla i reći.
Možda mi nećeš vjerovati… ali da, ja sam ubila tvoje roditelje.
Bilo je tako jednostavno. Bili su samo obični ljudi, dosadni, bez života... ''
'' Zašto ja. '' rekla sam, hladno, baš onako kako sam se i osjećala. Po prvi put otkako sam vampir
bilo mi je doista hladno. Srce, koje više nije kucalo, steglo se u prsnom košu i prijetilo da će
ispasti u kocki leda.
To je bilo sve što je od njega ostalo. Kocka leda.
'' Bilo je to nešto što se ticalo mene i tvojih roditelja. Više tvog oca, da budem preciznija. ''
odgovorila je, kao da joj je svejedno. Zapravo, i bilo joj je svejedno, mogu se
kladiti.
'' Dakle, ubila sam ih, ali ti nisi bila tu da i tebe dokrajčim. Da si bila tamo, oh, kakve bih li samo
sreće imala… mogla bih odmah i tebe dokrajčiti i sve bi bilo gotovo. Kako li je samo Melody bila
gupa i naivna… povjerovala je da sam muško. Sakrila sam se, znaš, prerušila u muškarca. Nitko nije vjerovao da žena može počiniti ubojstvo. A ja sam ih počinila dva. I sad ću treće. ''
'' To je stvarno jadno, znaš. '' šapnula sam, najtiše što mi je zvonki glas dao. '' Ubijati zbog nekog
događaja iz prošlosti. Samo zato što je netko naudio tvom savršenstvu. ''
'' Da, da… samo se ti pravdaj. '' zasiktala je. Ustala se s prijestolja, ispružila štap prema meni i
prijeteće se nagnula '' Jer to uskoro više nećeš moći. ''
Bijelim sam prstima dotaknula mramor koji bi mi bio hladan da sam čovjek… ali opet, zašto se
uvijek vraćam na ono 'da sam čovjek'? To više nisam i nikad neću biti. I čemu se vraćati na nešto
što više ne postoji?
Lisa se ustala, maknula štap i prišla mi elegantnim, laganim korakom.
Odmah sam nanjušila da se sprema borba. Borba u kojoj ću izgubiti… a možda i neću.

Čekali ste mjesec dana, možda i više na ovo sramotno malo teksta, ali u sljedećem postu planiram završiti Malayu i riješiti je se. Ide mi na živce. xD
Vjerojatno vam neću svima moći javiti za post... internet :/

19:28 , Komentiraj { 36 } Print
10.05.2009.

Part five.

Posvećeno mojoj dječurliji, Lalici i Hanici, što su mi pružile nezaboravne provode u petak i subotu, i što su njihove rečenice pružile novu inspiraciju za pisanje. Hvala (:


Vratila sam se natrag u svoje 'ljudsko' obličje kad mi se učinilo da sam barem kilometar od knjižnice. Lijepa stvar u ovome svemu je to što se nikad ne zadišeš.
Čučnula sam i obgrlila bijela koljena. Bila sam sigurna da bih sad, kad bih mogla, plakala svoju dušu. Iznenada, zrak je proparao odvratan, rezak smrad. Oči, koje su dosad bile zatvorene, naglo su se i nagonski otvorile, a stameno tijelo ustalo. Privila sam se uza zid, ne znajući trebam li se bojati ili ne. Žele li mi nauditi?
Okruživala su me tri velika, nabijena vuka, iskeženih gubica s koje je kapala slina i divljeg, otrovnog pogleda koji je bušio rupe posvuda na mom tijelu.
Brzo, brzo. Sjeti se nečega.
Primicali su se bliže. Onaj najveći, najcrnji, najotrovniji, najužasniji, bio mi je najbliže. Njihov smrad me podsjećao na Briannu.
Čekaj malo.
Vukodlaci? Ozbiljno? Jesu li to bili vukodlaci? Kog vraga oni rade ovdje?
Privila sam se bliže zidu i razmišljala u koju da se životinju pretvorim. Koja životinja ima dovoljnu snagu da sredi tri prevelika vuka, izvuče se bez ogrebotine, a da se tek malo zadiha?
Oh, pa naravno.
Uz izvjesnu muku, počela sam se skupljati, dok su mi rasli dugački, tanki brkovi i njuška se izvlačila. Postala sam albino miš, oštrih zubi i snažnih kandža. Pokušala sam protrčati ispod tijela vukova, ali zbog moje bjeline, najveći me zamjetio i jednu svoju ogromnu šapu položio na moj rep. Nisam imala gdje.
.
Za Boga miloga, koliko oni tu mogu nepomično stajati? Čovjek bi pomislio da moraju piti, jesti, spavati ili nešto. Njihov smrad mi se zavlačio pod nosnice, oštar poput noža koji reže solnu kiselinu. Oči su me pekle sve više i više, a glava lagano pucala. Nisam više mogla izdržati. Vruća, tinjajuća bol prostrujala je mojim tijelom, a ja sam ponovno narasla, preuzela tijelo bivše Malaye Torres.
Pala sam na leđa, ne skidajući pogled s najvećeg vuka. I on je promatrao mene. Na trenutak mu se pogled zamaglio, a onda je protresao glavom i počeo glasno zavijati. I druga dvojica su mu se pridružila, očito slaveći nešto što je meni bilo nepoznato.
Tko su ovi... pa, vukodlaci? Što hoće od mene?
I najvažnije... zašto me još nisu pojeli?
Sva trojica su otrčala, ostavivši me u potpunom mraku. Na svu sreću, za mene nije bio mrak, jer sam sve vidjela savršeno jasno, svaku crtu na kamenom zidu, svaku nepravilnu pukotinu na betonu, koji se činio tako mekanim, svako mikroskopsko zrnce prašine.
Okej, pretjerujem malo.
Polako sam se ustala, promatrajući okolinu. Nigdje nikoga. Potpuna tišina. Sve dok...
Osjećala sam iznenadno podrhtavanje tla, određivajući odakle dolazi. Tiho rominjanje dolazilo je s krova, tapkanje šapa iza zgrade, a grmovi su šuškali.
Oči su me snažno zaboljele kad je sa svih tih strana nahrupila gomila ljudi. S krova Alienor i Melody, iza zgrade veliki smeđi vuk, kojeg sam prepoznala kao Briannu, jer je na leđima nosio Rochelle, te ona druga tri vuka.
Samo što, očito, više nisu bili vukovi.
Odmah sam prepoznala vođu, onoga tko me zarobio. U meni se probudila tiha mržnja, kao i iznenadna... kako da to nazovem? Strast?
Čovječe.
Svima je kosa bila crna i razbarušena, oči crne kao ova noć, a tijela polugola i snažna. Brianna se istog trena pretvorila u čovjeka i stala ispred mene, kao da me hoće zaštiti.
Stajali smo tako u tišini nekoliko četvrtinki sekunde, a onda se oglasila Melody.
'' Pa, zašto si nam pobjegla? ''
Brianna je zarežala, Alienor prevrnula očima, a Rochelle se uhvatila za ožiljak i bolno uzdahnula. '' Stvarno znaš izabrati trenutak. ''
'' Hvala. '' osmijehnula se, nevoljko.
'' Kako ste me našli? '' upitala sam, pokušavajući proviriti ispod ili iznad Brianne. Nije se dala. Pomicala se onako kako sam se pomicala i ja.
'' Pa, nije bilo teško namirisati odvratan smrad koji vonja iz vampira. '' reče mi Brianna. '' Ne možeš se naviknuti. Ove dvije smrde drugačije od tebe. Tvoj je smrad… razrijeđen. Valjda zato što se mijenjaš u vuka. ''
'' A tko su ovi? '' odgurnula sam je ( i prekorila se što to prije nisam učinila ) i bijelim prstom pokazala na trojicu vukodlaka, promatrajući Briannu crvenim okom.
'' Vjerojatno si shvatila da su vukodlaci. '' odgovorila mi je. '' Poznajem samo najvećega. Zdravo, Jasone. ''
'' Bok Brianna. '' iznenada je progovorio onaj koji me zarobio. Jason… to mu ime uopće ne pristaje. Prebebasto je za takvu grdosiju. Glas mu je bio hrapav i čudan. Kao da je plakao. Od sreće ili od tuge, nisam mogla odrediti. '' Ne moraš je čuvati. Nećemo je pojesti… ili silovati. Previše smrdi. ''
'' Ma baš ti hvala. '' ali umjesto da se odmakne, još se više smrknula, još se više primaknula.
'' Znaš za koga radim, Brianna. I znaš što ću od tebe zatražiti. ''
'' Reci to naglas. '' prosiktala je. '' Reci to naglas i zakuni se da to želiš učiniti. Znam što ti se maločas dogodilo. Da joj ja kažem ili bi ti radije? Sam odluči. ''
'' Samo mi je predaj. Odmah. ''
'' Znači, zanemarit ćeš to? Prevagnut će tvoja lažna ljubav prema Lisi? ''
'' Koja lažna ljubav Brianna? Nema lažne ljubavi! Ja ju volim! ''
'' Ne voliš i danas si to sam doznao! Ne laži! ''
Melody, Alienor i Rochelle šutke su slušali i gledali njihovu siktavu prepirku. Ja, na drugu ruku, sam bila predmet njihove svađe, pa sam je odlučila i prekinuti.
'' Ma hoće li mi više netko reći o čemu se ovdje radi?! ''
Oboje su skrenuli pogled na mene, i učinilo mi se kao da sam mala kao bijelo makovo zrno, ili barem kao onaj miš od prije.
Pogledala sam Briannu. U njezinim očima ugledala sam nešto čudno. Razaranje. Nije znala što da učini.
Kad je trepnula, razaranja je nestalo i stanice u šarenicama spojile su se. Gurnula me naprijed i šapnula:
'' Uzmi je. ''

No, pa evo. Radnja se zakuhtava. Trebalo mi je tjedan dana da napišem ovo malo teksta. Očajno mi treba inspiracija.
Sretan majčin dan!

13:40 , Komentiraj { 38 } Print
01.05.2009.

Part Four

'' Zapravo, mislim da ću ta pitanja preskočiti. '' stala je na trenutak, počešavši se po nosu, tako da je izgledalo kao da duboko razmišlja. '' Želim poći s tobom. ''
'' Zašto? '' ispalila sam kao iz topa.
'' Eto tako. '' ljutito mi je odgovorila, prkosno podigavši glavu. '' Moje planove i posla doznat ćeš kad za to dođe vrijeme. ''
'' Mogu ti vjerovati? ''
'' Ako želiš. Ali ja idem s tobom. ''
'' Čak ni ne znaš gdje idem! ''
Zlato u očima joj se stvrdnulo. Prišla mi je za pola koraka bliže i konstantno mi zurila u okrvavljene šarenice. '' Pa, '' napokon je progovorila, '' čini se da ću to saznati. ''
Umorno sam uzdahnula i dotaknula sljepoočnice kažiprstima. '' Oh kako bi mi sad prijao dobar stari ljudski san. '' promrmljala sam za sebe, ali znala sam da me Melody čula. '' Hajde onda. Upoznat ću te s ostalima. ''
.
Brianna i Alienor dobro su prihvatile Melody, iako su me stalno držale na oku. Vjerojatno zbog moje suzdržanosti prema njoj. Alienor mi je uputila pogled koji je jasno govorio da joj kasnije moram sve ispričati.
Rochelle je spavala kraj skoro dogorjele vatre. Brianna je teško uzdahnula gledajući je tužnim pogledom. '' Stvarno mi je žao. '' tiho je rekla. '' Zbog mene je doživotni bogalj. ''
'' Ali što ćemo s njom? '' upitala je Melody, sjedajući malo dalje od Rochellina ispružena tijela.
'' Pravo pitanje je kamo sada. '' odgovorila je Alienor. '' Možemo otići u Italiju, kod moje 'obitelji'. ''
'' Ti imaš obitelj u Italiji? '' začuđeno ju upitah. Kimnula je. '' Volturi. Ja sam jedna od njih. ''
'' Pa, zašto nisi s njima? ''
'' Duga je to priča i jako zamorna. ''
Zavladala je mukla tišina. Nitko nije disao, izuzev Brianne i Rochelle. Melody je buljila u vatru, okupirana vlastitim mislima. Alienor je okretala glavu lijevo-desno, kao da si pjeva nešto u glavi. Ja sam se, pak, prisjećala neugodnih stvari iz prošlosti.

Kiša se pojačavala, a sitna, mršava djevojka plave kose grlila je mrtva tijela svojih roditelja, s čelom u blatu, plačući koliko joj je duša dala svoju nedaću. Zapuhao je vjetar, i ona je zadrhtala. Sklupčala se, licem prema zemlji, i drhtala.
Koliko me samo emocija prožimalo u tom trenutku; bol, bijes, mržnja, ljutnja, strah, uznemirenost, nesigurnost, šok. Nisam mogla normalno disati, već samo hripati poput kakve starice ili bolesnika. Zapravo, i jesam bila bolesna; srce mi je bilo izdano i prepolovljeno na dva komadića, prestavši kucati istog trenutka kad sam ugledala svoje roditelje, mrtve, okrvavljene.
Mnoge su mi stvari bile zamagljene, ali osjećaji, emocije, bili su mi jasni kao dan.
Kako mi je mogla to učiniti? Kako sam mogla biti tako glupa i slijepa, kako sam mogla predvidjeti mogućnost da mi nije prava prijateljica? Zašto sam tako glupo naivna i pušim svaku sitnicu koju mi netko proda? Što mi se to događa?
I najvažnije; što ću sada? S kim ću živjeti? Gdje ću živjeti? Kakav će mi biti život? Hoće li od ovoga ostati trajne traume?
Smiri se Malaya, prekinula sam samu sebe. Sve će se razriješiti.
Sad bih ja sama sebi trebala reći 'da baš'. Ali nisam mogla. Ponovno sam počela bespomoćno ridati u mokru travu, čela oslonjenog o blato, ne hajeći za studeni vjetar što je prijetio da će odnijeti moje slabašno tijelo.
Oh, kako sam bila jadna u tom trenutku. Čudim se što mi je uopće jedna sjena zapala za oko.

'' Malaya? '' iz misli me prenula Alienor, blago mi drmajući rame. '' Rochelle je budna. ''
Okrenula sam se prema njoj. Zapuhnuo me slatkasti miris čovječje krvi i mesa, a privlačilo me i nepravilno kucanje njezina srca.
Saberi se. Da, moram se smiriti.
'' Niste me pokušale pojesti? '' začuđeno je upitala. '' Stvarno. ''
'' Obuzdavamo se. '' osmjehnula sam se kroz stisnute zube.
'' No? Što ćemo sada? ''
Alienor slegne ramenima. '' Mislile smo možda otići kod Voltura. Ali, bojim se da je to nemoguće '', pokazala je na Briannu i Rochelle. '' Volturi ne vole vukodlake, a tebe bi, Rochelle, ili pojeli, ili pretvorili u vampira, što im više paše. ''
'' Volturi otpadaju, onda. '' promrmljala je Melody. '' Čula sam za jedan koven, u Americi, na Olimpijskom poluotoku. Oni su svi vegeterijanci i normalno su se uklopili među ljude. ''
'' Ma nemoj. '' progunđala sam. '' Natjerat će me da pijem životinjsku krv. ''
'' Nije to tako strašno, znaš. '' Melody se smrknula.
'' Nemojte spominjati krv. '' prekinula nas je Rochelle. '' Povratit ću. ''
Opet je zavladala tišina, ali nastojala sam se koncentrirati. Bolne uspomene iz prijašnjeg života nisam mogla podnijeti u ovom trenutku. Ustala sam se i svečano objavila:
'' Idem u knjižnicu, po jednu knjigu. ''
Polako sam išla do vrata, tiho ih zatvorila i stala trčati iz sve snage.
Srećom pa su mi koraci bili meki i lagani. Postala sam mala kućna mačka, crna, s krvavim očima. Upravo savršeno. Kao da je sudbina htjela da pobjegnem.
Ne znam zašto sam počela trčati. Ali znala sam da ne smijem prestati, ma koliko me jastučići na šapama boljeli. Već sam bila vani na ulici, u potpuno nepoznatu okruženju.

I ovo je jedan jadniji post. Nemam inspiracije, polako me napušta, ali radim na priči i pokušavam je vratiti.
Malo post kasni, ali nisam stigla objaviti prije...

11:41 , Komentiraj { 27 } Print
23.04.2009.

Part three

Poznat miris urezao mi se u nosnice. Nije ga izgubila čak ni nakon ovoliko godina što smo bile razdvojene.
'' Melody. '' šapnula sam. Koraci su stali. Provirila sam iza police i ugledala Melodyinu neposlušnu kosu i zlatne, sjajne i zaigrane oči. Izgledala je baš onako kako sam je se sjećala; osim što je sad očito i ona bila vampir.
Prvo sam joj htjela uskočiti u zagrljaj, ali suzdržala sam se. Alienor mi je uputila upitni pogled, a ja odmahnuh glavom. Polako sam se ustala i izašla iz zaklona police.
'' Malaya? '' začula sam njezin srebrnkasti glas. Doplovio je do mene kao da je odsvirala najljepšu melodiju na svijetu. Kimnula sam, polako i umjereno. Postala je vampirica. Ne znam na čijoj je strani. Mogu li joj vjerovati?
Oh, slušaj ti mene. Pa ja to više ne vjerujem vlastitoj najboljoj prijateljici.
Pravo pitanje je: je li mi i dalje najbolja prijateljica?
'' Koliko je vremena prošlo? '' prošaptala je, držeći se na sigurnoj udaljenosti. Vjerojatno je ona duže vrijeme bila vampir. Držala se dalje od mene u slučaju da poludim. Ipak sam ja novorođeni. Meni se ne smije vjerovati. Krvavocrvene oči zabljesnule su od iznenadna gnjeva. Smiri se Malaya, rekoh sama sebi. Upravo te se zato i kloni.
'' Godina dana. '' odgovorila sam. U pozadini se čulo kako se Alienor tiho ustaje i prilazi vratima iza nas. Pretpostavila sam da odlazi upozoriti Briannu i Rochelle.
'' Ah da. Od onog… incidenta. '' Melody je progutala na suho.
'' Ne želim se toga prisjećati. '' odbila sam, ali svejedno, slika mi je iskočila u um. Bila je zamagljena i slabo sam je vidjela, ali bila je tamo, trujući mi mozak informacijama koje bih najradije zaboravila.

Bilo je ljeto. Sunce nam je pržilo kožu i topilo sladoled iz automata. Moj je kornet odavno promočio, i bezuspješno sam pokušavala zaustaviti otjecanje sladoleda. Melody se zvonko smijala mojoj nedaći.
'' Samo se ti smij. '' dobacila sam joj. Istog trenutka lice sam joj poprskala sokom iz bočice koja mi je bila u ruci. Melody je zavrištala, a ja se počeh smijati. Skoro sam pala na prašnjavu zemlju i beton.
'' Hajde, idemo kod tebe doma. '' predložila mi je Melody, jer je moja kuća bila najbliže, a ona sva mokra. Kimnula sam, još uvijek se trgajući od smijeha.
Prišle smo maloj, trošnoj ogradi, sa smiješkom na usnama. Uz škripu, vrata su se otvorila. I ugledala sam nešto što nipošto nisam htjela. Sladoled mi je ispao iz ruke, smiješka je nestalo. Gledala sam u prizor pred sobom, dok su me oči pekle, kao da ih nešto truje.
'' Ne. '' promrmljala sam, osjećajući kako mi prema srcu puže strah. Uhvatila sam se za prsa i počela brzo hripati. Nisam mogla doći do zraka. Melody me uhvatila za ruku i pridržala me da ne padnem.
Na travi u prednjem dvorištu nalazila su se hladna trupla mojih roditelja. Biljke pod njima bile su okrvavljene, a rane svježe.
Zabolio me mozak, a oči se navlažile. Pala sam na koljena i počela ridati. Sladoled se odavna razasuo posvud po mojim nogama i zemlji. Melody je pala sa mnom, ali oči su joj zlokobno svjetlucale.
'' Oprosti. '' mogla je samo promrmljati.
'' O čemu ti to govoriš? '' protisnula sam kroz napadaje suza i borenja za zrak. Pluća su mi bila zatvorena. Bila sam u potpunom šoku, a mozak mi se trovao slikom mojih roditelja, mrtvih, krvavih, svježih rana i prestrašenih, otvorenih očiju, koje su ugledale svog neprijatelja i zamrzle se u mjestu.
'' Nisam to htjela učiniti. '' buncala je polako ustajući, ali zla kob nije izlazila iz njezinih očiju. Zar se ona to pretvara? '' Bio je nesretan slučaj, časna riječ! Omaklo mi se! A on je tako moćan i prisilio me... oprosti mi! Molim te! ''
'' Što? '' zastala sam na trenutak i prestala disati. Mozak mi je odbijao raditi, ali nešto sam ipak shvatila. '' Jesi li ti odgovorna za ovo? Ti si ubila moje roditelje? ''
'' Ne! '' vrisnula je i pala na zemlju kraj mene. '' Nisam to ja učinila, to je bio on! ''
'' Tko 'on'? Govori! '' spopao me bijes. Nisam ga mogla kontrolirati. Posegnula sam rukom za Melodyin vrat, ali ona je odskočila, uplašeno vrisnula i pobjegla niz zemljani put.
Vjerojatno bih je slijedila, ali odlučila sam dopuzati do svojih roditelja i leći u sredinu. Zagrlila sam njihova hladna tijela, prestrašena pogleda, u mrtvačkom šoku i nastavila plakati.
Nebo se smračilo. Počela je kiša.


'' Jesi li mi oprostila? '' nježno je upitala, pružajući bijelu ruku bez sjaja prema meni. '' Jer, nisam očekivala da će to učiniti. ''
'' Mislim da nisam '', zaškrgutala sam zubima. '' zato što prvenstveno ne znam tko mi je ubio roditelje. ''
'' Očekivala sam da ćeš saznati. '' zgranuto je rekla. Oči su joj izgubile sjaj i postale beživotne. '' Ti si pravo njuškalo, Malaya. U čudu sam. ''
'' Nemoj me zezati. '' hladno joj odgovorih, uputivši joj dugačak pogled pun prezira.
'' Pa, pričaj mi. '' veselo je odmahnula rukom. '' Što si radila nakon toga? S kim si živjela? ''
'' Bojim se da se tebe to ne tiče. '' pokušala sam joj to reći najneljubaznijim tonom kojeg sam znala. '' Prestalo te se ticati onog dana kad si kukavički pobjegla. ''
'' Ali tiče me se. '' tužno je rekla, spustivši pogled. '' I ja sam vampirica, vegeterijanka. Imaš li ti neku posebnu moć? Ja kontroliram prirodu i životinje. '' pogledala me ispod oka. '' Pretpostavljam da ti imaš nekakve veze s tim. Dobra stara Malaya, prijateljica prirode, dijete cvijeća. ''
Što bi bilo loše u tome da joj kažem? '' Pretvaram se u životinje. ''
Oči su joj se raširile. '' Doista? Pokaži mi! '' činilo se kao da ju doista zanima, pa sam svu svoju energiju usmjerila u preobrazbu. Problem kod ovog mog dara, koliko sam shvatila, je što nikad ne znam u koju ću se točno životinju preobraziti; kontroliram samo u koju podvrstu, gmazove, ptice, sisavce, vodozemce ili člankonošce. Stisnula sam fige da će biti nešto stvarno dojmljivo i pokušala se pretvoriti u nekakvog velikog sisavca.
Osjećala sam snažne kandže, oštre zube, gusto krzno i rep što su mi rasli. Tijelo mi se širilo i izduživalo, raslo u visinu. Melody je ostala bez zraka.
'' O moj Bože. '' dahnula je. Promatrala sam se, boju krzna na šapama, težinu glave i osjećaj oštrih zuba. Postala sam tigar, i to vraški veliki tigar.
Eto ti na sad, zadovoljno sam pomislila u svojoj velikoj narančastoj glavi.
'' Priznajem, zadivila si me. '' odgovorila je na moju misao.
Eh, ne želim se hvali- ma čekaj malo. Zastala sam na trenutak. Ti mene razumiješ?
'' Očito da. '' nasmiješila se zadovoljno.
Uz malo muke, ponovno sam postala čovjek. '' Eto, sad znaš. Što još čekaš? Zašto si ovdje, kako si znala gdje me pronaći? Pričaj mi sve, jer sve želim znati, ni manje ni više. ''

Post je malo jadan /dobro, PUNO jadan/ ali oprostite mi, pisala sam ga u pola 1 ujutro, kad nisam baš sva svoja (:
Nadam se da će sljedeći biti bolji.
Oh i da, sigurno se već pitate koje je Malaya seksualne orjentacije, jer nisam uvela nijedan muški lik. Ne brinite, od 5. dijela dolazi netko zanimljiv, ponovno se nadam (:

19:18 , Komentiraj { 20 } Print
17.04.2009.

Part two.

Poput prikaze, duha, ušla sam u grad.
Bila je kasna večer i po ulicama su se motali samo pijanci i narkomani. Držala sam se zida, da me ne bi primijetili, iako me ovako pijani i nadrogirani, nikad ne bi vidjeli. Bojala sam se samo svojih krvavocrvenih očiju, upečatljivih gdje god se okrenem. Suzdržavala sam se da ne napadnem mnogobrojne pijandure što su se vješali po verandama. Donekle mi je pomagao ružan miris alkohola od kojeg mi se mreškao nos. Naišla sam na malu, prljavu uličicu. Sakrivši se u nju, planirala sam dočekati jutro. Zamrzla sam se u nepomični kip i zatvorila oči. Nije me smetalo sljepilo. Sva su mi osjetila bila više no izoštrena, pogotovo njuh.
Mmm… miris krvi u zraku, slabašno kucanje bolesnih srdaca, mirno disanje napušenih i pijanih ljudi... slušala sam te zvukove i mirisala prljavu krv.
'' Chi siete? '' začuh nepoznat glas. Oči su mi se automatski otvorile, a usne malo pridigle, otkrivajući srebrnkaste zube.
'' Molim? '' zarežala sam na pridošlicu i dobro je promotrila. Bila je poluskrivena u mraku, ali jasno sam vidjela svaku crtu. Bila je to djevojka, duge plave kose, istih crvenih očiju kao ja, bijele kože i veličanstvenog držanja.
'' Perdonare. '' ponovno prozbori prilika. '' Ja sam Alienor Honor Tyler, drago mi je. '' pružila je bijelu ruku, koju sam prihvatila. '' Chi siete? '' ponovila je.
'' Malaya Torres. '' rekoh tiho. Nisam znala što točno te riječi znače, ali osjećala sam da je ovo pravi odgovor.
'' Drago mi je. '' osmjehnula se. '' Što radiš ovdje? ''
'' Pobjegla sam iz sela. Tražim knjižnicu. ''
'' Nemaš sreće. I ovo je nekakvo takozvano selo. Nema gotovo ničega, osim propalica. ''
'' Pa, gdje mogu naći grad s knjižnicom? '' nestrpljivo upitah.
'' Slijedi mene. '' namignula je i skočila na krov. Bila je nevjerojatno brza i vješta. Elgentno je stajala na vršcima prstiju bez straha da će pasti. '' Venire '', požurivala me.
Udahnula sam. Ako se već mogu pretvoriti u geparda i konja, valjda mogu i u neku leteću životinju. Otisnula sam se od zemlje i grčila se od napora. Isprva me bilo strah da ću pasti, jer nisam osjećala toplinu, ali ubrzo se pojavila. Imala sam osjećaj da ću se rasporiti napola. Tko bi rekao da je pretvaranje u pticu ovako teško? Stisnula sam zube, namrštivši se. Nakon jedne sekunde više nisam imala zubi za stisnuti. Iz usta mi se prolomio užasan krik. Gotovo je. Bol je nestala.
'' Čemu drama? '' Alienor prevrne očima i skoči na krov sljedeće zgrade. Letjela sam iznad nje i čudila se kako samo strujim zrakom, bez ikakvog napora. Tek mi je bio potreban poneki zamah velikim krilima crnog perja.
Nakon još možda dva, tri skoka i jednog zamaha pernatim krilima, Alienor je otvorila teški prozor, kako se barem činio, na krovu nekakve četvrtaste zgrade i spretno uskočila unutra. Skupila sam krila i zaletjela se prema prozoru, čvrsto stisnuvši oči. Tjekom padanja vraćala sam se u svoj 'ljudski' oblik i dočekala se na sve četiri.
Soba je bila mala, hladnih zidova. Na hrpi spaljena papira bila je zapaljena vatra koja je pucketala u pravilnim razmacima. Iznad vatre sjedila je cura smeđe kose i opasnog pogleda, ruku podignutih nad vatrom.
'' To je zbog nje. '' Alienor pokaže glavom na priliku u sjeni. To je također bila djevojka. Kosa joj je bila zavezana u neuredan rep, koža tamna i znojna. Činila se kao da je upravo doživjela napadaj. Alienor grubo strgne omotane krpe oko djevojčina struka i pokaže mi dugačku, još krvavu, ranu koja se protezala od križa prema bedrima. '' Ima napadaje boli. Ne znamo što ćemo s njom. '' ravnodušno je rekla.
'' Tko joj je to učinio? '' zgranuto sam upitala. Alienor je pogled pao na drugu smeđokosu djevojku. '' Brianna se ponekad ne može savladati. ''
Odmah sam po smradu prepoznala da se ne radi o vampiru. Ona djevojka, Brianna, bila je vukodlak… ili nešto takvo. A ona u sjeni je bila čovjek, i to dobrano.
'' Zašto je ne ubijete? Skratit ćete joj muke. '' predložila sam.
'' Ne možemo je ubiti, branila bi se. '' slegne ramenima. '' Srela sam je na putu prema ovamo. Izlazila je iz crkve, mjesto koje ja pokušavam izbjegavati što je više moguće. Ima nekakav medaljon '', Alienor istrgne lančić koji je djevojka do maločas vrtjela među prstima. '' ugravirno je Rochelle. ''
'' Ja to mogu učiniti. '' rekoh.
'' Ne, ne možeš. '' odsječe me Alienor. '' Knjižnica ti je tamo. '' pokaza mi bijelim prstom prema vratima i hodniku. '' Spalili smo par časopisa za vatru. Valjda ti neće biti potrebni. ''
Otišla sam u smjeru koji mi je pokazala. Prostorija je bila velika, puna prašnjavih polica i knjiga, debelih i tankih, nikad ne otvaranih, pohabanih hrbata i stranica. Uvijek sam voljela knjižnicu. Nekako sam se osjećala kao kod kuće, među svim tim knjigama.
Tražila sam knjige o vampirizmu. Ponekad bi se zanjela i prelistala potpuno drugu knjigu, nevezanu za magiju ili vampire, čisto sebi za gušt. Prstom sam prelazila preko hrbata knjiga, ostavljajući čist trag u hrpi prašine. Miris knjiga bi mi, da sam ljudska, izazvao leptiriće u trbuhu da se rasprše. Mogla bih poletjeti.
Napokon sam, na klimavom stoliću, naišla na podeblju knjigu, rijetko korištenu i dobro sačuvanu, s naslovom Vamprizam. Otvorila sam je. Zapuhnuo me oblak prašine.
Vampirizam je širok pojam.
Nekoga možemo nazvati vampirom zato što puno 'vampira', to jest, po noći često ide van i san nadoknađuje danu, kao što se vjerovalo da vampiri rade.
Vampiri mogu biti ljudi koji sliče vampirima toliko da i sami počnu vjerovati u to da su vampiri. Počnu se ponašati tako, piju krv i odbijaju spavati. Često se sruše mrtvi od umora.
A opet, postoje li oni 'pravi' vampiri? Što su to vampiri uopće? Svatko ima drugačije vjerovanje. Netko vjeruje da vampiri imaju dugačke srebrne očnjake, krvavocrvene oči, bijelu kožu i da se kreću samo po noći, piju ljudsku krv da zadovolje žeđ i onda se vraćaju pred zoru u svoje lijesove. Netko pak, kaže da je to glupost. Netko će reći da vampiri nemaju zube i mogu piti životinjsku krv, pa im to uzrokuje promjenu boje očiju. Netko će reći da uopće ne spavaju.
I o ubijanju vampira vođeno je mnogo sporeva; ubijaju li se kolcem u srce? Srebrnim metkom? Ili je njihovo ubojstvo moguće samo uz pomoć drugog vampira, možda čak vukodlaka, zakletog neprijatelja?
U ovoj knjizi pokušat ćemo otkriti što je istina, a što puki mit…

Toliko sam se zanijela u čitanje, da nisam primjećivala zvukove oko sebe. Zato sam vrisnula kad me netko potapšao po ramenu. Knjiga se zatvorila, a svijeća ugasila.
'' Što je tebi? '' vikala sam šaptom na Alienor.
'' Psst. '' upozorila me, staviviši prst na usta. '' Netko je ovdje. ''
Povukla me iza polica, u najzadnji red i čučnula. Učinila sam isto, iako mi se činilo besmisleno. Koža nam je praktički svjetlila u mraku, a tek oči! Kao da su prizivali posjetitelja.
Tek sam onda zapazila zvuk koraka koji su nam se polako približavali.
Zadržala sam dah. Ništa nisam osjećala.
Koraci su bili blizu. Mogla sam vidjeti tko je to bio. Udahnula sam.

Drago mi je da vam se sviđa priča.
Dakle, polako počinjemo upoznavati likove. Nadam se da je ok.
I oprostite ako se ne budete previše spominjali u sljedeća 2 posta. Planiram vas upoznati s Malayinom prošlošću. :)

11:41 , Komentiraj { 26 } Print
11.04.2009.

Part one.

Prvi su dani prolazili dobro.
Koliko toliko naučila sam kontrolirati žeđ i smanjila sam lov na svaka tri-četiri dana. Brzo sam shvatila kako pravilno loviti, kako probiti žilu kucavicu. Mom novom mozgu ništa nije bilo teško. Lovila sam pretežito ljude. Nisam znala što bih drugo, a oni su mi bili najbliži. Živjela sam u istom onom podrumu u kojem sam se probudila, prvog dana svog novog života. Kad god mi se pružila mogućnost, istraživala bih svaki kutak malog seoskog gradića. Nije tu bilo mnogo ljudi i s vremenom sam se uplašila da će mi brzo nestati hrane.
Bila sam strahovito usamljena, jer se nisam htjela približiti ljudima u strahu da ih ubijem bez razloga, a sa svojim žarko crvenim očima nisam primijetila nijednog vampira u okolici. Zar sam bila sama? Oteo mi se uzdah.
Svoju novu spretnost koristila sam na razne načine, penjući se na drveća i kidajući njihove debele i tanke grane. Bilo mi je tako čudno i novo, jer me grane nisu bole i ozljeđivale. Trčala sam poput nekog geparda, bez straha da ću udariti u neko stablo. Bilo bi više štete za drvo, nego za mene. bila sam neuništiva. Puno sam puta tijekom dana i noći to testirala, oštrim kamenjem, odlomljenim nazubljenim granama kao kolcima ili trnovima ruže zarezivajući si rane u čeličnoj koži. Ništa nije ostalo. Oruđe bi se slomilo.
Otkrila sam i da više ne moram spavati. Prije bi noć signalizirala mom mozgu i tijelu da je vrijeme za spavanje. Sad se ništa nije događalo. Nisam bila umorna. Mogla sam raditi što god sam poželjela. Imala sam vremena napretek.
Čovjek, ili bolje rečeno, vampir, izludi s toliko slobodnog vremena.
Kopkalo me pitanje; koliko će ovaj novi život trajati? Nisam znala ama baš ništa o vampirima prije no što sam postala jedan od njih. Znala sam samo one osnovne stvari, krvave oči, pijenje krvi i očnjaci, a više me nije ni zanimalo. Ovdje u ovom gradiću nigdje nije bilo knjižnice, pa sam planirala jednog dana jednostavno otperjati do većeg grada s dobro opremljenom knjižnicom. Možda tamo primijetim kojeg vampira.
Trčala sam nevjerojatnom brzinom, kad se iznenada spustih na sve četiri. Bilo mi je puno lakše trčati ovako, samo da me nije smela iznenadna bol koja je strujala cijelim mojim tijelom. Osjećala sam toplinu, što je bilo čudno, jer sam bila hladna. Pogled kao da mi se promijenio; bio je to ono staro vampirsko gledanje s nečim novim. Mogla sam vidjeti svako toplokrvno živo biće kao crvenu točkicu, a hladnokrvno kao plavu. Pokreti su mi postali još gipkiji i graciozniji, mišići su mi očvrsnuli.
Iznenada sam stala. Tražila sam potok ili nešto slično. Morala sam se pogledati. Nije mi promaklo da i dalje hodam na sve četiri. Napokon, u mokroj zemlji naišla sam na lokvu. Dugo sam gledala u nju.
Postala sam životinja. Gepard.
Žuto-narančasta svilena dlaka, oštri koljači i derači, točkice po tijelu kao da imam osip, pa čak i kandže koje su se mogle uvlačiti i izvlačiti; što mi se to događa? Jedna se stvar nije promijenila – i dalje su mi oči bile krvavo crvene.
Skrenuh pogled. Nisam mogla gledati u svoj novi izgled. Počela je padati kiša, i zajedno s njom, kao da je nestajala moja prilika geparda. Opet sam bila ja, na sve četiri duboko u blatu, kose potpuno mokre i priljepljene uz bijelo tijelo.
Htjela sam vrištati. Tko mi je ovo napravio? Platit će, i to krvavo. Uh, krv. Opet sam bila žedna. Čudilo me koliko sam brzo ožednjela, iako sam pila krv prije možda par sati. Podcijenila sam se. Osjećala sam kako mi oči žare. Krv mi je bila prijeko potrebna. Ako je ne dobijem sad... nisam htjela ni pomišljati na posljedice.
U potrazi za ljudskim mirisom, približavajući se selu, razmišljala sam o onoj preobrazbi koju sam doživjela. Možda je to nekakva moja posebna moć? Pretvaranje u geparda?
Na trenutak me oblilo razočaranje. Zar samo to? Pretvaranje u životinju? Nikakva super kul moć poput gledanja u budućnost ili nešto slično?
Naravno, u to vrijeme nisam shvaćala prednosti takvog dara.
Privukao me miris jednog seljaka, koji je marljivo kopao po vlažnoj zemlji iako je kiša lijevala kao iz kabla, a on promočen do kože. Sirotan jedan, proletjelo mi je kroz glavu. No, barem ću mu skratiti muke.
Skočila sam s debele grane, koja se otkinula, i uhvatila se rukama za seljakov vrat. Zaprepašteno je uzdahnuo, a ja zabih vampirske očnjake u meso. Slušala sam kako mu otkucaji srca slabe dok se njegova krv slijeva u moja usta, brišući tragove snažne žeđi. Sad je bila dovoljno mala da sam je mogla ignorirati.
.
Već idućeg jutra otišla sam iz sela. Ne samo da potražim društvo, već i zato što su ljudi počeli primjećivati žrtve koje sam nemarno bacala. Prošla sam kao duh kraj prljave drvene ploče s nazivom sela. Spktter. Nikad čula.
Gdje sam se to nalazila?
Odlučila sam se pretvoriti u geparda da bi mi putovanje bilo brže, ali me ovoga puta preobrazba iznenadila. Nisam postala najbrža kopnena životinja, već nešto drugo. Ma jesam li ja to... konj? Gledala sam se u lokvi. Bila sam potpuno crna s iznimkom krvavocrvenih očiju.
Udarila sam kopitima o zemlju i potrčala što su me četiri noge nosile. O ovome ću misliti kasnije. Sad mi je bilo najvažnije otići što dalje. Nisam željela biti prijetnja ljudima.
Ne više.

Sretan Uskrs.
Nisam stavila sve likove u boxeve. Budem svakako. Ne bojte se. :)

14:56 , Komentiraj { 11 } Print
02.04.2009.

Intro

Čekala sam da se pojavi. Bol.
Nikad nije.
Čekala sam strah. Ni to se nije dogodilo.
Osjećala sam samo žestinu koja mi je putovala tijelom, izgarajući svaku živu stanicu u njemu. Žile su prsnule u zajedničkom skladu, dok sam šutjela. Nijema. Nisam mogla vrisnuti, jer nije bilo povoda. Kao da me netko nakljukao heroinom, kokainom i svim mogućim drogama. Posve sam jasno vidjela svijet oko sebe, a opet mi je sve to bilo u mreni. Kao neka nedostižna budućnost. Posezala sam za njom, ali znala sam da to ne radim. Udovi su mi bili preteški.
I opet, bila sam u blaženstvu. Lelujala sam u tami, čekala da sve ovo završi, da mogu ustati. Iznutra mi je gorjela neka vatra, ali nije smetala. Zapravo, čak je bila i ugodna. Nekako me škakljala, ali ne previše.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam brojala sve rjeđe otkucaje srca, sve sporije. Što je sve sporije srce kucalo, to je jača vatra u meni, lomača, gorjela i bujala, jačala se.
Kad mi je srce izdahnulo zadnji otkucaj, šupljinu koju je ostavilo ispunio je mrak, težak i gust, ljepljiv, kao da mi je netko izlio litre i litre crna katrana. Prsni koš mi je bujao, rastao i širio se.
A ja nisam mogla učiniti ništa.
Iznenada, droga je počela popuštati. Postala sam svjesnija katrana u prsnom košu, crnoće i hladnoće oko sebe, hladnog kamenog poda na kojem sam sjedila. Udovi su mi postali teži i trnuli su. Počeh se tresti, isprva blago, pa onda sve jače. Glava mi je lamatala lijevo-desno, osjećala sam svaki komadić zgrušane krvi u venama. Počele su me peći oči. Bol je dolazila do umrtvljenog mozga. Shvaćala sam polako gdje sam i u što se pretvaram.
Mozak me zapekao iznenada. Nisam to očekivala. Ruke su mi htjele automatski poletjeti prema glavi, ali nisu. Pekle su me, nisam ih mogla pomaknuti. A i dalje sam se tresla.
Više se stvari dogodilo u isti mah – štucnula sam i prestala disati, sve mi se smračilo, bol je nestala onako kako se i pojavila, a onda sam pala u nesvijest.
.
Oči su mi cijelo vrijeme bile otvorene, a da se nisu sasušile. Primjećivala sam svaki mikroskopski djelić prašine u zraku, svaku ljudskom oku nevidljivu bakteriju. Boje su postale tako izražajne. Mogla sam jasno razaznati svaki ton boja, nijedan mi nije bio nejasan, pa čak ni oni u sjeni. Kao da je boja podjeljena nevidljivom crtom na taj i taj ton. Na primjer, smeđi ormarić u kutu, gotovo potpuno zaklonjen mrakom. Pa čak i u tami, vidjelo se kako prelazi iz svijetle boje kore mladog drveta do tamne, teške boje, gotovo crne.
Nisam dopustila da me takve sitnice ometu. Ustala sam se. Očekivala sam da će biti teško, ipak sam proživljavala nešto što bih mogla nazvati preobražajem... ali praktički sam poletjela u zrak i dočekala se na noge, graciozno i spretno, a da mi se pritom ni jedna figura nije zamutila. Sve mi je bilo savršeno jasno. Nekoliko sam trenutaka u čudu promatrala malenu prostoriju niskog stropa i kamenog poda. Pogledom sam prelazila prostor. Bio je u samom kutu jedan mali prašnjavi prozorčić i nekoliko komada starog drvenog namještaja. Na vitrinu jednog ormarića bilo je položeno malo ogledalo, koje sam polako i oprezno primila.
Lice mi je postalo neprepoznatljivo. Koža mi je bila potpuno bijela, poput školske krede. Usta i obrazi više nisu bili blago ružičasti. Nestali su dokazi kako sam nekoć bila barem malo ljudska. Oči sam primijetila zadnje. Bile su krvavocrvene, podsjećale su me na krv... i iznenada sam postala neopisivo žedna. Žeđ mi je parala grlo, peklo me gotovo kao za vrijeme preobražaja. Pokušala sam skrenuti misli s žeđi, što je bilo užasno teško. Koncentrirala sam se na svoj novi izgled; kosa mi je i dalje izgledala onako normalno, crna s plavim pramenom. Dotakla sam je. Tek mi je sad sinulo koliko je kosa zapravo mekana, poput svile, dok mi je klizila niz prste.
Otvorila sam usta u čuđenju i odmah ih zatvorila. Izrasli su mi dugački, oštri vampirski zubi, prijetećeg srebrnog sjaja.
Zar sam ovo tako jako željela?, proletjelo mi je kroz moj nov, brz mozak. Postati ovakvo... čudovište? Čudovište nije baš prava riječ, opomenuo me moj drugi dio. Izgledaš prekrasno. Nisi čudovište. Ali pogledaj što sam postala. Pogledaj moje očnjake! Pogledaj moje oči! Nisam to htjela! Zašto si onda postala vampir, zatekao me vlastiti mozak. Na to nisam imala odgovora.
Zapravo, imala sam ga, ali me bilo previše strah priznati si da sam čudovište htjela postati. Stvarno sam to željela. Jer dok sam još bila čovjek, uvjek sam o sebi razmišljala kao čudovištu, nakazu. Freak. Nikad nisam bila normalna, a bogme, normalna nisam htjela ni biti.
Htjela sam, željela, biti nešto ovakvo. Opasno i predivno u isti mah.

Dobrodošli u novi život čudovišta zvanog Malaya Torres.

Ovo bi bio, je li, uvod.
Da.
Primam 2-3 lika, ne da mi se smišljati sama.

19:13 , Komentiraj { 14 } Print

<< Arhiva >>

komentari da/ne
< lipanj, 2009  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


'Bout.
Ovo je priča.
Vampirizam. Čudovište. Prihvaćanje. Nedostatci. Čudaci. Zanemarivanje.

• 1, najviše 2 komentara

Ljudi

Me. Them.
Malaya Torres
Image and video hosting by TinyPic
.vampire
.shapeshifter

Alienor Honor Tyler
Image and video hosting by TinyPic
.volturi

Brianna Grey
Image and video hosting by TinyPic
.werewolf

Rochelle Fox
Image and video hosting by TinyPic
.human

Melody
Image and video hosting by TinyPic
.vampire /vegetarian/

Lisa Lowndes
Image and video hosting by TinyPic
.enemie

Jason
Image and video hosting by TinyPic
.love

(:
Priče pišem od malih nogu.
Ovo je moj korak u nešto ozbiljnije.
Svidjelo vam se ili ne /a većini se sviđa/, ja ću ovo nastojati dovršiti.
Sklona sam čestim promjenama mišljenja.

credits
duckdz. - x x x