Međugorje i moj mir...
˝Kad biste znali kolko vas ljubim, plakali biste od radosti˝
Zar se prošla godina ponavlja? Kiša, al ne lijeva ko iz kabla, već rominja... lagano, kao da me šapatom zove, a ja ne čujem ili ne želim čuti.
Opet sam krenula, moje drugo hodočašće u Međugorje, zapitala sam se zašto opet, ali odgovor nisam imala, nešto me zvalo, ,moje misli su bile tamo. Željela sam taj mir, tu slobodu, taj spokoj... trebalo mi je.
Krenuli smo u 15 do 6 i kao što sam napomenula kišica je padala...ovaj put se nisam slamala, nisam bila tužna, samo sam bila zbunjena. Htjela sam očajnički nać odgovore na neka pitanja. Zadnjih par mjeseci sam puno toga učinila, čak i bez ikakvog razloga, al sad znam da je sve to s razlogom... Ovaj sam put prospavala pola puta, kako je kišica padala mene je san hvatao, sve dok nismo došli do Banja Luke. Tamo smo upoznali biskupa i molili nad sarkofagom Ivana Merza. Fascinirao me način na koji se biskup obratio, i to samo nama, autobus od 60 ljudi i on samo priča za nas... Tamo smo i blagovali, kao i prošle godine, ako ste čitali (međugorje), svi smo bili zajedno... nije se pitalo čije je čije... svi kao jedna velika obitelj.
Kad smo stigli u Međugorje već se spustio mrak, otišle smo se prošetati i tamo smo srele njega. Ona je znala da on dolazi, a ja nisam ni slutila da će me to što sam upoznala njega tolko prizemljiti i promijeniti neke poglede na svijet. Ne znam što da vam kažem o njemu, ali znam da je mene ganula svaka riječ koju je rekao, urezala se u moje srce, ostavila je trag, kao da sam u kamen urezbarila sve što je pričao. Nešto prekrasno! Otkrila sam da je ono što vidim samo privid, a ono što nisam željela vidjeti - istina!
Drugi dan smo išli na Križevac, Podbrdo i zajednicu Cenacolo... kao i prošle godine nisam mogla da ne pustim suzu,,, svaki korak, svaka riječ... čudan osjećaj, ne mogu vam ni opisati. Jedino što je bilo drugačije, vrijeme, bilo je prekrasno, ni pretoplo ni prehladno i na četrnaestoj postaji je sunce tako zasjalo... bilo je pretoplo, a osjećaj...prekrasan! Ovaj put sam bila i mislima i tijelom odvojena od Samobora... zbilja nisam htjela misliti na njih...
Taj sam dan nakon ručka išla na ispovijed, najdulja ispovijed u ova dva desetljeća mog života... kao da sam svojoj najboljoj prijateljici pričala, dobila sam savijete i odgovore na sva pitanja koja sam imala...
Znam da njega moram zaboravit, znam da njega moram pustiti da padne i da se razbije, znam da nisu svi isti, znam da ću se još puno puta razočarati, ali isto tako znam da je to sve dio mog života i da se sve događa s razlogom.
Moje putovanje je imalo smisla... moja molitva je uslišena.
Ne znam, mogla bih napisati svašta, al samo sam vam htjela reći da je ovo nešto što mi je trebalo više od svega, a on (iz početka moje priče), njemu kažem ˝hvala˝, što postoji, što mi je prijatelj i što mi je pokazao da nije sve crno - bijelo... nikoga ne smijem ni ne želim osuđivati, a oni koji žele mene osudit,,, samo ću reči ˝tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!˝
izgubljena u svijetu laži...
Zadnjih dana sam u potrazi za surovom istinom... Nije bitno, može bit i bolna i teška, samo da ju napokon saznam..., ali ono na što nailazim su laži...jedna veća od druge. Gubim vjeru i nadu da su svi ljudi dobri, mislim ne razumijem kako može postojati netko tko silno želi uništiti sve što je lijepo, čisto i nevino.
Kao naše prijateljstvo...VOLIM TE... osjećam se kao da imam starijeg brata koji me štiti i čuva od tih silnih ˝napada˝ koje sama vjerojatno ne bih mogla izdržati.
Mrzim i samu pomisao da patiš, a i da sam ja tome kriva. Zašto mora biti tako?
Svaka naša pojava krivo je protumačena... svaki naš pokret... Kad bi im barem mogli dokazati da nije onako... ali ne žele vidjeti, a ni slušati...
Slaba sam bez tebe, ti si moje drugo krilo... nešto neokaljano i čisto...
...nemoj se ljutiti... molim te!
5,40 i ostala sr(piiiip)a!!!
Evo mene opet nakooon dugo vremena, kao što sam najavila shit happens pa ajmo laganini od samog početka...
Sjećam se subote...tad je sve počelo, prvo na faxić, pa radit u cijenjeni Dm, gdje me naravno cijene...o da, moš mislit. Primjer (banalan), al nije kriv Dm, već opet MUŠKARAC, ma samo malo, kakav muškarac, to je pedofilčina... Dođe mi ˝frajer˝ s klincom i kupuje 2 sokića... u sjećanje mi čak i urezano koja, cijena 5,40. Faca mi baci 200 kn na blaganju, a ja pitam ˝Imate možda sitno 5,40?˝, a on odgovara ˝Pa samo i imam 5, 40.˝, to sve uz smiješak i traži po džepovima...Izvadi siću i ja iz njegove ruke brojim...uzmem sitno, zahvalim se i dam račun... a on meni ˝Jeste uvijek tak sretni uz 5,40?, Da dođem češće?˝...
Gledam ga i uz smiješak mu kažem...˝Pa naravno, mi tu obožavamo kad dođu kupci sa sitnim (malo sam zastala, pogledala ga) novcem...˝ Lik zazuji, skuži da mu nisam neka meta za zezanciju i ode.
Mislim imaš ženu, oke, koketiraj, čak i zezaj, al ono 5,40???? Tak nisko... hallllooo!!!
Nakon radnog vremena Tetica se uputila vanka...kao što sam najavila sama sebi, a i drugima vikend će bit lud, a i bio je... Ispijanje tequile me stvarno izmorilo, čak i malo omamilo... Potakla sam onu Evil side u sebi, o dada... uz aureolu imam ja i rogove. Štoviše mogu bit i hodajuće zlo... a zašto?? Iskreno sad i sama ne znam što sam postigla, al u tom trenu mi se činilo ispravnim. Bilo je vrijeme, mjesto, alkohol i ja, on i one... Jedna koja mi je jako draga i koju nisam ničime htjela povrijediti i jedna koja zavrijeđuje da vidi i više nego što je vidjela...
Malo sam se zaigrala, al ako pogledamo istini u oči... On je mene privukao, primio me oko struka, zagrlio... nisam ja njegovim rukama manipulirala, pa kad netko kaže da su cure krive za sve... Ooooo neee...
Razmislite malo, za takve stvari je potrebno dvoje, i nas je bilo dvoje... samo dvoje!!!
Eto tako ja sam glavni krivac za sve, glavna kuja... ma neka, život ide dalje. Očajna i jadna nisam, a sama sam sebi dokazala sad neke stvari... Jesu pozitivne? nemam pojma, al su opet dio mog života...
...samo da na kraju kažem...nemojte barit mrtve, fkt se ne isplati...:))))
