smotan post, život...ma sve
...it felt so wrong, it felt so right. Is it?...
Ozdravila sam, barem mislim... ne skidam smiješak sa svog lica, a trebala bi možda bit tužna. Zašto? Ne znam... možda jer je ˝ona˝ plakala zbog mene...
Ah draga šta se živciraš zbog krive cure, ne otimam ti ga...čak ga ni ne želim... Ljubav? Totalno je wrong time za to u mom životu.
Počela sam se faxirati i predobro mi je... ne znam šta sam čekala do sad, (mislim godina dana pauze, i to kakva :))), al opet), sad mi to prefora...
Imam jednu kolegicu s kojom putujem i predobro nam je... evo jučer smo se tak nasmijale...mene trbuh bolio...umirala sam!
Ne kaže se uzalud da je studiranje najljepši dio čovjekova života...a ovo studiranje, kak je krenulo mislim da će me bolest smijanja ˝ubit˝...
evo pričice:
Putujemo vlakom i sve je bilo supač...vozimo se mi, tračamo malo, a dan se lagano približio kraju, kad ono ne vidiš prst pred nosom...:)))), a mi moramo presjedat. Vlak usporio i dvije curke su izašle van...skočile s vlaka. Mislim nisam ja luda,al mora postojat neko stajalište, ˝nešto˝ povišeno...jer ovo...ajme strašno. Nego, pametna ja probala sić, kak je bio mrak nisam vidla, pustim nogu i vidim da ne hvatam tlo... Pitam ja cure ˝Jeste sigurne da je to stajalište?˝, na što one meni ˝ma da, samo je ranije stao˝, hvala Bogu na mom instinktu i na bajnoj rečenici ˝...a ne, nejdem ja tu dole˝ jer stanica je naravno bila iza tog usporavanja... i to dosta daleko od usporavanja!
Glavno da smo mi pišale od smijeha, a sad dok sam tu... baš me zanima kaj bi bilo da smo skočile... hm, jesam tolko tupa? Mislim da ne...:)))), ipak sam u zadnji čas potegnula nogu i odlučila ne sići... Hahaha, da mi je samo bilo vidjet me kak visim iz vlaka...
...e a curke, tko zna kaj je s njima...ak su mislile da je ono stanica, pitanje gdje su završile...ccc
ljubav ne stanuje tu
...dok ležim u krevetu, s prokletom anginom, samo spavam i imam halucinacije od temperature, previše vremena imam za razmišljanje. Najgore od svega je što me nigdje nema, a kao da u svemu sudjelujem. Možda nije oke od mene da iznosim ove priče, ali moram...
U zadnjih par postova skoro sam sebe, a i vas uvjerila da sam zaljubljena, a jesam li? Dal´ je to zbilja ono što osjećam? Evo sad napokon mogu sama sebi reć da nije, mislim kak bi i moglo biti. Znam sve što radi i to me ne smeta, kad je nekome stalo onda ne sluša tak ravnodušno priče u kojima on priča kak je malo s njom onda opet s ovom itd. Tak da dragi moji, zaljubljenost,...ne dolazi u obzir. Par puta sam se uvjerila da se samo jednom iskreno voli, a ja sam to imala, prošla i taj dio mene je bio ispunjen i odlaskom te osobe...otišlo je i to...u mom srcu će uvijek bit mjesto za njega jer je on bio moja prava i jedina ljubav...da su nam ove godine možda bi uspjeli, ali tada smo bili mladi i nezreli...
Zato sad dok gledam i slušam ove gluposti shvaćam kolko sam tada bila sretna. Iako ljudi ne vjeruju u muško - ženska prijateljstva, čak sam i ja počela sumnjati. ovaj put s razlogom jer uvijek se nešto neplanirano dogodi, a ja to više ne želim.
Moje drugo krilo trenutno pati, djelomično sam i ja kriva, ali kad se vratim unatrag da je samo jedna stvar drugačije odigrana sve bi bilo lakše... svima bi bilo puno jednostavnije, bez problema.
Kao što je on sam rekao, ponekad ljubav nije dovoljna, to je istina, ali da mu je samo malo vjerovala...da je samo malo drugačije postavila stvari. Znala bi da je voli najviše na svijetu i da je nikad ne bi povrijedio, jer on je takav, predobar, preosjećajan...a ovo sve ga samo guši...a nije li ljubav nešto lijepo? Trebalo bi biti...trebalo bi nas ispunjavati, a ne razočaravati i uništavati... Ne znam, samo želim da Malom Princu bude bolje jer ne zavrijeđuje takav način, ne on... sad bi sve dala da ne pati...
moram...ne mogu to reći na glas zato ću pisati...
otišla sam, a znaš zašto? Morala sam, htjela sam da vidiš da se sa mnom ne možeš poigravati.
Optužio si me da sam sve ono što zapravo nisam... opisao si me kao neku jeftinu drolju bez osjećaja... kao lutkicu koja je isprazna, a ja sam sve...o da, sve drugo samo to ne... Kako si mogao?
Zašto?
Znam da je ona tu, ne samo ona, i ova druga... kako da budem sigurna da ću u tvom životu biti samo ja...nošena na valovima...biti samo u tvojim očima... da ćeš samo mene vidjeti, voljeti... teško...ah
Znaš kad si me poljubio?
Možda nisam dotakla nebo, ali da imam krila poletjela bih... prekrasno...kao san...samo nas dvoje...
Onda se pitam, zašto...i nemam odgovora...
...dok se trudim biti jaka...ne mogu, al ne, to ti neću pokazati...a znaš zašto?
Prošao si sa mnom puno više od drugih, trebao bi me znati... o da, trebao bi...
Kako da zaboravim...
