Dani prolaze, a ja pokušavam skinuti ovu krinku. Čitajući vaše komentare shvaćam da je sve to jedna velika laž, samo varka, za mene i za njega, kakvo prijateljstvo? Kako uopće mogu bit prijateljica osobi koja me razočarala. Mislila sam da ga neću imati snage ˝skinut˝ u svojim očima, da će uvijek biti savršen, ali ovo je daleko od toga. Kako me razočarao, ne samo kao dečko, sad kao i prijatelj... Zar je prijateljstvo takvo? Pokušavam se prisjetiti zašto sam ga zavoljela, što sam vidjela, ali nažalost ne nalazim nikakav dobar razlog. Vidim čovjeka koji će te ˝začarati˝, a onda kad progledaš, ostane samo dubot trag... Kolko laži, koliko prevare,.. Nisu ni cure savršene, al ovo mi već ide na živce. Uvijek naletim na budale i idiote, kao da sam prokleti magnet za njih. Tipični ˝zločesti˝ dečki...
...čak sam neki dan napisala ovo, ali sam odlučila da je bolje ne objaviti...a sad ipak...
˝Ovaj post moram početi pitanjem koje me muči u zadnje vrijeme, ˝jeste li ikada provodili s nekim sate i sate, a da niste ni sanjali da je ta osoba možda ona prava za vas?˝.
Taman kad se sve sredio u mom životu došlo je do neobične situacije. Prepustivši se otkrila sam da gajim osjećaje prema nekome, a da to nisam ni sanjala. Naravno drag mi je, al vjerovala sam da je samo to... nisam mislila da naše druženje na mene utječe tako. Možda sam se zbog straha da ne izgubim prijatelja kontrolirala, ali opet ja se često prebrzo vežem pa sam pomislila da je sve ovo samo prividno. Žalosno, ali i u njegovim očima ja sam samo cura s kojom se druži i koja je ludo zaljubljena u dečka koji to ne zavrijeđuje. Eto, situacija je tolko smiješna, ali opet da me ne boli i ne smeta nebi se sad tu vama jadala. Znam da sam do nedavno bila ludo, iskreno i bezuvjetno zaljubljena u ˝njega˝, ali kao što i sami vidite taj dečko je sad moj prijatelj, na kolko dugo, ne znam, ali ne želim ga drugačije uz sebe. Prijatelj, i to je to... zbog njega sam shvatila da mi je stalo do dečka kojeg gledam skoro svaki dan, s kojim sam ja samo ˝ja˝, bez pretvaranja, bez pokušaja da ga zadivim, bez šminke,... doslovno JA. Cura koja ne može biti mirna ni sekundu, ona koja traži pažnju i želi biti voljena, al opet sve mi se čini da je i ovaj put sve uzaludno. Ovaj put mi ne treba vrijeme, ne treba mi upad, ne trebaju mi kavice da ga upoznam...ovaj put ne mogu ja ništa. Sve je na njemu, a on... e to ne znam! Ne znam šta je s njim i šta osjeća, a ne želim ga pitati.
Napokon mi je krenulo na bolje, sve se kockice posložile i sad još samo fali to - ljubav!!! Upisala sam ekonomiju, (dada, napokon studentica) i riješila sam se patnje i boli i sad još samo trebam njega... Zbilja ga želim uz sebe, ali opet ljeto je tu i ne želim se zanositi nečim što možda i nije najpametnije, a još manje nekome oduzet slobodu...˝
Ipak ga ne želim uz sebe... , tad sam misila da sam zaljubljena, ali to nije (bila) istina! Opet sam se prevarila, opet sam se zanjela i on mi je pao u očima... Sve to razočaranje me potaklo da radim stvari koje mi inače ne padaju na pamet... Izazivala sam, pokazala da mi je stalo, a onda odbacila... kao krpu, a zašto? Tako sam se ja osjećala... a sad, to nisu ni krive ni dužne osobe...a ja tako...
Inače, sve u svemu meni je super...znam previše i vidim previše, pitam se dal´ da budem kuja i da malo ˝poljuljam˝ neke svoje odnose...hm...
ON
Evo kao što sam rekla ovo je post namjenjen samo ˝njemu˝. Nisam bila sigurna dal se mogu izrazit i uopće napisati što mi je značio i što mi sada znači, al znam da vrijeme ne odradi svoje. Puno puta sam sebi rekla ˝daleko od očiju,daleko od srca...˝, ali to u praksi uopće nije istina. Bila sam daleko od njega, čak sam ga i zaboravljala, ali kad smo se sreli u meni je sve oživjelo. Bila sam rob vlastitih osjećaja, možda zvuči čudno, ali nije to loš osjećaj... Sve vas obuzme, želite biti vjerni samo toj osobi. Bila sam mu vjerna, svaki dio mog tijela je pripadao njemu, svaki osjećaj, uzdah... svaka misao. Žeijela sam se stopiti s njim u nešto savršeno, željela sam da budemo jedno. Tražila sam u njemu ono što u drugima nisam nalazila, tražila sam utočište. Ponekad sam ga pronalazila, bio mi je sve, a ponekad sam se osjećala kao da mu ne značim ništa, kao da sam mu samo još jedna prolazna avanturica. Danima su moji osjećaji rasli, bili su poput rascvjetane ruže. Naravno svaka ružica uvene, tako i ova...Pitala sam se dal je to ljubav? Izgubljena u svijetu pitanja, bez ijednog odgovora, ali to pitanje je bilo tolko jako da sam morala saznati. Morala sam otkriti dal ga volim... otkrivajući sebe njemu, svoje mane i vrline shvatila sam da ovi osjećaji postaju jači, al u njemu ih nije bilo. Bio je topao, bio je poput zrake sunca koja te obasja u zoru, bio je predivan...ali nije me volio. Bila sam mu draga, možda čak i više od toga, al nije me mogao zavoljeti. Sad kad sama sebi otvaram dušu, a i vama moram priznati da se ni ja u jednom periodu nisam voljela. Bila sam čangrizava, ljuta, frustrirana, a njega je to odbijalo... to ga je poslalo u tuđi zagrljaj, ali tko mu zamjera? Ja ne...niti ću mu ikad to predbaciti. Taj dečko mi je dao do znanja da nisam tolko slaba kolko mislim. Iako sam znala da je našoj priči došao kraj, bila sam svjesna toga... onog trena kad mi je to rekao ja sam se slomila. Rasplala sam se poput stakla, bila sam tolko ranjiva i krhka, nisam mogla vjerovati da me toliko pogodilo, u tom trenu sam znala da je to ipak za mene bilo i više od zaljubljenosti. Neću zaboraviti taj trenutak, oči su se napunile suzama, a ja nisam mogla plakati...sama sam sebe branila od toga, pokušavala sam biti ponosna i jaka. Možda bi to i potrajalo, ali ja nisam takva, kad me nešto slomi ako to ˝gutam˝ jednostavno puknem...tako je bilo i u ovoj situaciji. tri dana sam ga oplakivala, tri dana sam ronila suze, kao da je netko umro. Dio mene je otišao s njim, ali još uvijek je ostao dio za koji sam se morala izborit. Kad ljudi kažu da suze ne pomažu, o i tekako pomažu...s tim je otišlo tolko toga, sav bijes, sva gorčina, sve ono što se skupilo, sve što sam mu bila spremna reć, a nisam...sve je otišlo u jednom potoku! Mogu reć da nakon što sam isplakala i pokopala te osjećaje ostala je jedna praznina koju je trebalo ispunit...još uvijek je prazno, ali možda je i bolje da je tako nego da žudim za nekim ko me nikad ne bi mogao voljeti i kog nikad ne bi mogla u potpunosti imati. Sreća je u svemu što je on jedna iskrena osoba i nije me štedio objašnjenja, niti istine koja kolko god bolna bila, a ipak je ljepša od svake laži, ipak manje boli,... Tako da sam sve čula od njega, iako se dosta ljudi uplitalo u to i kolko god da sam mu znala ˝nabit na nos˝ nešto što sam čula nikad nisam vjerovala. Imala sam povjerenja u njega, uvukao mi se pod kožu i nisam ga htjela pustiti. Čak sam išla protiv sebe. Kad se sve sredilo, kad sam počela ˝opet živjeti˝ posrnula sam... uzela sam nešto što više nije bilo moje. Drugi dan bez imalo grižnje savjesti i bez imalo srama nastavila sam gdje je završilo. Kao da ništa nije bilo... Morala sam tako, od njega se nije moglo drugo očekivati, a ja sebi nisam mogla opet dozvolit osjećaje koji nisu obostrani. Kao što sam rekla...sve sam bacila u zaborav i htjela ga izbaciti iz svog života, htjela sam da se izbriše sve, da ga nikad nisam upoznala...al sam se prevarila. Sve je bilo lijepo isplanirano, ali teško izvedivo. Sve je palo u vodu...al nije mi žao. Umrlo je nešto što se nije smijelo nastavit, a iz te priče rodilo se nešto što će možda potrajati. Dal´ može iz nečeg što je bilo doć do prijateljstva, ne znam...to sad otkrivam, ali ovaj put vjerujem da mu mogu vjerovati i da mu mogu u potpunosti dati ono što je prvi put bilo slomljeno, srce, ali ne kao dečku već kao prijatelju za kojeg znam da će bit uz mene kad bude najteže...
Back...
Evo Tetice natrag, malo sam zapostavila ovaj način komunikacije s ljudima jer vidim da baš ne čitate, a s vremenom sam u takvom sukobu tak da sam radije izbjegla žicanje dodatnog vremena i zaobišla ono šta mi nije od životne važnosti. Nego sad kad sam već tu da počnem... Znate Tetica je opet probala na Učiteljski fakultet i naravno ovaj put se dokazalo da to nije za mene, jesam ja bolje napisala nego prošle godine, al šta ću kad je došla nova generacija, pametni, lijepi i naravno uporni, uspjeli, a kaj ja ekonomistica (i to kakva) s prosječnim znanjem hrvatskog jezika i naravno općom informiranosti...hm, na granicama onog što je nužno. Ne znam šta da kažem na sve to, ove godine mi je prijamni bio teži nego prošle, čim sam otvorila test...onak ???????, kad sam za to čula? Znam, možda pretjerujem, al ovo mi je dokaz da moram ić u smjeru onog šta sam počela... Ništa, dragi moji Tetica će se probat zakopat negdje u ured ako će joj i to uspjet...
Joooj samo da znate kolko me sve ovo iscrpilo, imala sam hrpu problema i onda još prijamni, koji nije prošao kak sam željela.
Očito to tak dođe, previše sreće pa se mora malo kiše spustit u ˝sretno i sušno˝ razdoblje, 
Evo i jučer napokon izađem iz kuće, (jer ovaj tjedan sam odbijala sve kavice, cugice i kaj ja znam kaj sve ne - prijemni na ekonomiji. To vas molim drž´te fige!) , malo na cugicu, zbigecale se mi jer ipak bilo je glavni event u gradu, 2 Marka su svirala i dečki su napunili čitav birc, svaka im čast! Ugodna atmosferica, dobro društvo, taman da zaboravim na sve probleme i stres koji me u ponedjeljak čeka jer htjela, ne htjela znam da će mi se želudac zgrčit i da ću bit luda. Tipično za mene!
Tak moji dani idu, ne radim više...to sam vam rekla? Jesam, dada! Nije da sam tražim nešto novo, al dobro je imati uvijek nešto u rezervi. Umorna sam od toga da svi traže iskustva, a kak ću ih steć ako me nitko ne zaposli samo sa srednjom??? Da, znam...zato idem na fax...:))), ali i onda... eh s čim se ja opterećujem.
Nego tolko o meni, pisala bi i o njemu, ali nemam vam šta pametno reć... samo da sam single & happy, sve se uspjelo sredit i on je u mom životu ˝nešto˝, al opet ništa što je prije bio. Eh duga priča, jedan dan je možda ispričam... Dobar pisac uvijek ostavi svoje čitatelje u iščekivanju...(ak ih ima), hahahaha... pa da probam tu teoriju!
ajd budite mi i dalje to kaj jeste...
Šaljem pusicu Petru Panu, a najviše tamo gdje boli...maleni volim te! Bit će sve supač!!! 
