polako...
Miran, sunčan i izrazito topao dan počeo je jednim laganim buđenjem. Zvala me Djevojčica sa najljepšim smješkom na svijetu... e da, tek je jutro, a već osvrt na jučerašnju noć... dA ste samo vidjeli taj promet...
Eh, u početku je bilo mirno jer smo svi vidjeli znak koji nam jasno i glasno govori da ne možemu ić u smjeru ludosti, al čim su se Plesačica i Teta pobrinule da znakić ˝nestane˝, uf tad je krenulo po... nečemu, hihihihi...
Drummer boy je vidio kamo je to otišlo, pa ne želim u detalje...al opet ponavljam, sve radim krivo, al i dalje uživam u Krivom smjeru. Više ih neću hvalit...sad se kao ljutimo na njih, 
...
Joj ne da mi se više pisati... dosadna sam sama sebi, a sve me boli,...
Moj tatica nema muške djece pa sve ˝muške˝ poslove obavljam s njim ja... tak da ako kome treba vuć drva iz šume, slagat drva, pilit nešto...bušit...itd. sam zovite... Navikla sam...:))))
Zato sam dns na plesu bila iscrpljena, lijena, jadna... da da zato...a ne jer mi se nije dalo...hihihi
...I DA NE ZABORAVIM, POZDRAVLJAM SVOJE CURKE...luče, anchy, nessy, plesačicu, djevojčicu sa najsmajlekom...kissssach
Uživajte mi...
...opet idem u Krivom smjeru!!!
...strgana sam. Sve me boli, evo sad sam došla s plesa, počela me ramena boljet...to mi od držanja, a lijepo mi govore ˝ispravi se˝, eh budem jednog dana. Iako mislim da je to sve od ovog ˝prokletog˝ kompa, stalno sjedim i pogrbljena sam...i...ooooo malo sam otišla. 
Ovaj post bi trebao bit o subotici...
Eto Samobor je napokon oživio, točnije Mlin... dečki iz ˝skroz˝ Krivog smjera su skoro rasturili birc, hm ili ne...to je bio moj plesač...:))))
Uglavnom bilo je presavršeno, već jako dugo nisam vidjela toliko rulje iz okolice na istom mjestu... Fascinantno je bilo da su na početku svirke u prvom redu vrištali samo dečki, al ono...hihi, kaj se može vjerojatno su i njima neodoljivi... Tak da dečki nemaju samo obožavateljice već i jakooooo puno obožavatelja... (šala, mala :))))
Stvarno svaki put se oduševim i dobro nasmijem jer dečki znaju dignut sve na nogice... Prošli put sam ih nahvalila pa ne želim bit ko pokvarena ploča...stalno isto, al istina je...
Sviđa mi se jer nisu umišljeni i bahati, udovoljavaju sve želje vjerne publike i dalje normalno pričaju s ljudekima...nosići im ne dotiču strop...:)))
Eeee al im bubnjara moram nahvalit...kak taj barata ˝štapićima˝, stvarno svaka čast...:)))) Znam, znam...da su palice, al moram ja po svom... Pešica pazi na kornjačice!!! 
Eto tolko od mene, da nebudem predooooosadna...
smijeh...
Ne znam kak da počnem, al nešto mi se piše... Na vrhu jezika mi je, sad kad uđe u prste...hihihihihihi...
Uhvatila me bolest smijanja. Tjedan je prošao, sve normalno...monotono...ležerno, a onda ta subota, pa nedjelja...eh. Radila sam ručak i nisam ubila svoje... išla sam na ples, a tamo (uf jadan trener i trenerica)...previše doživljaja iz subote se pretvori u ˝nešto˝ i onda smijehu nema kraja. Moram se uozbiljit ako želim nešto naučit...ovak se samo popikavam...
Frustrira me šta dečki moraju vodit...grrrrr...al nema veze. Imam preeeeedobrog partnera pa je sve oke...:)))
Ne da mi se više pisati...idem...
Uživajte...nemojte zaboraviti na Teticu :))))...
kisssss
San ili java???
Probudivši se danas nisam mogla razlučit dal´ su stvari od juče samo moja maštarija ili je to stvarnost. Uštipnula sam se par puta, poslala poruku Djevojčici s najljepšim smješkom na svijetu da ju priupitam dal je to moj san ili se zbilja dogodilo i eto... Ne sanjam... napokon sam presretna. Zasluženo uživam u svemu.
Postala sam otporna na glupe ispade, na razloge koji su toliko beznačajni da je to strašno... Zapravo prepustila sam sebe u svijet gdje ja vladam svojim emocijama. Ne želim im dopustiti da prevladaju, ovaj put ne želim sanajati. Ne još!!!
Tek ću se otvoriti kad vidim da je ovo iskreno i zaista stvarno...
Možda ono što sam nekad sanjala sad postane java, a možda jednostavno ostane samo san koji neće nikada biti ostvaren...
...vidjet ćemo!!! :)))
Samo stara bol...
Dani ludosti i pretvaranja da sam nešto drugo dolaze kraju... Fašnik nam polako odlazi, a ja sa piskutavim glasićem i prehladom prisjećam se vikenda. Istina da od fašničkog programa nisam vidjela ni F, al opet bilo je predobro da bi dugo trajalo. Sve što je lijepo, jako kratko traje...pa tako i ta naša zabava.
Uživjeti se u ulogu leptirića pa oblijetati, bilo je zanimljivo, biti anđeo još ljepše, ali ruku na srce kad sam Teta tad je sve na mjestu...
Ovaj put vam neću pričati kako sam/smo se zabavljali, ovaj put želim iskaliti svoj bijes i pokazati razočaranje.
Zbilja sam sretna što sam naučila dizati ˝zidove˝ oko sebe i ne dopustiti im da me povrijede. Ostati hladna poput sante leda, a njih navesti da tonu... znam da je to grozno, al nakon svega što sam prošla ne mogu više.
Upoznavši Petra Pana shvatila sam da i dečki mogu biti ˝mekane ružice˝, dopustiti da osjećaji prevladaju njime, a onda ona jednostavno ode... Gledajući njega i njegove postupke, savršen je, sve daje za nju, obožava je, nosi kao suzu na dlanu...
Njegova priča me sjetila na moju. Ponekad sam ja bila ˝ona˝, zašto (???), sad ne znam odgovor na to pitanje, ali očito sam tad to morala bit. Možda sam namjerno ili nesvjesno... i na kraju sam i ja ostala povrijeđena. Boli pomisao na nas, a vjerujem i njega na njih... Kad duga priča stane... kad si u šoku jer ne znaš kako dalje, jer znaš da neće doći poruka, da neće biti poziva, toplog poljupca, zagrljaja koji te uvijek vjerno čeka... e tad se zapitaš, što se to dogodilo? Kad smo mi postali stranci?
Tih se odgovora bojim, bojala sam ih se tad kad sam donosila odluke koje su obilježile moj svijet, moju budućnost..., a sad živim s njima. Živim za dane kad ću ih možda opet morati donjeti, proživjeti... ma jednostavno idem iz dana u dan, isprobavajući nove stvari,... sa smiješkom na licu i boli u grudima prisjećajući se starih dana...
...i samo je ostalo ime na papiru i sjećanje na ˝nas˝
