Hodočašće povjerenja na Zemlji
Ljudeki evo mene opet, imala sam velikih tehničkih problema pa... Al sad sam tu. Spremna za nove pobjede! :)
Nego da napokon napišem postić o tome kako je bilo u Ženevi...
Put je bio poprilično dug i naporan, al smo putovali noću pa nas je san hvatao, iako sam se ja poslije osjećala ko da me traktor pregazio. Ipak krevet je krevet... ;). Krenuli smo 27.12. u 19 i 30. Putovali smo kroz Italiju i Francusku, divili se prekrasnim planinama koje su bile prekrite snijegom, ogromnim sigama koje su ukrašavale gola stabalca. Zima zbilja može biti prekrasna (samo ako gledam kroz prozor).
... i nakon toliko sati vožnje evo nas. Dobili smo upute, program i župu. Nas su smjestili u mjestašce kraj Ženeve, Morges. Pola sata vožnje vlakom od središta Susreta gdje su bile molitve, podjela hrane, misa na našem jeziku, diskusije, razmatranja, te razna druženja. Čim smo stigli u župu dodijelili su nam obitelj. Nas nije nitko htio :(, žena nam dodijeli obitelj, a oni se ne javljaju. Proba s drugom, ista stvar i na kraju dodijeli nam treću, ali s naglaskom da prije 18 sati nikoga nema doma. Ipak nazvala je tek toliko da proba i žena se javila. :) Nismo više bile siročad, netko nas je ipak primio... Kad su nam objasnili gdje moramo ić, srce nam je stalo. Poludjele smo, pitale smo se kamo su nas to bacili??!? Hodati s tolikom prtljagom do ˝naše˝ kuće - horor. Ipak nas četiri, šarmantne, drage, prekrasne uspjele smo nažicati prijevoz. Pokušavale smo pamtiti put tijekom vožnje, ali bezuspješno. Previše uličica... zbunile se. Kad smo napokon stali i ugledali kuću ništa lijepo nam nije padalo na pamet. Prvo nismo imale sreće da odmah nađemo obitelj, a onda nas bace daleeeeko.
Šokirane, uplašene i užasno umorne uspinjale smo se stepenicama i iščekivale trenutak kad će žena otvoriti vrata. Šok! Ulazimo, kad ono kućerina ogromna, a žena simpatična. Čak nam je dala da biramo sobe. Dobile smo cijeli kat za sebe, a i ključ od kuće. Stvarno predobro, zaključile smo da nam je pala ˝sjekira u med˝. Taj dan smo malo razgledale Morges, večerale s Laurence i krenule spavati.
Buđenje!!! Doručak!!!
Čekao nas je naporan, htjele smo sve vidjeti. Pa smo počele s molitvom u crkvi naše župe, nakon toga smo krenule na diskusiju. Tamo smo pola sata pričali o vjeri, iznosili smo svoja iskustva... U našoj grupi je bilo čak Hrvata, Rumunja, Ukrainaca, Engleza... svi smo nešto rekli. Pokušali smo maksimalno sudjelovati u tome.
Taj dan smo stvarno prošle sve. Kad smo vidjele sve one ljude u Pelexpou...toliko ljudi na istom mjestu u isto vrijeme. Čekali smo na podjelu ručka i bilo nas je ko mrava. Tek kad smo se popeli u gornji paviljon na molitvu, onda se vidjelo da nas stvarno ima. Toliko puno ljudi na istom mjestu, to još nisam vidjela... Tako smo svaki dan imali obveze, ali bez obzira na toliko hodanje mi smo uživali. Sami smo se uputili u razgledavanje Ženeve, kad smo vidjele H&M, Zaru... shopping centar, oči su nam iscurile. :)
Svaki dan je bio novi izazov za nas, upoznale smo simpatične Slovence s gitarama (hehe) u vlaku. Skompali se s njima, oni su svirali naše pjesme, cijeli vagon se orio. Stvarno presavršeno... Cijele dane smo se smijale, zezale, uživale u svakom trenutku. Jedan dan smo si ostavile za shopping i tad smo naišle na presavršenog dečka, konobar. Nas pet, a sve ostale bez daha. Gledale smo ga i komentirale pred njim ˝joj gle kak je sladak˝, ˝ajme kak se cute smije˝, ˝ma daj da gle...˝. Rastapale smo se, a on se samo smješkao. Uz cugu smo dobile i mail. Lalalalalala... a nismo ga ni tražile...hehe!!!
Sreći nema kraja!
Svaku večer smo se vraćale izmorene,ali to nas nije spriječilo da se uvalimo u naš ˝launč bar˝ i prevrtimo cijeli dan, potračamo si i uz sve te priče i pričice smo se povezale i bolje upoznale. Dani su prolazili i došla je Stara godina, u 23 je bila molitva u crkvi, a nakon toga Festival naroda. Svi smo predstavili svoju zemlju što smo bolje mogli. Pjevali, plesali... totalno drugačije, nema standardnog tuluma, odbrojavanja...itd. Bilo je to druženje uz čašicu vina, sendviče, kolače i hrpu nepoznatih ljudi koji su tolko pristojni, prijazni... Oko 2 sata smo krenuli u pub ˝White Horse˝, tamo smo se uspjeli zabaviti u jako kratkom vremenu... Najbolja Nova godina ikad...
Mogla bih vam toliko toga napisati, ali neke događaje ne mogu opisati riječima, to se jednostavno mora doživjeti. Bila sam tamo jako kratko, ali kad sam morala doma suze su mi navrle jer smo ostavljali nešto lijepo. Na tu zemlju bi se definitivno mogla naviknuti. Na zebri svi stanu, ulice čiste, ljudi ljubazni, samo da vidite vlakove, tramvajeve, buseve... drugi svijet.
Tako se naš put približio kraju... krenuli smo doma, ali nas je tiješilo to što su svi tako ljubazni i ponudili su nam da ih opet posjetimo. Svi smo došli s različitim namjerama i ciljevima, a vjerujem da smo svi otišli s puno povjerenja u druge i s namjerom da unesemo mir u tuđa srca. Ovo putovanje neću nikada zaboraviti. Došla sam doma ˝bogatija˝ jer sam stekla nove prijatelje i jer sam prošla nešto novo, nešto potpuno drugačije.
