Napokon doma...
Napokon sjedim, cijele dane samo trčim, nikak da se pošteno odmorim, ali dns sam napokon dobila ˝slobodan˝ dan i popila s frendicom kavicu u miru, popričala i odlučila napisat postić. Evo bila sam na razgovoru za posao i mogu reć da to nije ono što bi ja radila, poslić je tipa prodavanja osiguranja od vrata do vrata. Mislim da nitko ne voli takve ljude, a šta je najgore trebala bi početi od mjesta gdje živim. Svima sam ja simpa i draga i blablablaa, al 60% susjeda su umirovljenici i da im ˝doletim˝ s tak nečim 
... mislim da ću odbit, tj. ne da mislim već sam 99,99% sigurna. Istina da tražim posao i željela bi raditi, al opet tak nešto. Sad dok mi ne ˝gori pod petama˝ pričekat ću jer sam dosta molbica poslala pa možda se otvore neke nove mogućnosti. Optimizam prisutan i zato se neću hvatati za nešto što se meni osobno ne sviđa.
Kao što sam rekla dani su mi pretrpani, bakica je bolesna i ovih dana sam non stop bila s mamom kod nje. Krečile smo jer ona jadna ne može, a jednostavno ne želi gledati prljav zid (dolaze svećenici blagoslovit kuću i sad nju to pere), al dobro mami i meni to nije bio problem pa smo pomogle. Mamica je krečila, a ja za njom čistila... Zapravo super sam se osjećala znajući da baki to puno znači, a ja nisam ni osjetila da sam nešto radila. Nego ima jedna pričica vezana uz to čišćenje. Baka u sobici ima regal i na njemu drži boce, butelje, rakije...i to..., ali i svakakve figurice od kristala. To je moj pokojni deda izrađivao pa... uspomene. Hm, da se vratim, a među figuricama je jedan klaun od kojeg ja doslovno imam traume. Dok sam bila mala često sam prespavala kod bake, a taj klaun je gledao ravno na krevet u kom sam spavala. Tolko mi je jeziv (bio) njegov pogled da je to strašno. Uvijek sam se bojala da će oživjeti i nešto mi napravit. Čak sam jednom zgodom ˝slučajno˝ srušila klauna, ali kad sam došla on je opet stajao na ormaru. Djed (drugi :)) ga je poljepio i vratio, nisam mogla vjerovati. Počeo je rat između mene i klauna, u par navrata sam ga se pokušala riješiti, ali nije išlo. E tada sam ga počela gledati ozbiljnom prijetnjom, kao da je stvaran i zbilja sam ga se bojala. Znam ja da je on obična figurica, al jednostavno kao dijete umislila sam svašta i na tome je ostalo. Baka je nakon par godina shvatila da ga se bojim pa ga je stavila iza boca...tako ja njega nisam vidjela jedno 5,6 godina, do jučer... heh... susret sa starim ˝znancem˝ (koma), morala sam ga slikat da vam pokažem to odvratno stvorenje. Nije da se bojim klauna, al njega...brrrrr, sva se naježim. Čak i dan danas...
Ajd recite da nije gadan??!?
Šaljem jedan veliki smile...pusaaa
Samo smileeee :)
Evo mene, za početak šaljem jedan veliki osmijeh svim blogerima koji čitaju moje ˝pametne˝ postove... Eto sad mogu krenut, :))). Ovih dana sam radila svašta, ali najljepše provedeno vrijeme mi je bilo uz male bebice. Išla sam posjetit malu susedicu, koja je stara tek 2 tjedna i sestrčninu kćer koja ima sad 3 mjeseca. Šta te klinkice izvlače iz mene, to je čudo. Sva se raznježim kad primim takvo malo, sićušno, nevino stvorenje u naručje. Tek je ugledalo svjetlo dana, još ne razlikuje dobro od zla, ali ti...kakav god bio rastapaš se u njihovoj blizini. Prekrasno! Uživala sam satima uz malu Lanicu, (sestričnina kćer), malena je predivna...a sestrična kaže da mi dobro stoji, haha... Nisam ja još za to iako se u meni pojave novi osjećaji kad sam uz takva mala, slatka bića. Kao da se nešto poigra u meni, najradije bi skakutala od sreće. Tada mi nije teško stajati, hodati, smirivati, pjevati, tepati...ma u tom trenu mogu sve. Heh, uljepšaju mi dan. Ponekad kažem hvala Bogu što imam takvog sićušnog susjedića pa kad padnem ili se rastužim...njegov osmijeh me dočeka. Sad bi mogla pisati o bebicama, o njihovom utjecaju na mene...ali nećuuu. Bio bi to dug postek. Glavno da sam ja happy i da uživam...
Stvari su krenule na bolje, anđeo je doletio 
i opet me štiti, zvali su me na razgovor za posao idući tjedan (barem nešto).
Kako vrijeme leti tako zaboravljam da je ˝on˝ bio tu. Neki dan sam ga se sjetila, prolazila sam parkićem i ugledala tu klupicu, gotovo da su mi navrle suze na oči, ali uspjela sam ih zadržati. Nije vrijedno toga. On je daleko i tamo neka i ostane. Mislim da polako postaje samo ˝prolaznik˝ u mom srcu. Dao mi je tolko puno, a tako je kratko bio u mom životu... Sad je kasno za neke promijene, ali mi je drago jer je bio drugačiji. Voljela sam svog bivšeg dečka, uživala u njemu i njegovo ljubavi, ali on je bio nešto posebno... Zasjenio je sve! Hm, opet o njemu, očito moram... valjda to moram izbaciti iz sebe.
Nego da vam kažem, sanjala sam se kako umirem, plakala sam u snu; tamo su bile meni drage osobe, plakali su za mnom. Tolko je bilo realno, strašno! Neke stvari su me šokirale...al eto, to je san, barem znam da se neće ostvariti. Previše volim ovaj život...
Poljubac šaljem SVIMA...
...osvrt
Evo vikend je prošao, da je dobro počeo - istina. Subotica se orila, pjevušila sam cijeli dan, bila vrijedna i tak. Ukratko malo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. Ima moja djevojčica s najljepšim smješkom na svijetu pravo, sve se događa s razlogom. Očito se zaljubljujemo u pogrešne osobe i radimo gluposti, a kad te pogrešne osobe shvate da smo ih povrijedili kasno je jer nitko ne oprašta... Kad smo kod praštanja kaj mi uopće može ili treba oprostit, sam me odbacio kad me sam ga trebala i sad mi ne može zamjerit. Jednostavno se dogodilo nešto što nisam predvidjela ni ja, a ni ˝on˝. Dobro je da sam sad shvatila da mi to ne treba, oni su daleko od mene, a vrijeme će odradit svoje. Znam da rane neće zacijelit, ali ću sigurno zaboravit da sam voljela. Ne želim se ni sjećati toga. Uživam u ovom miru, nitko mi ne treba, niti ikoga želim. Nekad davno htjela sam imati oslonac, podršku, rekla bi ˝mušku ruku˝ kraj sebe, ali sada znam da sam sama sebi dovoljna. Teško mi se nosit s time što me okružuje, ali ipak sam uspjela. Oni su samo dečki, a zbog njih se ne isplati živcirati.
Istina, ovaj puta sam izgubila nešto dragocjeno...ali anđeli su tu da lete, ali uvijek ostaju u našim srcima. Tako će u mom srcu uvijek bit mjesta za mog anđelčića, ovaj put sam morala sve pusiti, al to ne znači da ne smijem maštati i vraćati se. Moja sjećanja, uspomene, a i ljubav održat će onu čar koja me zadnjih mjeseci pratila. Ništa nije vječno...
...dal idem u dobrom SMJERU???
ZA ONE KOJI ĆE OVO RANIJE PROČITAT - DOBRO JUTRO!!!
Ljudeki evo mene, tek je pola devet, a osmijeh je na licu. Ovaj postek posvećujem jučerašnjem danu pa bi mogla malo opširnije i detaljnije o njemu. Eh, dan ko dan, do navečer kad smo se našle u Gasu. Dečki iz Krivog smjera su savršeni (mislim savršeno su odsvirali svaku pjesmu :)), a tEk atmosfera...lalala već se dugo nisam tak dobro zabavila. Tak smo se naplesale, napjevale, naskakale, a sve to zahvaljujući njima. Ovaj izlazak je bio totalno drugačiji od ostalih, dal je to zbog ˝svetonedjeljske klime˝ ili smo se već umorile Samobora...nemam pojma samo znam da od sad kad pročitam da dečki sviraju, bez obzira gdje IDEM!!! Nisam ni minuticu sjedila, djevojčica s najljepšim smješkom bi se odmarala...kak da ne, ovo se ne propušta, dale 150% od sebe i nastavljale. Kad smo kod te silne zabave moram se pohvalit da nismo okusile ni kap alkohola - brusnica. Moram reć da me jako iživciralo kad je došao moj poznanik pa rekao da sam pila, po ne znam koji put...KAJ SE LJUDI NE MOGU NORMALNO ZABAVLJAT BEZ ALKOHOLA, mi jesmo...tak da... Ubuduće ću se oglušit na takve glupave komentare. Jučer sam sama sebi dokazala da mogu bit stara Teta. Okrutna, a opet draga u isto vrijeme!!! :))) Ukratko svi vi koji niste čuli Krivi smjer morate podhitno jer ne znate kaj propuštate, a ja dečkima želim još puno takvih gaža (tak da se ja mogu još punooo puta naplesat)...
PMS
Tjedan suza, nervoze, depresije, agresivnosti, ˝teških riječi˝ ( samo do 2 kile). Ove dane u svom životu mrzim. Ko je ikad rekao da mi to treba? :) Nego šalu na stranu, tih dana sam nepodnošljiva. Ne razumijem kak mi ljudi uopće mogu biti blizu, čas sam presretna, pa onda za minutu plačem, vičem, posvađam se sa svima. Baš sam jučer iskalila svoj bijes na osobama koje to nisu zavrijedile, koje su predobre prema meni i nisam im trebala priuštiti ˝takve˝ scene, al opet... Nisam se mogla kontrolirati, riječi su izlazile iz mene, a suze (mislila sam da ću dehidrirati), jednostavno nisam podnjela činjenicu da me se ne sluša, da govorim ˝zidu˝. Na to poludim i inače, a tek sad. Opet je ˝pms˝ pobjedio, vlada mojim tijelom... Hm, mislim da nije neka tema, al...eto...
Hvala ti što si tu, što postojiš...hvala...
,
i još jedna djevojčici s najljepšim smješkom...
Ide...
Kao što sam rekla ide. Nekak sam preintenzivno živjela zanjih par mjeseci pa se vraćam u normalu. Sve sjeda na svoje mjesto. Više neću pit, jednostavno ne vidim svrhu toga. Napijem se, nije mi dobro itd., ne da mi se to više... Sad imam nove ciljeve ili cilj - nać posao pa da maknem ove monotone misli. Svaki dan isto, postala sam lijena. Vidim da moram nešto očistit, a ne da mi se kad znam da mogu sutra jer ću bit doma i tak u krug. Mislim natjerala sam se da čistim, čitam i tak... surfam, al je postalo dosadno. Ne mogu se cijele dane vuć po kavicama. Malo tu, pa tamo...i tak... Stvarno se nadam da će nešto naić. Previše se toga dobrog dogodilo pa je moralo doć i zatišje. Sad mirno, onak bonaca... uživam. Kolko dugo će to trajati, ne znam...
pozdravčić
Prava je riječ, u pravo vrijeme, kao čaša vode u pustinji!
Evo ja u potrazi za istinom, a istina cijelo vrijeme meni pred nosom. Doslovno me ˝pika˝, al pametna tetica ne želi vidjet loše stvari, ona u svima nalazi nešto dobro i zato je svi iskorištavaju. Ma dat ću ja sebi po guzi zbog toga... Mislila sam da sa mnom nešto ne štima, al ubiti sam samo ˝slijepa˝,tj. dopuštam da se neke stvari ponavljaju, a ne bih smjela to. Ovaj vikend sam provela mirno, štoviše bilo mi je jako ugodno jer sam u subotu ˝vodila˝ dubokoumne razgovore s djevojčicom koja ima najljepši smiješak na svijetu. Zapričale se mi... pričale smo o svemu što se u ova tri mjeseca dogodilo. Bilo je tu lijepih, tužnih, ma zbilja svakakvih trenutaka i scena, na kraju smo shvatile da nam zbog ničeg nije žao. Nikad nisam bila sretnija, tolko osjećaja se u meni pojavilo. Ponovno sam se osjetila živom... bila sam i zaluđena i tužna i posvađana i slomljena i ne znam kaj sve ne...al ŽIVA!!! Napokon sam shvatila da su mi neki ljudi prevažni i ne želim ih pustiti, a oni drugi, hm...prosto rečeno nek idu kud ih voda nosi... ja se više neću dat zezat, mislim da sam dosta pružila, a ništa dobila...
Svi smo mi u stanovitom smislu jednaki:
imamo dragocjenih 24 sata na dan,
imamo jedinstvenih 1440 minuta dnevno.
Što ćeš učiniti s tim dragocjenim vremenom
ovisi samo o tebi.
Nemoj očekivati, da će drugi znati kada te je i čime povrijedio. Možda taj drugi nema pojma što je učinio, a najčešće nije imao namjeru da te povrijedi. Ali, ti mu svakako moraš kazati, što je učinio i kako se zbog toga osjećaš. Kaži mu to mirno, bez optuživanja. Drugi puta bit će svjesniji svojih riječi i postupaka.
Anđeli bez krila
Nešto čudno se događa sa mnom u zadnje vrijeme, totalno sam ˝rezervirana˝. Uopće si ne dopuštam da se upustim u neko ˝stanje˝ koje guši. Sve je tak nekak relativno i dosta mi je glupih ispada u kojima sam JA glavni krivac. Dosta mi je da netko upraVlja mojim životom, to sam prošla i ne želim se vratiti. Ima trenutaka kad sam presretna i pojavi se nešto i skroz padnem. Zato takve stvari trebam maknuti od sebe, točnije iz svoga života. Bojim se da ću biti opet povrijeđena pa... Evo sad već tri mjeseca uživam u slobodi i nije mi žao. Nisam ni jedan dan požalila što je tako. Zašto, zaista ne znam, ali oni su tu i nemam potrebu tražit osobu uz koju bi se osjećala potpunom kad to već jesam. Zapravo ta osoba bi bila samo višak. Budim se iz dana u dan i prvo pomislim na to kako moram čuti njihov glas, kako ih moram vidjet...
Evo npr. dns sam radila puno toga, al nije bilo vrijedno razmišljanja pa sam mislila o svom anđelu, jednostavno svaka pomisao na njega me usreći, znam da njegova poruka neće bit hladna ili bolna. Zbilja je uvijek tu, kad ja padam i ne mogu dalje on me tiješi. Ne traži ništa, a daje sve od sebe da ja budem dobro. Mislim da je sve zlo na kraju za neko dobro, a meni se to dokazalo i to ne jednom već više puta. Kak bi moja djevojčica s najljepšim smješkom rekla ˝bilo je predobro da bi trajalo, sad moramo dalje...˝, ali ja se nadam da će ovo potrajati vječno. Skoro sam to izgubila, tih dana sam se osjećala ko da nedostaje dio mene, ne želim to više...
