mala sapa

utorak, 26.02.2008.

I čime od svijeta da se braniš...ili košulja sretnog čovjeka

....kao ruža - sa dva smiješna trna,
ili snom - pomislim često ovih dana.
Ničim se ne mogu braniti od prečestih obroka ribe, riblje
juhe, kelja, svježeg sira, čak i doručka od pet vrsta integralnih žitarica sa bananom. I kavu će mi zabraniti, jer krade kalcij! Ne kavu, samo jednu jutarnju mi ostavi!
Dobro, ali dvi su puno.
Pa sokovi - od naranče -u redu, ali cikla!!!Totalno sam u banani... i zbog TV programa. Odgledala sam toliko reklama, sve ih znam napamet - nije ni čudo da mladi nemaju djecu i žive sami kad im se sugerira kako im auto može odglumiti dijete.
A tek naputci kako bi se lepršavo, poletno i euforično trebalo osjećati onih dana u mjesecu...jer ja to zaslužujem...
Zaslužujem i ja bar jedan dobar film tjedno.
Ćipša nona - rekli bi oni što se ovih dana otcijepiše.
I neka - kad moja zemlja još kalkulira ja ih priznajem.
Dok sam gledala prizore iz Prištine - radost, sreća,
zajedništvo, zastave, mala djeca koju usrećuje osmijeh
starijih, jer oni ne znaju o čemu se tu zapravo radi - podsjetilo me to na Zagreb 90-tih, Bana,Gotovca,Prljavce, more štandova na kojima se moglo kupiti sve hrvatsko, čak i limenku čistog hrvatskog zraka..Moj Miju Miju i ja nazočili smo svim događanjima naroda kao pravi predstavnici studentske mladeži - čak i puštanju golubova na Trgu rep. Austrije. Sve dok mi moj Miju Miju nije rekao kako se prijavio u Zenge. Pamtim samo sretne dane!
Dva dana Opatije i Dore zaredom - too much.
Ibrica sav ushićen poručuje - Iskoči sa mnom iz jurećeg vlaka.
- Bome, hrabar je on - ili dobro razgiban - komentira moj
Miju Miju.
- Bi li ti sa mnom iskakala iz jurećeg vlaka ?
Blijedo ga pogledam - peti tjedan kako sama ne mogu
ni tamo gdje svi koji mogu idu sami...
- Pa trenutno bi iskočila jedino iz svoje vlastite kože,
a moj fizički habitus i je kao da sam iskakala iz jurećeg..
-Šalim se - ne moraš ti ništa više dokazivati, samo reci
triba li ti išta.
- Pa, može, nešto za popit, žedna sam.
- Evo, dok ti okom, a ja skokom.
(Naravno, donese mi sok u najširoj čaši, kao i djeca kad ih zamolim, iako sam im svima objasnila bar dvadeset puta da mi sok donesu u šalici, jer je onome tko leži
i eventualno se malo nalakti lakše je uzeti u ruku šalicu, nego čašu)
- Kao u onoj basni o lisici i rodi - lisica rodu pozove na ručak i servira joj u plitkom tanjuru - prokomentiram naglas.
- Ajme, nemoj se ljutiti, molim te. Donit ću u šalici.
- Ne triba, samo ću ja tebi vratiti kao što je roda vratila lisici. Pozvala je i ona nju i jelo poslužila u uskim posudama, nalik na vaze u kojima se može držati samo jedan cvijet.
- Može, samo mi se nemoj svetiti kao onda kad si objavila onu ljubavnu priču s mojim imenom...

O daaaa - nasmijem se od srca - na to sam skroz zaboravila. Ovako je to bilo: dok smo bili sasvim mlad
i studenti i dok još nismo znali što je rat, moj je Miju Miju
imao svoj bend. S vremena na vrijeme njih nekoliko bi se otputilo kod jednog prijatelja na periferiju - tamo su
do mile volje mogli sviruckati, a da to nikome ne smeta, jer je kuća bila prazna i na osami.
Ali toga dana nisu mogli baš do mile volje... jer se dogovorio naći sa mnom na Trgu.
Prošlo je devet, pa deset... uglavnom otišla sam kući
malo reći bijesna.
Danima sam se hladila, ništa mi nisu značile isprike
kako su tako dobro svirali, da je jednostavno zaboravio.
- Ali cilo sam vrime mislio na tebe, vidit ćeš kako smo dobro uvježbali. Nemoj se ljutiti, pa ja sam došao na Trg, samo si ti već otišla.
- Daaa - tribala sam čekati do ponoći.
- Ma ajde, pa to je meni hobi kao tebi čitanje.
Pa i tebe nekad neka knjiga zaokupi pa čitaš do jutra.
Kad pišeš, ništa drugo ne postoji.
..... I tu mi sine. Odlučila sam napisati srcedrapateljnu ljubavnu priču i potpisavši njega kao autora poslati je redakciji jednog tipično ženskog časopisa, koji je objavio natječaj za najljepšu ljubavnu priču. To će biti moja osveta - priča iziđe i svi živi u našem malom mjestu, a i šire, pročitaju kako se veliki roker pretvorio u Anu Žube.
Vrijeme prolazi, ja se odljutila i jednog mu dana ispričam što sam napravila.
- Pa ti nisi normalna - ja se više nigdi neću smit pojavit.
Pa to doli svi čitaju, i na faksu.
- Ma, ajde neće to nitko ni objaviti.
By the way, priča je ipak objavljena. Honorar nikad nismo tražili, jer smo odjednom imali pametnijeg posla-kao uostalom i mještani našeg malog mista od čijeg je suda moj dragi tako strahovao. Svi smo ostali bez doma pa nam nije bilo do novina.
Tek je jedne rujanske večeri, znajući da se radi o nekoj spaćki, jedna žena, čitajući ženski časopis, probudila svog zaspalog muža riječima: - Hoćeš vidjeti kako ti brat piše ljubavne priče?!
Poslije smo postale, ružne li riječi - jetrve ili šogorice.
Ona mi je i sačuvala priču
Ovih dana sam jednog od svojih dječaka poslala na potkrovlje.
- Znaš onaj kofer u kojem ja čuvam sve i svašta..
E, pa u njemu u jednoj bilježnici..
- To je onaj kufer di mama još čuva vaše narukvice iz rodilišta, pa patikice na Snoopya, pa prve cipelice - dometne moj Miju Miju.
- Pa šta - imam i prve njihove mudantice na Dalmatinere,
i košuljicu u kojoj su svi došli iz rodilišta - košulju sretnog čovjeka. Uvijek bi je spremila za slijedeći put.
Jedino je nastao problem kad smo dobili dvoje djece odjednom - nisam htjela da itko ostane bez svoje porcije sreće na početku života, pa sam je oblačila naizmjenično, a ubrzo shvatila da su djeca najsretnija kad ih se mazi i ljubi, nosi u naručju, bez obzira što imali na sebi.
Iako nevoljko , moj se sin uspentrao i nakon duuugo vremena donio komad tiskovine....malo nasmijan, malo zbunjen spisateljskim talentom svog oca.
Evo i priče:
Košuta svome jelenu
Znate li priču o Košuti? O velikoj ljubavi prema Jelenu, velikoj kao tužne, duboke Košutine oči.
Košuta je voljela Jelena. Ona plaha, nježna, tiha, zaljubila se u visokog, ponosnog mužjaka. Od trena kad ga je, skrivena iza borova, ugledala kako pije vodu iz rijeke, sva se njezina ljubav prema šumi, pticama, nebu i rijeci slila i prometnula, ojačala i sazrela u veliku ljubav prema Jelenu.
I tu, pored rijeke, stidljivo mu se pokazala, pogleda uprta u zemlju, strahujući hoće li mu se svidjeti.
Trebala je postupiti drukčije, ponosito, odmjereno, sigurno, kao da je već to sto puta učinila.
Da, pogriješila je, odlazi....on odlazi!
O, ne idi - tko zna hoću li te ikad više vidjeti.
A tako je žudjela da im se pogledi sretnu, da je pogleda bar na časak, da mu u očima vidi bar tračak topline...
Bolje da je nije pogledao - u očima bi mu pročitala hladnoću, ravnodušnost.

A on, kad je ugasio žeđ, pogleda Košutu i prostruji mu glavom samo jedna misao: - Lijepa je kao nebo nad šumom.
Što da radi? Nije mogao samo stajati i gledati.
-Ta nešto treba učiniti dok ne ode. Gle odlazi!
Zaista, ona postiđena zbog svoje neuzvraćene ljubavi, pogne glavu još više k zemlji i polako krene pažljivo birajući stazu, da ne pogriješi, da je hod ne oda, i ne sluteći da je prate dva užarena oka.
Ta slika nepoznate, prelijepe Košute u odlasku, obasjane suncem, ostala je divna, najskrovitija tajna koja je Jelena održavala u samoćama, hladnoćama i bijegu pred goničima i lovcima.
U šumi je te noći samo huk sove remetio noćnu tišinu. Od susreta Košute i Jelena sunce je prešlo svoj put mnogo puta, šumske životinje bivale su sve tiše, nailazila je zima i snijeg je već zabijelio na najvišim gorskim vrhuncima.
U grmlju, drgtureći od hladnoće, užagrenih očiju,ležala je Košuta. Dva oka uprta u tamu. Košuta je očekivala svog Jelena.Glave položene na ispružene prednje noge, dočekala je zoru, nijema u iščrkivanju, ponosita u odluci koju je donijela: Da, otići će opet tamo.
I možda ga vidjeti.
Ali, prije nego što je odlučila krenuti, začuje zvukove koji su joj, uvijek opreznoj, govorili da je netko tu, korak ispred nje. Hladnoća i vrelina odjednom se pomiješaše, nahrupi strah u njezine velike zjenice. Širom otvorenih očiju je čekala, ne želeći bježati: - Lovci ili zvijeri?
Što će mi učiniti? Možda će me grmlje zaštititi, možda će opasnost proći, i ovi trenuci duži od rijeke što od šumskog izvora teče tko zna dokle....
Granje oko nje odjednom se pokrene, razmakne i u Košutino skrovište uđe - Jelen.
Njezine oči nepomično su ga gledale - sve se u njima odražavalo; i strah od lovaca i pometnja koju je Jelen unio u njen život.
Sva u grču, zategnutih prepona, oči je prikovala uz njegove, vrebajući svaki plamičak u njima. I nikakva misao, nikakav šum nije je mogao odvratiti od toga nijemog predavanja,
Jelen je u njezinoj uzdignutoj glavi, u očima punim straha i nade pročitao - ljubav.
Možda joj je i uputio pogled pun topline ili nagovještaj nježnosti koju je prema njoj osjećao, možda je ugledala i skrivenu želju, pritajenu svih proteklih dana, tek - njezina je krutost počela nestajati, iz očiju joj je nestao strah, ustupajući mjesto radosnom sjaju.
Počela se preobražavati u cvijet, istina još zatvorenih latica. Vesele iskrice zaigraše joj u očima; šarene kao u kaleidoskopu. Dva sjajna oka preobrazila su se u čistu ljepotu, punu povjerenja,
Blagom,samo košutama svojstvenom kretnjom spustila je glavu i kad ju je ponovo podigla, željela mu je dati do znanja da je odlučila već davno sve svoje sokove usmjeriti njegovu uviru.
A on kao da je to odavno čekao, pogleda i krene iz ležaja, pogledom zovući i nju da ga slijedi.
Izletješe iz loga, budeći cvijeće što je još malo htjelo ostati sklopljenih latica, još malo hvatati niti sna,
Odoše za rijekom, njezinim tokom, tihim i neumitnim kao ljubav ili život.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv