poezija...

Kad tvoje oci ne bi imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila zuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i kruh koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pijesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve zivi zato da bih ja zivio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome zivotu vidim sve ono što je zivo.

Pablo Neruda