četvrtak, 09.06.2005.
 Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu. Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti. Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima, a ti si uza me cista ko jantar uspavani. Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima. Ici ces, ici ce mo zajedno vodama ovoga vremena. Ni jedna nece sjenom zajedno sa mnom, samo ti, uvijek ziva, uvijek sunce i mijesec. Sada su ruke tvoje otvorile njezne sake, ispustile njezne znakove, a ne zna se kamo, tvoje se oci sklopise kao dva siva krila, dok slijedim vodu koju nosis, koja me nosi: noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu i ja sam bez tebe samo jos tvoj vlastiti san. Pablo Neruda ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  Ne volim te zato što te volim i od voljeti te do ne voljeti te stižem i do čekanja kada te ne čekam srcem mi struji studen i plam. Ne volim te zato što te volim i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim, i mjera moje putujuće ljubavi jest da te ne vidim i poput slijepca volim. Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost, okrutnu zraku, svoje beskrajno srce, ukravši sebi ključ spokoja. U ovoj historiji samo ja umirem i umrijet ću od ljubavi jer te volim, jer te volim, ljubavi, krvlji i ognjem. Pablo Neruda ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  Srcu mome tvoje su grudi dovoljne, a slobodi tvojoj pristaju krila moja. Iz usta će mojih nebu stići sve što bijaše uspavano na duši tvojoj. U tebi je svakodnevna iluzija. Dolaziš kao rosa cvjetnim krunama. Tvoja odsutnost obzorje potkopava. Vječno poput vala bježiš. Rekoh da si pjevala na vjetru kao borovi i kao jarboli. Poput njih si uzvišena i šutljiva. I namah se rastužiš, kao pred putovanje. Prihvatljiva si poput puta znana. Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni. Probudih se, i ponekad se sele i bježe ptice što su ti u duši spavale. Pablo Neruda |
nedjelja, 05.06.2005.
 Ja nisam božji oblik; bog je dio mene, a drugi dio sve ono ostalo što se razvija čak iza koprene i gdje je staklo i najbolje stalo i samog neba oči zamagljene. U meni vode šume, oblaci putuju, od čudnog smijeha pucaju ludaci, za maglama se propinju čudaci, na mramor vodoskoci tuguju. U meni ključa izvora, plamsa zvijezda, i tužnih šuma diše, cvjetnih livada. O, u meni je naslada od jada, u meni grožđa; oh! u meni mijeha s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda. U meni nema jednog: nema grijeha ! i ja sam star za eone stvorenja, za neizmjernost čvorasta korijenja. Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne, i u prasnuću i eter izgori, i kada dah svijeta posljednji umukne, sić ću iz smrti u toj prvoj Zori; u Zori što je sakrita u lijesu danom od sila što ni žive nijesu; jer moj je život tek u pravoj crti -život u danu poslije svake smrti. Ako se niko sa mnom ne probudi U raskuženom grobu vaseljena, o blago nikom ! neće da ga čudi nevinost bića na kraju vremena… ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨ Ispricavam se sto me nije bilo par dana... obiteljske obaveze... ali evo me opet... uzivajte u poeziji... |
srijeda, 01.06.2005.
 Imam misao o tebi i nosim je na dlanu . U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji . Imam poljupce mjesečine za tebe . Svaka njena zraka moj je dodir u tebi . Tvoje meko tijelo imam u sebi i nad nebom tvoje bistre oči imam , a za česte šetnje sto ih ispod duge nosim u vjecnom trajanju poljubaca te imam . Znam da se jasan miris tobom prostire i postelju našu u mlade noći pretvara . Poredane uzdahe na usnama imam i zajedno s njima čekam obrise tvojih , jer me ljubavnim danima dozivaš , trčiš i grliš suncem svoga pogleda . Volim te , jer moj osmjeh u sebi čuvaš i ponosno u sebi snivam , gdje te imam . Trebam te , jer moje strahove rastjeruješ i carstvom mog nemirnog bića ustrajavaš . Žudim za tobom i žudnjom prekrivam obraze , vrhom tvojih grudi dolazim i u njih uranjam , prstima te stižem u sjeni predivnog poprsja i pučinom tvoje puti razvlačim svoja milovanja . Imam te i pod gorjem i u utočištu valova , svugdje te imam i u svemu nalazim . Predivna moja ljubavi imam te još i više , jer me tvoja ljubav obuzela , pa me ima , imam to blaženstvo u kojem tebi pripadam . Ljubavi moja jedina , ljubim te još jače i poljupcima u sebi zauvijek te želim imati , imati i čuvati i u nježnim uzdasima nositi , s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uživati . Zal Kopp |
utorak, 31.05.2005.
 ... sjedim i osluskujem... sat kuca neumorno, a vrijeme tako brzo leti... o, da barem mogu samo na pet minuta zaustaviti vrijeme, da barem u tom kratkom vremenu osjetim istinsku srecu... anoniman autor ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  ... ljubav je tako cudna stvar. odjednom, bez ikakve najave nastani se u tebi i postane vladaricom tvog srca, ispunjava te nekom unutarnjom srecom koju samo zaljubljeni razumiju. ponekad ju podijelis sa nekom tebi dragom osobom a onda kada sve to zavrsi polako ti para srce, dusu, tijelo... poput papira na kojem su ispisane rijeci boli i patnje pomijesane sa suzama prolivenih zbog osobe koju volimo, i onda kada ne zelim da itko vidi i pokusa shvatiti sto nam je, papir poderemo u tisuce komadica ili ga zguzvamo i bacimo... a to i isto ljubav cini nama... pusta nas da patimo dok nas to ne slomi i onda kad smo na vrhuncu ludila napusti nas na isti nacin na koji se i pojavila... i kad smo prepusteni sami sebi, tek tada uistinu patimo... do tada smo krivili ljubav, a sada krivimo samocu... ona je najgori covjekov neprijatelj... uvijek je prisutna i kad tad nam opet pravi drustvo, a onda opet sve iznova... ljubav se bez ikakve najave nastani u tebi i ti opet volis..... anoniman autor |
ponedjeljak, 30.05.2005.
|
Evo i mene, citatelji moji dragi... ispricavam se sto se ne javljah ovih par dana... sila prilika... no vazno je da sam opet sa vama... stoga, nastavljamo...
*****************************************************  Topla je i svijetla rijec "ljeto" Kod svake list je, poput malog uha, Treperec sluso strah tvog budnog duha, Sto drhtase u sumi blizu grada U vrelu tijelu, koje ljubav svlada. Topla je i svijetla rijec "ljeto". Svaki list je znao izrec "jesen", Kada bi tiho pado vlazan rujan Ko tvoja usna; mekan, jedva cujan; Tvoj duh bi presto na sum da treperi Sapcuci liscu: mek nam krevet steri! Svaki list je znao izrec "jesen" A sad lisce ne sapce, nit slusa: U krovistu sad nase male sume Blijedi se snijeg i ulazi u me Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo I jesen bjese, kada tvoje tijelo Bijelilo se, toplo kao dusa. Ivan Goran Kovacic ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  Na dragoj lezi mjesecina I san svih zvijezda na njoj sniva, U grudi joj se bijele sliva, A svuda drugdje pomrcina. I moja radost i vedrina U srebrn okvir je okiva; Dok crna tuga mi nociva U srcu; mraku sviju tmina. I tako draga u snu bludi, Pa, cini mi se, vrh nebesa, Dok rana zora njezno rudi, Treperi odraz njena mesa. Tek onda kad vjedje digne, Mir mi stigne. O, mir mi stigne. Ivan Goran Kovacic ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨ Moj prijatelju, mene više nema. Al' nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava. I tko je čita - u život me budi Probudi me, i bit ću tvoja java. Ja nemam više proljeća i ljeta, jeseni svojih nemam, niti zima. Siroti mrtvac ja sam, koji u se ništa od svijeta ne može da prima. I što od svijetlog osta mi života, u zagrljaju ostalo je rima. Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) u stihove. U žaru sam ih kovo. Al' zatvoriš li za njih svoje srce, oni su samo sjen i mrtvo slovo. Otvori ga, i ja ću u te prijeći ko bujna rijeka u korito novo. Još koji časak htio bi da živim u grudima ti. Sve svoje ljepote ja ću ti dati. Sve misli, sve snove, sve što mi vrijeme nemilosrdno ote, sve zanose, sve ljubavi, sve nade, sve uspomene - o mrtvi živote! Povrati me u moje stare dane! Ja hoću svjetla! Sunca, koji zlati sve čeg se takne. Ja topline hoću i obzorja, moj druže nepoznati. I zanosa! I zvijezda, kojih nema u mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati. Ko oko svjetla leptirice noćne oko života tužaljke mi kruže. Pomozi mi da dignem svoje vjeđe, da ruke mi se u čeznuću pruže. Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit, i biti ljubljen, moj neznani druže. Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me! Proživjet ćemo oba sve moje stihom zadržane sate, sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života ja sam prosjak. Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba. Dobriša Cesarić |
četvrtak, 26.05.2005.
 ...Dan je, kao, suncan Ti si, kao, vesela Prolazis, kao, ne vide te Svima je, kao, lijepo Svima je, kao, dobro Svima je, kao, ludo I ti si, kao, sretna Zivi se, kao, u miru Ptice su, kao, slobodne Buducnost, kao, na dlanu Savjest je, kao, cista I suncu je, kao, jasno O srce, kao, pjevaj Svi, kao, brinu o svima Svatko je prijatelj, kao Svima je, kao, stalo Do tebe I do svijeta I dan, kao, svice I ti se, kao, smijesis I nista te, kao, ne boli... Enes Kisevic ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  nikad vise ne otvaraj vrata u predvecerja ranih ljubavi kad nas odjednom prevare sve rijeci i svi nas pogledi dotaknu da se vise ne vrate nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu tek udji u neke tople sobe gdje je vrijeme mladosti pogodno gdje bi se mogli na tren pronaci u zaboravljenom refrenu pjesme gdje bi mogli pricati satima i ne znati da li su nam godine prosle nemoj vise ljubavi otvarati oci u predzorje kad utihnu posljednji glasovi kad se od osame naslonis uspomenom na prozore pod kisom koja zna i hoce a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni nismo ni znali da nam je srce u oku raslo i preraslo sve okvire ne izgovaraj vise rijeci koje si u sumraku sobe ucila na pamet da ih dugo nosis nanizane oko vrata ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi podivljat ce rijeke zbog usana neljubljenih necemo se snaci sto nam je bilo davno jedno vrijeme necemo vise znati ni ljubiti kako smo znali nece vise biti ni takvih poraza ni takvih pjesama pa cak ni smrti ako otvoris vrata istom kretnjom nekome tko ce doci Zeljko Krznaric |
srijeda, 25.05.2005.
|
No evo da i ja napisem koju rijec... zapravo nemam sto posebno ni pisati... htjela bih se samo zahvaliti na lijepim komentarima... znam da pjesme nisu moje, ali svaka opisuje moje osjecaje... ono sto se u meni zbiva... hvala jos jednom svima koji su odvojili par minuta da pogledaju moj blog...
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  Ne govorim ti bas u zadnje vrijeme Da te volim I ne gasim ti svjetlo u ocima Prije spavanja Ne govorim ti nesto njezno I ne grlim ti dusu Ali ovo ti moram reci, Previse je gorkog I ljudi su grubi Pa ako i ne govorim Jos uvijek te ono najljepse u meni Voli i ljubi.... ...posveceno osobi koja mi znaci sve u zivotu... on zna tko je... volim te, andjele... |
utorak, 24.05.2005.
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć? Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi Poginut ću noćas i za dragom poć. Ljubav nije sreća!Znaš li kad mi reče? Ljubav, to je rana, i ta rana peče, Ljubav boli, boli, kao život boli, Teško, teško onom koji jako voli. Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali muči samo kad sam sâm ko kamen. Antun Gustav Matos ¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨  Starinska ura na ormaru spava. Kazaljke njene vec se rdjom zute. Umorna lampa tiho ocrtava prostore uske, samotnicke pute. Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute umorne oci. Noc je. Topla. Plava. Tako je tesko, kada stvari sute i kad se mijenja proslost, san i java. Pa gasim staru lampu, sklapam oci. Nitko mi nece u posjete doci, ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena. Naslonim glavu na krilo samoci i slusam zvizduk vlakova u noci. - O gdje si sada, gdje si, Bezimena? Gustav Krklec |
 Kad tvoje oci ne bi imale boju mjeseca, dana s glinom, s radom ili s vatrom, kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha, kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara, kad ne bi, kao što jesi, bila zuti trenutak u kome se jesen penje povijušama, da nisi još i kruh koji mirisni mjesec mijesi noseci svoje brašno nebom, o ljubljena, ne bih te volio! U tvome zagrljaju grlim ono što postoji, i pijesak, i vrijeme, i stablo kiše, i sve zivi zato da bih ja zivio: ne odlazeci daleko mogu da vidim sve: u tvome zivotu vidim sve ono što je zivo. Pablo Neruda |
