Maksim Mrvica
10.08.2004., utorak
Diners exclusive club party
Ovo je jedan od starijih intervjua,no tek sam ga sad pronašla,pa eto...da vidimo i to...Dakle,na bazenu Mladosti,3. lipnja 2004. održan je tradicionalni Diners exclusive club party,na kojem je nastupio i Maksim. Novinari naravno nisu propustili priliku,pa su pokušali saznati kako gleda on na sve što se događa oko njega i kako bi im približio nastajanje svoga novoga albuma. U posljednjih godinu dana Vaš se život u temelju promijenio. Kako se osjećate u ulozi internacionalne zvijezde? Da, stvarno je naporno i nisam očekivao da će to tako izgledati. Ponekad mi je bitno da je sve što moram napraviti barem fizički izvedivo. Nekada mi naprave raspored koji ni fizički nije moguć, ali dosta sam dugo čekao na to. Godinu i pol radimo na projektu i na to su me pripremali. Prošao sam čak i media training u Londonu, u kojem su me pripremali na sve situacije sa kojima se mogu susresti, pa sam u neku ruku i dosta spreman. EMI je puno očekivao od albuma Piano Player, a sada se ta očekivanja i ispunjavaju. Osjećate li zbog svega toga neki pritisak? Da, to je ogroman pritisak i album je za EMI svjetski prioritet i to su dali do znanja svojim predstavnicima u cijelom svijetu. No, bez obzira na to moj menadžer je zarazni optimist i ja ni u jednom trenutku nisam posumnjao da će to biti neuspjeh. Pogotovo kada radite sa čovjekom kao što je Mel Bush koji vjerojatno nikada u životu nije bio u gubitku. Već sada u Aziji pokazalo se da smo imali pravo, jer prodaja ide odlično, a ljudi super reagiraju. Kako ste se snašli u izvođenju materijala na albumu koji nije u potpunosti klasičan? Jeste li imali upliva u odabir pjesama i produkciju? Ja sam birao teme, osim onih koje je Tonči Huljić napisao baš za album. Radio sam po principu da sam napisao ogromnu listu kompozicija koje izvodim i dao ju svom producentu Jeffu Wayneu, a onda bi oni odabrali one koje su se mogle obraditi na ovaj način. Iako je Jeff radio produkciju, ja sam uvijek bio sa njima i sugerirao dosta stvari, što se vidi i iz prvog singla The Flight Of The Bumblee-Bee, jer ja slušam techno, a produkcija te teme je totalno tako nabrijana. Kada se sredinom devedesetih pojavila Vanessa Mae s ovom vrstom crossover glazbe, mnogi ljubitelji klasike zamjerili su joj miješanje s popularnim glazbenim stilovima. Kako Vi gledate na to spajanje nečega što se smatra nespojivim? Ja nisam imao loša iskustva izvodeći takvu glazbu. Svjestan sam da postoje ljudi koji to ne odobravaju. Ali meni se to sviđa. Nastojao sam ostati što bliže klasičnoj glazbi i ove kompozicije koje sam birao su stvarno kapitalne kompozicije. Nisu neke ljige poput Za Elizu ili Mjesečeve sonate. Ovo su stvarno prava klasična i dosta zahtjevna djela. Nismo mijenjali ni jednu notu baš u toj namjeri. S druge strane, treba znati da se tržište mijenja. Crossover glazba ima ogromnu publiku i to se vidi po tome što svaka diskografska kuća svako malo izbacuje nove crossover umjetnike. Bez obzira na sve ja nikada neću prestati svirati klasiku i ne želim da se ona mijenja. Ja ne uspoređujem te dvije vrste glazbe, to nema smisla, jer klasika je tu preko 300 godina. Je li po Vama crossover glazba neki trend koji će vrlo brzo nestati ili budućnost glazbe? Pa nikad ne znaš. Trudiš se raditi najbolje pa kako ispadne. Činjenica je da je moja glazba ipak spoj sa klasičnom glazbom, pa je to nešto drugačije od spajanja različitih pop žanrova. Ovom produkcijom pak ona postaje prihvatljiva mladim ljudima. Mene je uvijek fasciniralo kada sam radio klasične koncerte, s laser showom ili video-wallom ili izvodio ludorije, pa vidio ljude koje viđam na techno partyjima kako dolaze na moje koncerte, za koje nema šanse da bi ikada išli na klasične koncerte, osobito avangardnu glazbu koju je teško slušati. To je stvarno poseban osjećaj. Koliko sada imate slobodnog vremena i stignete li uopće dovoljno vježbati, jer to je iznimno važno za svakog klasičnog glazbenika? Baš sam se nedavno vratio s trotjedne promotivne turneje po Aziji. Bilo je odlično, ali jedini problem je bio što oni nisu shvatili da sam ja klasični pijanist i da ne mogu bez vježbanja, ni tri-četiri dana, pogotovo ako se očekuje da sviram. Sada sam im dao do znanja da moram imati barem dva sata za vježbu, jer mi inače odlazi motorika ruku i moram ostati u formi. Vaš je imidž u najmanju ruku neobičan za glazbenika koji izvodi klasiku... Da, svi se uvijek iznenade kada me vide. To je moj stil. Ja znam da je u ovoj glazbi sve više projekata u kojima menadžeri brinu o svemu pa i o izgledu izvođača. Moj stil nije izmišljen zbog ovog projekta, ja se tako uvijek odijevam. Tako sam se odijevao i za klasične koncerte. To je baš moj stil i to se nikada neće mijenjati. Kako se vidite za 10-15 godina? Jeste li mislili da ćete danas biti tu gdje jeste? Ne, nisam. Svatko se nada, ali nisam bio uvjeren u uspjeh. Ja sam osoba koja uvijek gura naprijed i želi više, ali u isto vrijeme moram biti zadovoljan s ovim što sam napravio, jer ako nisam, onda ću biti nesretan. Sada sam zadovoljan, ali nikada ne gledam u budućnost. Može biti bolje, ali ako ne ide - opet ću biti sretan. |
