Maksim Mrvica
06.08.2004., petak
Olimpijski snovi
Koja ce skladba postati službena himna Olimpijskih igara u Ateni 2004., ovih bi dana trebao odluciti Medunarodni olimpijski odbor. A ishod dogadaja s posebnim nestrpljenjem ocekuje hrvatski pijanist, 29-godišnji Maksim Mrvica: jer, u najužem izboru MOO-a je kompozicija koju on izvodi - "Olympic Dream" (Olimpijski san) britanskog skladatelja Davida Essexa. Celnici olimpijskog odbora od diskografske su kuce EMI Classics, naime, narucili prigodnu kompilaciju, iz koje je kao singl izdvojena upravo Mrvicina skladba. Bude li "Olympic Dream" proglašena himnom, pijanisticko cudo iz Šibenika u kolovozu ce nastupiti na svecanom otvorenju Olimpijskih igara u Ateni, što ce biti još jedna potvrda njegove blistave svjetske karijere. Maksov prvi album, "The Piano Player", dosad je prodan u više od pola milijuna primjeraka, a drugi bi na tržište trebao doci u rujnu. No, prije toga odradit ce ljetnu turneju, koja zapocinje 22. lipnja u Mostaru. U Hrvatskoj ce nastupiti u Splitu, Opatiji, Zadru, Osijeku i Krku, a najveci koncert bit ce u Zagrebu, 7. srpnja, na stadionu ŠRC Šalata. Kako to da "The Piano Player" niste promovirali u vecem dijelu Europe i u Americi? - Nismo stigli. Moj diskograf odlucio je snažno krenuti u Aziji, koja je drugo najvece tržište u svijetu. Kako je prodaja ondje odlicno krenula, neprestance su me pozivali u Aziju, te nije bilo vremena za kvalitetniju promidžbu i koncerte u Europi. Kad izade drugi album, vjerojatno cemo krenuti u osvajanje americkog i europskog tržišta. Uz skladbe Toncija Huljica, na tom albumu ce sigurno biti i nekoliko mojih obrada klasicnih tema. Gdje imate najbolju publiku? - U Hong Kongu i Tajvanu, gdje je moj album rasprodan u platinastoj nakladi te, dakako, u Hrvatskoj. U Hong Kongu su mi organizatori priredili veliko iznenadenje 3. svibnja - za 29. rodendan. Rekli su mi da je rijec o maloj zabavi za nekolicinu uzvanika, a zapravo su na središnjem gradskom trgu podigli veliku pozornicu, gdje su mi, u nazocnosti nekoliko tisuca obožavatelja ,urucili rodendansku tortu u obliku koncertnog glasovira. Tako je to bio moj najveci rodendanski tulum dosad. Kako obicno izgleda vaš boravak u Aziji? - U Hong Kongu sam bio šest puta pa se ondje vec osjecam kao doma. Problem je samo to što na ulicu ne smijem bez osobnog cuvara, jer bi me obožavatelji rastrgli. I kad ste zvijezda, nije sve ružicasto. Volite li tradicionalna azijska jela? - Obožavam japansku i tajlandsku kuhinju. Od neobicnijih jela u Kini sam probao pržene škorpione, pjenastu juhu od kornjace, te jezike od patke, što se ondje smatra posebnim specijalitetom. U Tajlandu sam pak kušao pržene crve, bube i skakavce. Nisam gadljiv i volim sve probati, a vecina tih jela je ukusna. A najviše me, pak, zabavlja izraz gadenja na licu mog menadžera Mela Busha, kojem je su sve te azijske delicije - odvratne. Što najradije jedete? - Prije sam obožavao meso, a sad su mi najdraži morski specijaliteti. Mama mi je nedavno napravila rižoto od pidoca (dagnji), za prste polizat'. Takvu hranu ne možete dobiti u restoranu. Je li vašoj majci teško kad ste daleko od nje? - Prazna joj je kuca, jer su joj sva tri sina putnici. Moj mladi brat Slavko trenutacno na teretnom brodu plovi za Ameriku, a Stipe je pomorac na Jadrolinijinim brodovima po Jadranu. Za mene je majka bila zabrinuta kad sam u svibnju bio devet dana u Pekingu, jer se baš u to vrijeme u Kini ponovno pojavio SARS. No, stvarne opasnosti za moje zdravlje nije bilo. Jeste li zaradili svoj prvi milijun kuna? - Još nisam. Kako namjeravate uložiti zaradeni novac? - Moj menadžer Mel Bush, inace strucnjak za investicije, savjetuje mi da zaradu uložim u nekretnine na našoj obali, što je trenutacno najveci hit u Velikoj Britaniji. Mel želi kucu u Rogoznici, a meni je draži Primošten. Gradic je lijep, a blizu je i zracna luka. Maštate li još o staklenoj kuci, bez nosivih zidova? - Da, ali je izgradnja takvog zdanja za mene još preskupa. Zadovoljit ce me i mala, bijela, kamena katnica. Gdje stanujete u Šibeniku? - U stanu pokojne bake moje supruge Ane. Baš ga uredujemo. Najveci problem nam je kupnja namještaja. Nikako da pronademo krevet, sofu i police kakve nam se svidaju - jednostavne i moderne. Zašto volite Šibenik? - U tom gradu sam odrastao, a što sam dulje vani, nostalgija za Šibenikom je sve veca. Najdraže su mi ulice oko Katedrale sv. Jakova, te dir po Kalelargi. Iako me sugradani na ulici prepoznaju, nitko me ne gnjavi. Jeste li se vec okupali ove godine? - Još mi je prehladno. Ana i ja smo se veselili povratku u Hrvatsku, vjerujuci da cemo skociti u more, ali morat cemo pricekati da zatopli. Kako na turnejama podnosite razdvojenost od supruge Ane?- Kad nismo skupa, svaki dan telefonom razgovaramo po sat i pol ili dva, tako da su nam racuni astronomski. Ali nastojimo da ne budemo razdvojeni dulje od dva tjedna. Uostalom, moj uspjeh je i Anin: bez suprugine podrške, svega ne bi ni bilo. Kako se najbolje opuštate?- U shoppingu. Nekad mi je svaki izlet autobusom u Trst bio poput dana iz snova, a otkako Ana i ja živimo u središtu Londona, snove mogu ostvarivati svaki dan. Kad god ne znamo što bismo sa sobom, prošetamo po trgovinama, tako da shopping više i ne planiramo posebno. To je dio naše svakodnevice. Jesu li se u vama probudili roditeljski instinkti?- Pokušavamo ih zatomiti. Jer s našim nacinom života i ne znam kako bismo uspjeli odgajati dijete. Strpit cemo se još nekoliko godina. |
