blago meni

Na pisanje ovog posta potaknula me je naša omiljena Tajči, kad je nedavno jednom novinaru objašnjavala razloge svog povratka u Zagreb.
Naime, nakon što je 5 dana tjeskobno čekala mamografski nalaz, u jednom se je trenutku zapitala, za kojim propuštenim prilikama bi žalila i što bi još htjela napraviti, ako nalaz bude loš. I tada je shvatila da, između ostalog, želi još jednom zapjevati pred svojom nekadašnjom publikom. Na sreću, nalaz je bio uredan i koncert će se, ako Bog da, i održati.

Tada sam se i sama zapitala: koliko vremena još imam???
Hoću li stići sve napraviti i imam li vremena za odgađanje?

Moja poznanica N.N. već tridesetak godina vodi hladni rat sa svojom sestrom. Obje su blizu sedamdesete. Sve kontakte svele su samo na jednu poštansku čestitku za imendane i susret na majčinom grobu, nakon kojeg odu u kafić na 5 minuta. Nijedna drugu ne zove k sebi u stan, a obje su neudane i žive same. Obje su velike vjernice i obje ih poznajem. Neki pravi razlog za svađu ne postoji. Sve se svodi na osobne doživljaje iz djetinjstva. Kad svoju poznanicu N.N. upitam za njenu sestru, koja živi u drugom gradu, nastane panika i odmah joj nije dobro: "Joj, nemoj me to pitati; znaš da i to moram još srediti...." Ona zna da se mora pomiriti sa svojom sestrom, ali stalno odgađa taj trenutak. Ako je upitam: A kada ćeš..., onda će se možda dići i otići.... Ili će reći da ja sve gledam crno... , neće joj se ništa dogoditi i ima još vremena, treba se uzdati u Providnost Božju . A ja mislim, da je to iskušavanje Božje Providnosti i Božjeg strpljenja, ako stalno odgađamo ono što smo dužni napraviti. Zašto bi nas Bog morao čekati u nedogled ili bi možda On to trebao učiniti umjesto nas?

Jedna druga treba hitno okulista. Želi samo pravog vjernika. Našla sam joj i ime i telefon i adresu i sve uredno zapisala i dala. Nakon 4 mjeseca pitam je, kako je bilo na pregledu, a ona se čudi: "Što se žuriš? Pa tek sam sada odlučila ići k njemu....? što bi moglo značiti da će proći još 2-3 godine dok i ode k njemu. Možda i malo prije, ako razbije naočale!

Pitam se, koliko vremena još imamo?
Prema Isusovim riječima, nitko ne zna ni dana ni časa onog posljednjeg dana. Samo je jedno sigurno, da dolazi iznenada, kad se najmanje nadamo! S druge strane, posljednji dan se svaki dan nekome događa!

Događaji ovih dana podsjećaju na svršetak svijeta! Nekima je i bio: tisuće ljudi nestalo je u ruševinama, odronima, poplavama, potresima i morskim dubinama....

Još je neizvjesno kako će završiti japanska katastrofa. Razorni potres od 8,9 stupnjeva po Richteru, najveći ikad zabilježen u japanskoj povijesti, i 10-metarski morski val plus radijacija pomest će s lica zemlje najmanje 100.000 ljudi. U trenu su nestali ljudi, zgrade, prometnice, vlakovi i brodovi... Još su veća prijetnja nuklearne elektrane čije je reguliranje izmaklo ljudskoj kontroli pa prijete čovječanstvu eksplozijama i ogromnom radijacijom koja je već sada tisuću puta veća od dopuštene. Stručnjaci su zašutjeli jer nemaju rješenje i boje se izreći svoje najcrnje prognoze...
Taj moćni, organizirani Japan, s četvrtom najvećom proizvodnjom u svijetu, najednom je postao malen, nesiguran i nemoćan....

I naša zemlja leži na vrlo trusnom području. 1880. godine Zagreb je snažno prodrman potresom od čak 6,3 stupnja po Richteru. Ako bi se to danas ponovilo, bilo bi potpuno uništeno najmanje 60.000 stambenih objekata i tko zna koliko ljudskih života. O Dubrovniku da ni ne govorimo kao ni o cijeloj obali koja je već i sada gotovo u moru. Mogući tsunami ne bi nam dao vremena za bijeg....

Svi bismo se trebali zapitati, koliko još vremena imamo i jesmo li spremni za susret sa Stvoriteljem? Jesmo li učinili sve što smo mogli da mirno, s pouzdanjem u Boga, zatvorimo knjigu svog života?

Jedino sigurno utočište i utvrda svakom od nas je samo Bog i njegovo milosrdno, očinsko krilo! Nema drugog!
Jedini je On obećao da nas nikada neće napustiti i da će s nama ostati do svršetka svijeta.
Predajmo sve u Njegove ruke!