blago meni
29.12.2010., srijeda
"Tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!" (1 Iv 4,21) Koliko je osamljenih, starih ili bolesnih ljudi ovih blagdanskih dana uzalud očekivalo posjet, stojeći kraj vrata ili prozora, nadajući se protiv svake nade, da će im netko pokucati na vrata... Koliko je roditelja okitilo bor i pripremilo darove, ali djeca i unuci ne dolaze jer nemaju vremena.... Ne znam da li ste ikada osjetili olovnu bol osamljenosti i odbačenosti, kad te više nitko ne treba i ne želi u svom životu jer ga samo zadržavaš i usporavaš... Kažu da ljudi više umiru od razočaranja i osamljenosti nego od bolesti i starosti. Božić je blagdan obitelji, prijateljstva, ljubavi, topline... I zaista, svakog Božića potiču se razne karitativne akcije za pomoć najsiromašnijima. O tome u zadnje vrijeme puno pišu i novine. Ipak, to većinom čine uvijek isti ljudi i iste udruge. Većina nas kršćana, koji smo po svojoj pripadnosti Kristu pozvani da budemo "svima sve u svemu" ostaje po strani. Eventualno okrenemo telefon i doniramo nekih 5 kuna jer to iziskuje minimalni napor; ne moramo se čak ni dići iz fotelje.... Koliko je naših kršćanskih obitelji pozvalo za svoj blagdanski stol nekog "otpisanog" siromaha s ulice, kojeg susrećemo gotovo svaki dan kako prebire po kontejnerima.... Reći ćete da je prljav, da smrdi, možda je i bolestan... Možda bi se on rado i okupao i presvukao kad bi imao gdje... Često razmišljam o bl. Majci Terezi i kako je ona mogla činiti sve ono što je činila na prljavim ulicama Kalkute: kako je mogla nasmiješena skupljati te odbačene, smrdljive, često i umiruće siromahe, oprati ih, poljubiti, nahraniti, postaviti na čistu postelju - ne pitajući zašto i kako su dospjeli na ulicu. Sigurno je tu bilo i pijanaca, propalica, lopova... ona nije sudila ljudima nego ih je sve jednako grlila milosrdnom ljubavlju Kristovom. Čini mi se da je došlo vrijeme da svoje brojne, često i upitne pobožne molitve svetaca Srednjeg vijeka malo stavimo na stranu i da se uz molitvu ozbiljno počnemo baviti onim što je Isus činio i što nam je stavio u zadatak kao mjerilo za ulazak u Kraljevstvo Božje: gladna nahraniti, žedna napojiti, bolesna pohoditi, tužna utješiti, gola obući.....itd. Molitvu ne treba zanemariti! I Isus se povlačio u osamu na razgovor sa Nebeskim Ocem, ali nije na tome stao! Poslije toga slijedi akcija, i to ozbiljna akcija potpunog davanja i žrtvovanja samog sebe za druge, do kraja... Da je ovog Božića svaki kršćanin samo jednog takvog odbačenog čovjeka primio u svoj dom, samo na jedan dan (zar je to previše?), darovao ga, razveselio, obukao, nahranio, utješio, zagrlio kao ravnog sebi - onda bi ovaj Božić bio doista blagdan ljubavi, dobrote, prijateljstva i sreće! Kakav bi bio Isusov komentar na ovaj post? Možda bi napisao: .......................................Molitvu ne treba zanemariti, ali ovo treba činiti! ........................  |
