blago meni

Dok sa tugom razmišljam o gašenju naših kršćanskih blogova, stigao mi je mailom zanimljiv članak, koji bi mogao sve nas blogere ponovno oduševiti i učvrstiti u odluci da i dalje pišemo vjerske blogove i tako i internetom širimo Radosnu vijest.



Jedan afrički kršćanin sa zgražanjem opaža protukršćansko raspoloženje u Europi te ga zapanjuje s kakvom pasivnošću europski kršćani to prihvaćaju.


- * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * - * -


U zapadnoj Europi već dugo vlada prava oluja kritike prema kršćanstvu, protukršćanski trend. Imati vjeru doživljava se kao stanje vrijedno sažaljenja.

Blago rečeno: većina kršćana bespomoćno, ne poduzimajući ništa, čeka potpuno uništenje već ranjena kršćanstva. Ne brine me da Crkva ne bi preživjela teške prilike (Mt 16,18), niti da bi Krist napustio svoje Crkve (Mt 28,20), ali me zato zabrinjava stupanj nebrige i apatije što ih kršćani u Europi očituju u tim teškim prilikama.

Kršćani se sa sve većim valom protukršćanstva sučeljavaju s posvemašnjom pasivnošću. Poradi medijâ, dnevnih novina, časopisâ, televizije i radija, ljudi se svakodnevno sučeljavaju s ideologijama kojima se jedino duboka vjera i jasno razlikovanje mogu oprijeti.

Pitanje glasi:

kako kršćani reagiraju na to? Što su dosad poduzeli?

Čitam dnevne novine i zapanjuje me žustrina s kojom novinari i urednici iznose proizvoljne izjave, izvode nelogične zaključke i otvoreno neprijateljski kritiziraju Crkvu. Pasivnost s kojom krišćani reagiraju na te napade, alarmantna je.

Zašto promatrate, umjesto da ulazite u raspravu te branite i naviještate istinu s racionalnoga stajališta? Zašto ne reagirate na negativan razvoj događajâ, osobito kada se oni pretvaraju u pogibeljnu ideologiju?

Sada je vrijeme za buđenje – svatko na svoj način i na mjestu na kojemu se nalazi!
Pišimo!
Govorimo naglas!
Valja nam se pripraviti, budući da nas je Krist upozorio: “...jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti” (Lk 16,8).

Nije dovoljno čekati čudo! Ovakav razvoj situacije ne možemo spriječiti očekujući od Boga čudo. Zašto bi On učinio čudo, kada nam je već dao sposobnost djelovanja putem vjere i zdrava razuma?

Molitva je sigurno prvi korak što ga moramo učiniti, ali to nije dovoljno. Valja nam djelovati. Dugujemo to našemu potomstvu. Ljudi napuštaju Crkvu jer dobivaju pogrješne odgovore na svoja pitanja. A te odgovore dobivaju od krivih ljudi.

Za prosječnog je Europljanina koji čita dnevne novine vjerojatnije da će izgubiti vjeru, negoli ostati vjernik. Vrijeme je dati se povesti od Krista.
Naša je tišina ujedno i naša bol.

Kizito Chinedu Nweke
MOLIMO ZA EUROPU I UČIMO SE SVJEDOČITI KRISTA!
VIŠE O TOME NA OVOM LINKU:
Europa za Krista


Nweke Kizito Chinedu je bogoslov podrijetlom iz Nigerije, student na papinskome Sveučilištu Heiligenkreuz nedaleko Beča.

Hvala na razumijevanju, strpljenju, suradnji, molitvi i pomoći.
Hvala svima koji se odazovu ovom pozivu!

....... Sve predajem tebi, o moj Gospodine!

Eto, došla nam je i "svinjska gripa"! Sa svih strana nas bombardiraju izvještajima koliko ljudi je oboljelo, koliko je u bolnici i koliko je umrlo od virusa ali i od cjepiva! Postoje dvojbe oko toga, da li je to što se sada događa velika zavjera farmaceutske industrije i nemoralnih svjetskih moćnika ...

Međutim, jedno je sigurno: zavladala je panika. Ljudi opsjedaju ambulante i bolnice. Dolaze i oni koji nemaju ni temperature ni drugih simptoma ali traže da im se uzme bris - za svaki slučaj. Kupuju se maske i antivirusni lijekovi. Lijekovima, koje smo pokupovali u vrijeme "ptičje gripe", već je istekao rok, pa sada treba stvoriti nove zalihe.

Što će biti, zaista ne znamo.
Većina od nas pretpostavlja, da će se cijela priča završiti nakon što se prodaju sva proizvedena cjepiva, kao što je bilo i u slučaju "ptičje gripe". Broj do sada umrlih, uz dužno poštovanje i sućut obiteljima, odgovara približno broju poginulih na našim cestama samo tijekom jednog vikenda. Kako sada izgleda, stopa smrtnosti je mala. Međutim, za obitelji preminulih, ona iznosi sto posto! Kamo sreće da nitko nije umro!

Ali smrt ne pita i ona je jedino što će nam se sigurno dogoditi kad tad. Rođeni smo da umremo. Ne možemo pobjeći od stvarnosti, ali možemo djelovati preventivno. Budući da virus ulazi u organizam preko sluznice oka, nosa i ustiju, ne smije se neopranim rukama doticati lice i ta područja. Svakako izbjegavati rukovanja jer je možda baš tom rukom, koju nam sada pruža, dotična osoba prekrila usta dok je kašljala ili kihala. Nekada su si kršćani znak mira davali prekriženim rukama na prsima i laganim naklonom glave, a sada kao da se natječemo tko će na misi imati više rukovanja. Nadam se da će i naši biskupi, poput nekih drugih svjetskih biskupa, preporučiti izostavljanje pružanja mira na misama isto kao i narediti pričešćivanje na ruku, budući da svećenik, dijeleći pričest na usta, ne može uvijek izbjeći doticanje jezika i usnica i tako, ni kriv ni dužan, može prenositi virus ( i ne samo ovaj) od usta do usta. Sjetimo se da je i blagopokojni papa Ivan Pavao II. za vrijeme boravka u Hrvatskoj, pričestio na ruke onu dječicu, koja su bila zaražena HIV-om.

I uz sve mjere opreza postoji opasnost od zaraze pa i fatalnog ishoda bolesti. Ali što danas nije opasno? Opasno je i ići spavati jer mnogi ljudi umiru baš dok spavaju.....

Dok u bolnicama traje opsadno stanje, u crkvama nema gužve! Ni u ispovjedaonicama! I to me zbunjuje!
Mislimo da nam prijeti smrtna opasnost, (da to ne mislimo, ne bismo tako panično trčali u bolnice), a ne spremamo se za susret s Bogom. Često se čuje: Ma imam za Crkvu i Boga vremena kad budem star, kad budem bolestan...ali izgleda da to vrijeme nekima nikada ne dolazi....

Možda je ipak sada prilika da se sjetimo Isusovih riječi:

"Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!

(Mt 25,1-13)

Sin Čovječji doći će kao lopov, onda kad mu se najmanje nadamo. I zato budimo spremni!

Jako me se dojmio razgovor s jednom časnom sestrom. Ona ima puno posla: vodi brigu oko gradnje, oko majstora, uređenja kuće i novog vrtića. Nema ugla kojeg ona ne poznaje ni čavla koji nije prošao kroz njene ruke. Na kraju dana pada s nogu od umora. Ali još ima posla. Kažem joj: Ostavite sve i idite spavati. - A ne, ne! Moram još srediti račune, jer ako se ujutro ne probudim, teško će se netko drugi u tome snaći!
Sjetim se tih riječi svake večeri kad idem na počinak.

Osobno ne paničarim. Sve predajem u ruke Božje. Držim se uputa i radosno živim svoj život premda ne znam, kada ću morati prekinuti svoje životno putovanje i sići s vlaka na svojoj zadnjoj stanici.

Lijepo o toj prolaznosti ovozemnog života pjeva pjesnik Marijan Markotić:

"Tko živi – taj putuje.
Tko putuje – taj prolazi.
Tko prolazi – taj odlazi.
Tko odlazi – taj ostavlja sve.
Tko ostavi sve –
što može ponijeti u nebo?
- Veliki zavežljaj patnje,
malenu grudicu (ne)vjere
i krhki štap nade
u neizmjerno Božje milosrđe i pravdu."