blago meni

Isusov život i njegov govor na gori toliko je jedinstven da stoljećima uvijek iznova šokira i poziva na promjenu života, mišljenja i djelovanja.
Njegov život od početka do kraja bio je oprečan nasilju i svakom agresivnom ponašanju. Ne samo da On nije bio nasilan, nego je bio i protiv svakog oblika revolucije nasilja kao sredstva da se nešto postigne ili promijeni.

Isus sigurno nikada nikome ne bi dao pušku u ruke.
No kroz kršćansku povijest, a i danas u suvremenom demokratskom svijetu, nasilje i dalje čvrsto drži svoje mjesto te je postalo, bez obzira na suprotne riječi, gotovo uobičajeno sredstvo za uređivanje međusobnih odnosa na osobnoj, obiteljskoj, društvenoj i međunarodnoj razini.

Isusovom porukom nenasilja i ljubavi bio je fasciniran između ostalih i jedan veliki narodni vođa, legendarni Mahatma Gandhi. U njegovo doba ( 1869 - 1948.) Indija je bila britanska kolonija u kojoj je anglikanska Crkva imala veliki utjecaj.
Tako je i Mohandas Karamchand Gandhi, hindus po rođenju, bio upoznat s kršćanstvom. Čitao je i Sveto Pismo. Jednog dana uputio se u crkvu. Želio je razgovarati o Bibliji i Isusu. Međutim, zaustavljen je već na crkvenom pragu. Nitko nije htio s njim razgovarati jer je bio jedan od "obojenih". Bilo mu je rečeno: "Ovo je crkva za bijelce. Ti ovamo ne pripadaš!"

Međutim, bez obzira na ovu odbijenicu, koja ga je teško povrijedila, Gandhijev život i razmišljanje bilo je vrlo blisko Isusovom. Svoj život posvetio je borbi za ljudska prava svakog čovjeka i za samostalnost svoje domovine Indije. Živio je asketskim životom u kojem je puno vremena posvećivao molitvi i meditaciji. Nije želio prihvaćati nikakva materijalna dobra. Premda je pripadao trgovačkoj kasti, odijevao se u tradicionalnu odjeću najsiromašnijih seljaka. Životna deviza mu je bila: Na loše odgovoriti dobrim, ili drugačije rečeno: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom! Osobno je puno puta bolno iskusio diskriminaciju. Zbog boje kože i drugačije religije nije imao ista prava kao bijelci, npr. nije se mogao šišati kod frizera niti voziti u istom vagonskom odjeljku s bijelcem. Bez obzira na svoje visoko obrazovanje koje je stekao u Londonu, zbog njegovog indijskog porijekla smatrali su ga pripadnikom niže rase, a tako su prolazili i svi ostali njegovi sunarodnjaci.

Cijeli život posvetio je borbi protiv takvih nepravednih zakona i predrasuda kao i za nezavisnot Indije, ali njegov način borbe bio je lišen svakog nasilja. On se "borio" samo nenasilanim sredstvima: pregovaranjem, uvjeravanjem, pasivnim otporom, građanskim neposluhom, bojkotom državnih ustanova štajkom glađu ... i u tome je imao velikih uspjeha.

Mohandas Karamchand Gandhi rođen je 2. listopada 1869. u Porbandaru. U dobi od 13 godina roditelji su ga oženili vršnjakinjom Kasturbom s kojom će poslije imati četvero djece. Studirao je pravo u Londonu, a nakon kratka boravka u domovini počinje službu u Južnoafričkoj Republici. Tamo Gandhi susreće kolonijalizam u njegovu najgorem obliku te počinje svoj put siromašnog, skromnog borca za ljudska prava. Zbog bunta i naučavanja civilnog, nenasilnog neposluha, kažnjavan je i zatvaran.
Gandhi se vratio u Indiju 1915. Idućih petnaest godina postao je duhovni i politički vođa svojeg milijunskog naroda, boreći se za slobodu i nezavisnost Indije na načelima nenasilja te pasivnog, civilnog otpora i mirne političke borbe. Britanske vlasti često su ga zatvarale, a zatim nakon pritiska mnoštva puštale na slobodu. Ukupno je proveo u zatvoru sedam godina. Mahatma se rano povukao iz aktivnog političkog života, ali je zauvijek ostao duhovni narodni vođa. Često je štrajkao glađu kako bi sunarodnjake i svijet uvjerio u ispravnost svojih stajališta i u djelotvornost pritiska bez nasilja. Narod ga je nazvao Mahatma što znači velika duša.
Godine 1947. Indija je dobila nezavisnost, ali se raspala na dvije države - Indiju i Pakistan. Tada se zbilo krvavo razdruživanje muslimanskog i hinduističkog naroda, koje je odnijelo stotine tisuća žrtava. Gandhi je posljednji put digao glas i štrajkao glađu. Ovaj put protiv vjerskog i vojnog nasilja, fanatizma i besmislenog rata. Snagom svojeg autoriteta Gandhi je priveo za pregovarački stol sukobljene strane, prekinuo štrajk i nekoliko dana poslije - nasilnički stradao od metka jednog fanatika. Bilo je to 30. siječnja 1948. godine.

Mahatma Gandhi ubraja se u najfascinantnije ličnosti 20. stoljeća. Nije bio kršćanin po krsnom listu, još manje katolik, ali je bio Kristov po životu. Glavna tema evanđelja prošle nedjelje bila je Isusovo upozorenje učenicima koji su se ljutili na one "druge", koji nisu bili iz njihove grupe, a koristili su u službi ime Isusovo. Isus ih prekorava i poučava: Ostavite ih na miru! Tko nije protiv nas, za nas je!

Hvala Bogu da se u zadnje vrijeme sve više naglašava da se svemogući Bog ne da zatvoriti u naše male okvire i da ga ne možemo svesti samo na jednu skupinu ljudi ili samo na jednu religiju. Bog nije uvjetovan svoju dobrotu širiti samo preko kršćana. On to može raditi preko svakog čovjeka dobre volje!

Vrijeme je da izađemo iz svoje zatvorenosti i da u svim ljudima svijeta prepoznamo svoju braću i sestre! Napravimo prvi korak i pristupimo k onim "drugima" i drugačijima. Ne mjerimo ih svojim uskogrudnim mjerilima već ih dobrohotno, barem u duhu, zagrlimo i brzo ćemo i u njima ugledati divno Božje lice!

Isusov Govor na gori iz temelja mijenja dosadašnje vrijednosne ljestvice. Što je dotada u očima svijeta bilo hvale vrijedno i poželjno, Isus proglašava bezvrjednim, a ono odbačeno i prezreno od svijeta, stavlja na prvo mjesto.

"Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde
te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu...

"Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!...

Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima,
blagoslivljajte one koji vas proklinju,
molite za one koji vas zlostavljaju."
Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi,
i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.
Svakomu tko od tebe ište daj,
a od onoga tko tvoje otima ne potražuj."
(Lk 6, 20-30)

Pretpostavljam da su mnogi od vas ovaj svetopisamski tekst preskočili ili samo letimično "preletjeli" misleći: ma, to smo već stoputa čuli i pročitali. Želimo čuti nešto novo!

Međutim, ovaj govor je najveća i trajna novost u povijesti čovječanstva, koja, premda nam je poznata, još uvijek ni približno nije zaživjela među nama. Ma kad ste čuli nekog da je blagoslivljao svoje siromaštvo ili svoje neprijatelje?

Isusovo učenje uvijek je bilo teško slijediti. Danas je možda još i teže budući da živimo u vremenu kad se sve negativno i problematično predstavlja normalnim i poželjnim, a prave vrijednosti se obezvrjeđuju i proglašavaju ludošću.

Od tog revolucionarnog Isusovog govora do danas malo se toga promijenilo ili bolje reći, ništa se nije promijenilo: umjesto ljubavi prema neprijatelju, vode se besmisleni krvavi ratovi; umjesto opraštanja i tolerancije, promiče se mržnja, osveta, egoizam, gramzljivost i zgrtanje ovozemaljskih dobara. Usprkos zapovijedi i pozivu na ljubav i milosrđe, većina svjetskog stanovništva ne prestaje brisati suze jer živi u bijedi, siromaštvu, bez hrane i lijekova, a bogataši ne daju novac iz svojih ruku... Kao da nikada nisu čuli: Jao vama bogataši....a vjerujem da su mnogi od njih svake nedjelje u crkvi.

Pitam se, što ja mogu učiniti?
U današnjoj teškoj financijskoj situaciji sigurno bih mogla pomoći nekoj obitelji s više djece, pogotovo sada na početku školske godine. Dati pomoć ne od svog viška nego od svoje siromaštine - sjetimo se dara udovice iz Evanđelja.

Isusovo učenje zahtijeva ljubav, suosjećanje i nenasilje:...volite svoje neprijatelje umjesto da s njima ratujete, blagoslivljajte one koji vas mrze i proklinju umjesto da im se osvećujete....
Isusov život od početka do kraja bio je oprečan nasilju i svakom agresivnom ponašanju. Ne samo da On nije bio nasilan, nego je bio i protiv svakog oblika revolucije nasilja kao sredstva da se nešto postigne ili promijeni. Prihvatio je svoj životni status čovjeka sa ruba egzistencije, živio je miroljubivo pomažući svim ljudima bez ikakvih predrasuda obzirom na narodnost, vjeru, društveni položaj, grešnost...
Oštro je ukorio dvojicu Zebedejevih sinova koji su tražili od Njega da spale samarijansko selo koje ih nije primilo: "Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? (Lk 9, 52-56). Isus ih pogleda i ukori zbog želje da svoje protivnike unište silom.

A kad je one sudbonosne večeri u Getsemaniju došao Juda sa svjetinom, naoružanom mačevima i toljagama da ga uhvate,"najedamput se jedan od onih što bijahu s Isusom maši rukom, trgnu mač te udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Isus mu reče: Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se laćaju mača, od mača ginu! (Mt 26, 51-52)

Potpuno je neopravdana i neistinita tvrdnja, koju sam nedavno pročitala u nekom komentaru, da je Biblija knjiga nasilja, ratova, mržnje, u kojoj teku potoci krvi. To je već kao postala fraza kad se Crkvi nešto želi prigovoriti i oblatiti je. A kad priupitaš dotičnog, na temelju čega i kojih tekstova to zaključuje, onda dobiješ jedan sažalni podsmijeh, jer eto, to svi znaju osim tebe i zato to ne treba dokazivati....

A istina je potpuno drugačija. U izraelskoj povijesti, koju opisuje i Stari Zavjet, bilo je ratova, nepravdi i zločestoća, bilo je loših i dobrih, ali se kroz cijelu tu povijest pripravlja put dolasku Onoga, koji će sve te grijehe uzeti na svoja ramena u znaku križa i cijelom svijetu pokazati novi put - put praštanja, milosrđa, bratstva, tolerancije i bezuvjetne ljubavi.

Mnogi su revolucionari i vođe tijekom povijesti htjeli svim sredstvima, pa i silom, postići uspjeh i pobjedu. I nakon prividnog i privremenog uspjeha nestali su sa svjetske scene doživjevši konačni neuspjeh.
A Krist, koji je izabrao sasvim drugačiji put - put nenasilja, praštanja, poniženja, neuspjeha i smrti - nadživio je sve druge.

To je zaista jedan paradoks, ali taj svijetu nerazumljivi put kojim je išao Krist, ostaje stalan put i Crkve i svakog od nas.